Tajna logika srpske agresije

Balkanski problemi ne slijede iz tradicionalnih i iracionalnih atavističkih plemenskih mržnji na neuljuđenim prostorima (što je omiljena teza onih koji znaju malo, a odlikuje ih i zloba), nego iz težnja koje slijede iz različitih osvajačkih ambicija sa strane, ali i onih osvajačkih iznutra, zatim borbe za životni prostor, sukoba, povijesnih prava (i „prava“), pa i rekonkviste

U siječnju 1992. Hrvatska je doživjela svoj najveći zvjezdani trenutak – tada je (ostavljajući sada postrani ranosrednjovjekovnu državnost) u modernom dobu bila priznata kao država nakon 890 godina (1102–1992). Zato je danas, nakon 20 godina, vrijeme za rekapitulaciju: o jednom od najvažnijih sadržaja, tj. o geostrategiji agresije na Republiku Hrvatsku. No, prije same raščlambe teme iz naslova, nužno je uvodno iznijeti nekoliko teza koje autor smatra postuliranima.

1) Svaki narod ima pravo na državu u skladu s rasprostranjenošću svog zatečenog i teritorijalno kontinuiranog etnikuma (dugotrajno i čvrsto jedinstvo i identifikacija neke nacije s određenim teritorijem) i to u okvirima u kojima nikakve prostorne revindikacije više ne bi bile primjerene.

2) Pojam i granice Balkanskog poluotoka i Balkana. Da bismo bolje razumjeli prilike iz nedavne prošlosti, nužno je barem naznačiti neke osobine prostora proteklih zbivanja: riječ je o Balkanu (i njegovim rubovima – tj. Hrvatskoj) i naslijeđenoj balkanizaciji iz osmanlijskoga razdoblja, a to je okvir koji ne obećava neku dobrobit – zato treba odmah naglasiti: ratovi i nesigurnost, nenormalna politogeneza, i to sve praktički u dugotrajnu kontinuitetu – nisu i ne mogu biti temelj napretka, to je više nego jasno, ali pritom treba odbiti jednu veliku zabludu i dugotrajnu manipulaciju: naime, balkanski problemi ne slijede iz tradicionalnih i iracionalnih atavističkih plemenskih mržnji na neuljuđenim prostorima (što je omiljena teza onih koji znaju malo, a odlikuje ih i zloba), nego iz težnja koje slijede iz različitih osvajačkih ambicija sa strane, ali i onih osvajačkih iznutra, zatim borbe za životni prostor, sukoba, povijesnih prava (i „prava“), pa i rekonkviste, čemu kao bitno u najnovije vrijeme treba dodati i formiranje nesklapnih višenacionalnih država, koje ne nastaju procesom prirodne vlastite unutrašnje politogeneze (održavotvorenja) i vlastitih interesa, nego su interes i „rješenje“ iz nužde, jer se zapravo i ne zna što i kako (od onih sa strane), što u sebi odmah nosi začetak problema koji mora rezultirati raspadom. Ono što je pogrešno sastavljeno mora se, kad-tad, i raspasti, nažalost, u uvjetima rata (prva i druga Jugoslavija), a riječ je u nesklapnim tvorevinama, prvoj i drugoj Jugoslaviji, koje su posve neprirodno ujedinjavale Zapad i Istok, Mitteleuropu i Sredozemlje, kao i Balkan/Orijent u zajednicu koja je po političkim ambicijama nekih sudionika i težnji političkoj dominaciji uz zauzimanje životnoga prostora trebala u konačnici zapravo biti Velika Srbija, i to u uvjetima već formiranih nacija i starih državnosti, čiju klicu nikakva razdoblja potlačenosti i nesamostalnosti nisu mogla zatrti.

3) Hrvatska je bila pokretač i glavni motor rasapa druge Jugoslavije, iz čega je Veliki svijet iščitao hrvatsku „krivnju“. Ona je razbila velik dio versajske i jaltske geopolitičke arhitekture u Središnjoj južnoj Europi (dio Balkana s rubovima), i to tako da su se poklopile dvije stvari: velikosrpska agresija i nebriga Velikog svijeta za opstojnost Hrvatske.

