U raju američkih mikropivovara

Područje američkoga Sjeverozapada – države Oregon i Washington – jedno je od glavnih svjetskih područja u proizvodnji izvrsnoga piva i pravi pivski raj, ponajprije zbog mikropivovara: tvornica male proizvodnje koje obično posluju s ograničenim brojem trgovina

Ovaj tekst sjećanja su na pivski dio moga studijskog boravka u Eugeneu u američkoj saveznoj državi Oregon tijekom akademske godine 2009/2010, kada sam kao Fulbrightov stipendist radio na Oregon Research Instituteu. Da ne biste stekli krivu predodžbu na samu početku, trebam napomenuti da sam taj boravak iskoristio do maksimuma u akademskome i znanstvenome smislu i nisam se bavio samo ispijanjem piva. Ali pivo je bilo jedna od dodatnih pogodnosti moje američke avanture. I to kakva pogodnost!

Eugene u Oregonu jedno je od glavnih svjetskih središta u području psihologije ličnosti. Eugene zauzima vodeću poziciju u tzv. leksičkome pristupu, kojim se i ja bavim, kako zbog tradicije, tako i zbog činjenice da je tamošnji istraživački tim još vrlo aktivan i snažan. No kad sam kretao na put, bio sam potpuno nesvjestan činjenice da je područje američkoga Sjeverozapada, tj. države Oregon i Washington, istovremeno i jedno od glavnih svjetskih područja u proizvodnji izvrsnoga piva i pravi pivski raj, ponajprije zbog mikropivovara.

No krenimo redom. Prvo iskustvo s američkim pivom bilo je sve, samo ne dobro. Sletjevši u San Francisco nakon desetosatnog leta i suha grla od klimatiziranoga zraka u zrakoplovu, ugledao sam šank s natpisom Miller Lite. Pravo razočaranje uslijedilo je nakon što sam kušao to pivo. Okus mu je bio kao da ste vodom oprali ostatke piva u čaši. I druga moja iskustva u ispijanju piva velikih američkih proizvođača bila su ista ili slična, bilo da se radilo o Budweiseru, Coorsu ili nekom trećem. Sorry guys, ali to što vi prodajete kao pivo s pivom kakvo poznajemo u Europi nema veze. Jedina svijetla iznimka od pravila Veliko ne valja bilo je pivo Pabst Blue Ribbon, koje je, dobro ohlađeno, značilo pravi užitak u ljetnim mjesecima.

Ipak, već istoga dana, pri dolasku u Eugene, moj se dojam o američkome pivu radikalno promijenio i stekao sam nove spoznaje o pivu koje su obilježile moj dalji pivopijski život. Naime, moj me domaćin ponudio pivom India Pale Ale, proizvođača Full Sail iz Hood Rivera u Oregonu. To je bio moj prvi susret s India Pale Aleom, ali dovoljan da mi postane omiljenom pivskom vrstom. Kombinacija iznimne pitkosti, nešto veće gorčine i postotka alkohola (6%), a istovremeno voćnoga mirisa, bila mi je nešto nevjerojatno, nešto za što nisam mislio da uopće može postojati. Zaboravivši na pristojnost prilikom prvoga boravka u nečijemu domu, tražio sam domaćina mogu li dobiti još jednu bocu toga rajskoga pića. Vidjevši moju oduševljenost, moj domaćin, koji se također pokazao velikim ljubiteljem piva, dao mi je osnovne smjernice o mikropivovarama američkoga Sjeverozapada.

Termin mikropivovara odnosi se na tvornicu male proizvodnje koja obično posluje s ograničenim brojem trgovina i, sukladno tome, piva neke mikropivovare mogu se naći samo na ograničenom geografskome području. Grandmaster pivoljubac Michael Jackson u knjizi Beer Companion navodi da su jedino Sjedinjene Države pokušale formalno definirati mikropivovaru kao tvornicu koja godišnje proizvede manje od 17.600 hektolitara piva. No sam Jackson opovrgava takvu kvantifikaciju mikropivovare jer smatra da se u tu kategoriju mogu uključiti i proizvođači kao što su Sierra Nevada i Redhook, koji proizvedu deset puta više piva, i vjerojatno su poznate i čitateljima ovih redaka.