Legenda uz zemljovid br. 1.

1 – Prirodoslovna međa Balkanskoga poluotoka prema reljefnim i hidrografskim kriterijima. Dobro je vidljivo da je Republika Hrvatska velikim dijelom država Balkanskog poluotoka, što, međutim, nema veze s civilizacijskim i gepolitičkim pojmom balkanizacije.

2 – Prostor tzv. pravog Balkana, gdje su balkanske osobine najviše izražene.

3 – a) – (1) – rubovi Balkana (Hrvatska), koji zbog položajnosti i etničkih razloga ulaze u odnose s tim prostorom definiranim kao Regija.

b) – 2a – zbog najnovijih gospodarskih razloga (2011) i Grčku treba zapravo ubrojiti u pravi Balkan, tj. gospodarski Balkan. Pritom, kada je riječ o osjetljivim definicijama, Grčka obično uživa određeni „popust“, s obzirom da je jedan od rodonačelnika europske civilizacije i kulture.

4 – Države Mitteleurope

5 – a) – (M) – Države koje pripadaju mediteranskoj Europi (Turska nije europska država). U slučaju Hrvatske i Slovenije važno je uočiti da su to države dvojne definicije koje civilizacijski i geopolitički pripadaju i srednjoj i mediteranskoj Europi.

b) – M – države čiji se mediteranizam (sredozemništvo) više izražava u njihovoj položajnosti i fizičko-geografskim osobinama, nego po nečem drugom.

6 – Područje Istoka

7 – Moldavija kao država međuprostora između Balkanskog poluotoka/Balkana i Istoka, čiji mi je geopolitički status dosta teško definirati.

8 – Današnje državne granice (2012)

Kontinuitet srpskog i velikosrbijanskog teritorijalno-demografskog širenja i presezanja/posezanja za tuđim

Za bolje razumijevanje agresije na Hrvatsku od strane militantnih velikosrba u Hrvatskoj i Srbije, treba podsjetiti na neka povijesna zbivanja, koja su u temeljima svojevrsne srpske samosvijesti, što je iznimno važna osnovica u procesu formiranja teritorijalne osnove neke državnosti. U tom smislu treba naglasiti troje:

1. Velikoosvajačko širenje srpstva iz inicijalne srednjovjekovne raške regije jezgre u Dinaridima i u doba srpskoga Dušanova carstva (do 1355) uz znatno zahvaćanje drugih etnikuma u BiH, Crnoj Gori, Makedoniji, Albaniji, Grčkoj i Bugarskoj. Ipak, jasno je da se takva impresivna teritorijalna tvorevina ne bi mogla trajno održati, i to zbog svog izrazitog osvajačkog karaktera (očigledno posezanje za tuđim etnikumima), pri čemu bi Srbija trajnije mogla računati jedino na prostor Makedonije („stara Srbija“). Ali o tome ne treba duljiti – sve su ionako dokrajčile Osmanlije.

2. Za svoje demografsko-teritorijalno širenje (u osnovici čega leže mogućnosti u svezi s visokim prirodnim prirastom) Srbi su imali prednost i pogodnosti koje su donijela osmanlijska osvajanja, i na tom stranom osvajačkom valu, uz pogodnosti koje je pružala od Osmanlija obnovljena Pećka patrijaršija 1557, srpstvo se proširivalo u Bosni i Hrvatskoj.

3. Širenje srpstva odvijalo se i velikim migracijama s Kosova u 17. stoljeću sjevernije od Save i Dunava.

Nakon tog starijeg razdoblja posebno je za srpstvo važno širenje u 19. stoljeću, i to ne samo po teritorijalno-demografskim rezultatima nego i u smislu razvijanja vlastite samosvijesti, i to zato jer su protuosmanlijsku rekonkvistu Srbi izveli i obavili sami, dok su Hrvatska (i dijelom BiH) djelovale i uspijevale u sinergiji s međunarodnim čimbenicima, zatim Austrijom i Venecijom, a sve je to imalo dalekosežne posljedice. Osim toga, kada je riječ o srpskoj samosvijesti, treba se sjetiti da srbijanska država ima tradiciju od više od 130 godina, što nije zanemariv podatak (od 1878).

4. I konačno, 19. je stoljeće važno i zato jer se velikosrpsko osvajaštvo formulira i kao velikodržavna politika, pri čemu je glavna figura srpski političar, i neko vrijeme predsjednik srpske vlade i ministar vanjskih poslova Srbije, Ilija Garašanin (1812–74) sa svojim čuvenim Načertanijem (iz 1844), koje je postalo osnova vanjske politike Srbije sve do 1918, a ni poslije nije zaboravljeno.

„Duh Načertanija“ sadrži oslobodilačke, ali i osvajačke vidove, jer se želi obnoviti srednjovjekovno Dušanovo carstvo. Nakon pojave Garašanina za formiranje srbijanskoga mentaliteta širenja važni su oslobodilački ratovi u 19. stoljeću i početkom dvadesetoga, koji prerastaju iz oslobodilačkih u osvajačke ratove. Pritom je zanimljiva usporedba Srbije i Hrvatske: dok se s jedne strane mentalitet srpstva formirao kao mentalitet „prirodnoga“ teritorijalnog širenja i stjecanja (opravdanog ili neopravdanog, svejedno), što je sve trebalo rezultirati čuvenom granicom Srbije iz početka 1990-ih godina, dotle se u Hrvatskoj kao nešto prirodno i neupitno razvijao i ustalio mentalitet teritorijalnoga gubitništva, u čemu su Istra i neki drugi prostori na Jadranu iznimka.

Legenda uz zemljovid br. 2.

Širenje Srbije u 19. i početkom 20. stoljeća. To razdoblje treba promatrati u odnosu na dvojstvo političkih/vojnih procesa, što znači kombinaciju proutosmanlijskih oslobodilačkih težnji (do uključno 1878) s oslobodilačko-osvajačkim težnjama u Balkanskim ratovima 1912/1913, što vrijedi i za Crnu Goru 1913. (prema dijelu albanske Metohije). Važno je uočiti da su s tim procesima bitno ograničavajuću ulogu odigrali politički/geopolitički interesi europskih velevlasti (u slučaju BiH), kao i raspored drugih snažnih etnikuma i političkih volja (albanske, bugarske i grčke).

1 – Teritorij Srbije u svezi s oslobodilačkim procesima

a) – a – Beogradski pašaluk 1815.

b) – b – oslobođeno i priključeno Srbiji 1833.

c) – c – oslobođeno i priključeno Srbiji 1878.

2 – 2 – (M) – Teritorijalno širenje Srbije koje nije više samo u oslobodilačkom kontekstu, nego počinje zahvaćati i tuđe (Makedonija kao „stara Srbija“), i to u Balkanskim ratovima, što je posve na liniji težnje Srbije za obnovom Dušanova carstva (14. st.), a što je aktualno od 1844.

3 – Teritorijalno širenje 1918–19.

4 – Nakon priznanja Srbije kao države 1878. kao jedan od bitnih problema u teritorijalnom širenju Srbije ostalo je neriješeno pitanje suverenitetskoga pristupa moru, ovisno o postojanju četiriju etnikumsko-političkih prečaga (crnogorske, bugarske, albanske i grčke).

a) – (1) – 1878. Crna Gora također dobiva samostalnost, dok je (1a) BiH okupirana od Austro-Ugarske.