Bilo kako bilo, mikropivovare u državama Oregon i Washington počele su proizvodnju potkraj osamdesetih godina, da bi pravi revival i renesansu doživjele u proteklih desetak godina. Osim India Pale Ale, standardni su proizvodi mikropivovara i ostala piva gornjega vrenja, bitteri, porteri i stouti, o kojima je u ovoj kolumni već bilo riječi. Ta je renesansa dovela i do razvoja mikromikropivovara, jer nije rijedak slučaj da u Eugeneu naletite na garažu koju je kućevlasnik pretvorio u pivovaru za vlastite potrebe. Ako zastanete i divite se svoj sili pivopriređivačke opreme koje je vlasnik uspio ugurati u mali prostor, vjerojatno će se odnekuda pojaviti i vlasnik i pozvati vas da kušate njegovih ruku djelo.

Upoznavši se s bogatstvom ponude odličnoga piva, počeo sam razvijati strategiju uživanja. Jedna bi mogla biti da nađete svoje omiljeno pivo i držite ga se do kraja boravka. Međutim, iako sam u samu početku kušao niz odličnih piva, kao što su Total Domination IPA gradskoga proizvođača Ninkasi; Mirror Pond Pale Ale proizvođača Deschutes iz Benda; Widmer Hefeweizen iz Portlanda; Fat Tire, jantarno pivo, doduše iz Colorada; i last, but not least, Rogue Dead Guy Ale iz Newporta, Oregon, takva se strategija pokazala nemogućom jer je omiljenih piva bilo previše! Stoga sam se odlučio na drugu strategiju, kušati što više. Svaki se moj tjedni odlazak u obližnji supermarket stoga pretvorio u biranje novoga, još nekušana piva. Jedini problem u toj strategiji bio je taj što u Sjedinjenim Državama rijetko možete kupiti pojedinačno pivo, već cijeli sixpack, dakle šest piva. U rijetkim, obično blagdanskim, prilikama, kao što je Thanksgiving, trgovina vam dopusti takozvani mix and match, tj. da u jedan šestopak ugurate dva, tri ili čak šest različitih piva. Popiti i šestopak uz veselo eugensko društvo nije bio nikakav problem, no da sam mogao kupovati pojedinačna piva, moja bi spoznaja bila šesterostruko veća jer se za vrijeme svoga boravka nisam mogao približiti ni dijelu prebogate ponude. I nijedno pivo koje sam probao nije bilo promašaj, već su moje ocjene sezale od vrlo dobrih do izvrsnih. Po teoriji vjerojatnosti, i nekušana piva dobila bi slične ocjene, tako da moram isplanirati novi posjet američkome Sjeverozapadu.

I još ono što treba imati na umu kad govorimo o američkom pivu: malo je pivo veće od našega maloga, dok je veliko manje od našega velikoga. Naime, dok je standardna mjera našeg malog piva 0,33 l, u Sjedinjenim je Državama 0,375 l, tj. 12,7 američkih unci. Također, kako vam je dobro poznato, standardna mjera našega velikog piva je pola litre, a američkoga je 0,473 l, ili jedna američka pinta. Dakle, razlika između maloga i velikoga piva manja je nego u nas, pa sam logično uvijek nastojao uzeti veće. Jedini je problem što je ponuda manjeg piva mnogo veća nego velikoga. Malo ili veliko, manje je važno, važno je da je odlično.

Na kraju, primijetili ste da sam u tekstu naveo tek nekoliko vrsta piva, a o detaljima kao što su okus, boja, količina alkohola, jela koja idu uz koje pivo itd. nisam uopće niti pisao. Razlog je tomu što i vama želim jednaku radost otkrića kao što sam ga i ja imao. Dakle, spakirajte prtljagu, i put pod noge, Into the Great Wide Open pivskoga raja Oregona i Washingtona, mitske zemlje u kojoj stalno pada kiša, ali i odlično pivo teče potocima.Boris Mlačić je psiholog ličnosti,

viši znanstveni suradnik Instituta Ivo Pilar i profesor na Hrvatskim studijima