b) – (2) – gubitkom rata s Bugarskom 1885–86. nestaje svaka mogućnost da bi Srbija preko Bugarske mogla riješiti pitanje izlaza na more (Crno more), a zatim se s Bugarskom zajednički boriti za pristup Egejskom moru. U nastojanjima da se okupe protuosmanlijske balkanske snage neko je vrijeme (1866–1868) postojala suglasnost u okviru, od Srbije inicirana, Balkanskog saveza – da se formira zajednička srbijansko-bugarska država, što znači da bi Srbija posredovanjem Bugarske riješila pitanje pristupa moru. No ta je ideja Balkanskog saveza nestala, a srbijansko-bugarski rat 1885/6. značio je konačnu negaciju svake mogućnosti da Srbija pitanje pristupa moru riješi nekim angažmanom prema istoku.

c) – 3 – ni u Balkanskim ratovima Srbija nije mogla izbiti na Jadran preko sjeverne Albanije.

d) – 4 – prema jugu bitna je zapreka grčki etnikum s vlastitom državnošću, pri čemu je jasno da Grčka nikako ne bi mogla pristati na gubitak Soluna.

5 – Glavni pravci najprije teritorijalno-oslobodilačkih, a poslije osvajačkih ciljeva Srbije do Prvoga svjetskog rata. Usmjerenost je prema jugu (dio Srbije i Makedonije kao „stare Srbije“) u skladu s ciljevima obnove Dušanova carstva, čemu treba dodati Garašaninovo obuhvaćanje Bosne i Hercegovine kao „srpske zemlje“.

Geostrategija agresije na Hrvatsku 1991.

Imajući sve prije navedeno u vidu, lako je razumjeti da se u najnovije doba srpske i srbijanske ekspanzije (agresija na Republiku Hrvatsku 1991. izvana i iznutra) sve zbivalo u skladu s onim duhom kojem se Srbija utječe još od 1844, tj. u proteklih oko 150 godina, a to je onaj duh koji oslobodilačke procese nastavlja u teritorijalnoj ekspanziji prema tuđem. Pritom je zanimljiva usporedba koja je u navedenom duhu logična: naime, kao što je Garašanin u propasti Turske vidio šansu da se balkanski narodi oslobode i krenu putem vlastitog (samostalnog, ujedinjavajućeg) održavotvorenja, tako je i suvremena Srbija 1990-ih godina u raspadu Jugoslavije vidjela mogućnost da se ostvari Velika Srbija, i to bez Slovenije i Makedonije, gdje nisu postojala (ili barem nisu bila dovoljna) srpska demografska uporišta za izbijanje pobune, s konačnim ciljem – priključenja svih teritorija Srbiji, uz pomoć te iste Srbije („koja nije bila u ratu“), odnosno, JNA, koja je postala srbijanska vojska.

Geostrategija agresije – ciljevi

U našoj najširoj javnosti tim očitim (ili onim manje očitim) ciljevima jedva da je posvećivana neka pažnja, a to bi bilo važno jer agresija nije imala samo one uže „krajinske“ okvire, nego i mnogo više od toga. I zato treba istaknuti: ta krajinska agresija (iz većinskoga srpskog etnikuma u Hrvatskoj) bila je zapravo samo uvod iza kojeg se brda valjalo mnogo više od toga, čega javnost nije bila (a nije ni danas) dovoljno svjesna – ta, ljudi moji, radilo se o biti ili ne biti, radilo se Hrvatskoj o glavi. I to je to. I zato navodimo:

1. Trebalo je bitno smanjiti teritorij Hrvatske, bez obzira na etnikumsku stvarnost, zatim putem genocidnog etničkog čišćenja očistiti prostor, jer se nekim teritorijem može trajno ovladati samo onda ako na njemu više nema „stranog“ stanovništva. Ispunjenjem toga cilja Hrvatska bi se svela zapravo na ono što je u doba maksimalnog osmanlijskog ekspanzionizma nazivano reliquiae reliquiarum olim magni et inclyti regni Croatiae (ostaci ostataka nekoć velikog i slavnog hrvatskog kraljevstva), dakle, samo „ostanki orszaga“, znači jedino onog što se vidi s tornja zagrebačke katedrale, ali, naravno, samo s prve galerije i za maglenog dana! Takvim teritorijalnim kljaštrenjem i sama bi državnost Republike Hrvatske mogla doći u pitanje. I ne samo da bi Hrvatsku trebalo bitno teritorijalno osakatiti nego je i lišiti nekih glavnih prednosti njezine položajnosti, što je za životnost nekog prostora uvijek od iznimne važnosti.

2. Na taj bi način Hrvatskoj ostalo vrlo malo mora, zapravo, samo ona Starčevićeva „žlica hrvatskog mora“, zbog čega Hrvatska ne samo da više ne bi mogla biti ozbiljniji jadranski čimbenik nego bi to postala Velika Srbija, koja bi time, konačno, konačno riješila pitanje vlastitog pristupa moru, koje se u Srbiji vuče još od prve polovice 19. stoljeća, tj. od Ilije Garašanina. A tomu treba dodati i to da bi se mogle pojaviti i iredentističke ambicije na Jadranu. Važno je i to da bi čitava tzv. zapadna Srbija izišla na more, pri čemu bi joj mogli pripasti i otoci Pag, Premuda, Silba i Olib.

3. U gospodarskom smislu Hrvatska bi postala uvelike posve nemoćna, što bi bilo još više naglašeno činjenicom velikih imigracija s ju­go­istoka (Hrvati, Bošnjaci, Albanci...), odnosno svih onih koji ne bi mogli prihvatiti Veliku Srbiju. Taj bi teret bio strahovit, a ujedno trajan, jer je očito da susjedne države (Mađarska, Slovenija, Italija...) ne bi htjele primiti velik broj izbjeglica. A tom se izbjegličkom valu Hrvatska ne bi mogla suprotstaviti iz jednostavna razloga, ilegalnog, ali djelotvornog fizičkog pritiska preko granice, što jednostavno ne bi bilo moguće spriječiti, a što bi bilo upotpunje­no sviješću o humanitarnim obvezama.

Da bismo uočili značenje toga migracijskog vida, tre­ba se podsjetiti da Veliki svijet nije dopustio pad Banje Luke pred hrvatskim i bošnjačkim snagama, jer bi prema Srbiji krenuo veliki izbjeglički val, kojim taj Veliki svijet nije Srbiju htio opteretiti. Osim toga, takve bi imigracije bitno poremetile etnički sastav, zbog čega Hrvatska više ne bi bila nacionalna država hrvatskoga naroda (koja respektira prava manjina), nego nestabilna multi-kulti tvorevina, što se i inače u svijetu pokazalo neuspješnim.

4. Ovakvim teritorijalnim obuhva­tom Velika Srbija dolazi u posjed naj­većeg dijela važnih međunarodnih pro­metnica na teritoriju Republike Hr­vatske (osim okosnice Rijeka–Zagreb), zatim posve ovladava poprečnicom Mitteleuropa–Hrvatska–BiH–Hrvatska (do luke Ploče), a također dolazi u posjed velikoga dijela nove buduće cestovne prometnice Igumenitsa (u Grčkoj)–Trst, koja najvećim dijelom prolazi preko Hrvatske.

5. I najzad, takvim teritorijalnim obuhvatom Velika bi Srbija na maksimalni način ostvarila i najvažniji i najvredniji ekonomsko/geografsko/životni profil koji čine Panonija – gorsko-kotlinska jezgra i primorje, i sve to uz važna postignuća: prijeđena je Drina kao mitska granica (a i Neretva), riješeno je pitanje participacije na moru (što znači da se više ne treba mučiti i paštiti oko albanskoga skadarskog primorja i Medovskog zaljeva), dok su svi Srbi okupljeni u jednoj državi, a Hrvatska je prestala biti važan politički čimbenik u Regiji. Ideja Velike Srbije time je ostvarena, i – kud ćeš više.

Nastavak članka bit će objavljen u sljedećem broju Vijenca