Sustavan teorijski pristup

Iako glumca i kazališnog kritičara, promatrajući njihov odnos u činu kazališne izvedbe, možemo poimati kao dva suprotstavljena subjekta, u kazališnoj teoriji imaju jednu dodirnu točku: obje su profesije nedovoljno zastupljene u analizama te u teorijskim tekstovima često izmiču jasnoj i preciznoj definiciji. Pritom je kritičar, kao pojava s ruba kazališnoga događanja, u goroj poziciji od glumca. Rub pritom definiramo ne samo kroz kritičarevu poziciju promatrača predstave i osobe koja nije sudionik stvaralačkoga procesa o kojem piše, već i poziciju u kojoj se on uvijek nalazi između dvije struke – novinarske i kazališne. Stoga je prvi adut ove knjige upravo izbor da se znanstveno utemeljeno piše o profesiji kazališne kritike, o kojoj u domaćem teatrološkom korpusu pronalazimo malo radova.

Izd. Leykam international–Umjetnička akademija,

Zagreb–Osijek, 2011.

Sanja Nikčević temi prilazi iz njoj najpoznatijih rakursa: prikaza američkog kazališta i vlastita iskustva. Počevši od problemske analize manje nam poznate američke kritike, knjiga nas vodi u komparaciju s europskom kazališnom kritikom. Polarizirani prikaz dviju kritičarskih praksi autorici služi kako bi lakše istaknula pozitivne i negative strane obaju pristupa, potom pokušavajući metodom zlatne sredine odgovoriti na pitanje kakva bi dobra kritika trebala biti te postaviti njezinu definiciju.

Govoreći prvenstveno o brodvejskoj kritici jer – kako se objašnjava – vođeno idejom profita američko kazalište jest svedeno na pitanje biti ili ne biti na Broadwayu, koji je „cilj i kraj svake kazališne priče“, autorica prikazuje golemu moć kritičara da jednim negativnim prikazom makne predstavu s repertoara. Pritom moć ne dolazi iz njegova oštroumlja ili obrazovanja, već iz pozicije novinara i orijentira publici u izboru pri kupnji skupih karata. U kazalištu gdje je konkurencija nesmiljena, profit iznad umjetničkih razloga predstave, a presija novih dramskih tekstova izrazita, kritičar se nameće kao jedina upućena i nepristrana (jer ne radi za kazalište) strana. Ta nužna, iako ne za svakog producenta ili glumca uvijek sretna simbioza novina i kazališta, te unutar nje pozicija kritičara kao vrhunaravnog arbitra, izaziva različite pokušaje otpora kritičarevoj moći.

Za razliku od moći i kazališnog instinkta američkog kritičara, koji kazalište vrednuje sad i ovdje, europsko kazalište, većim dijelom financirano iz proračuna i bez rizika od promptnog skidanja loše predstave s repertoara, te pod utjecajem svijesti o vlastitoj kazališnoj povijesti, u kritici ponajprije traži teorijsku potkovanost i vrednovanje predstave unutar širega konteksta. Dvije će struje, kako pokazuje Sanja Nikčević, stoga imati i različite čitatelje (obični čitatelji novina naspram kazališnih ljudi) i različite stilove pisanja (osobni stav s jasnom prosudbom predstave naspram neosobne analize bez nužne ocjene djela), ali i različito postavljenu hijerarhiju moći. Autorica će kod američkog kao dobro istaknuti jasno iskazano kritičarevo mišljenje, koje je za publiku usporedivo s osobnim ukusom, dok će kod europskog to biti rasvjetljavanje ideja predstave i otvaranje novih vizura čitatelju. Loših će karakteristika s obiju strana biti više, i kretat će se od prigovora autorice europskoj kritici zbog metajezika i nerazumljivosti, koji su često u funkciji opravdavanja (loše) predstave, do američkog ponekad etički upitnog ponašanja kritičara i imperativa zanimljivosti članka zbog kojega dosjetke postaju važnije od same kritike (a taj pristup autorica prepoznaje i kod nekih domaćih kritičara). Izabravši srednji put kao najbolji za kritiku, autorica izdvaja tri pozitivna primjera hrvatskih kritičara. U tom trolistu najjasniji je izbor Borisa Senkera, čiji je kritičarski rad objedinjavao i stručnost i duhovit osobni pristup, dok se izborom Vlatka Perkovića i Stijepe Mijovića Kočana, pored opisa neupitnih vrijednosti njihova kritičarskog rada i odnosa spram teatra, zrcali i osobno stajalište Sanje Nikčević – preferiranje kazališta koje je odoljelo oznaci post-dramsko.

Osobnost koja je u knjizi prisutna nipošto nije nešto negativno. Neposrednost autoričina stila u kombinaciji s navođenjem anegdotalnih i duhovitih crtica iz američke, ali i naše, aktualne kazališne zbilje (koja bez štikleca ionako nije ni zamisliva), ovdje dobiva i nadgradnju u obliku cijelog poglavlja posvećena autoričinoj autobiografiji. Čitanjem tog dijela knjige, gdje je zorno prikazan jedan, atipičan i zanimljiv put bavljenja profesijom kazališnoga kritičara (te poslije ostvarenja znanstvene karijere), jasno je da on može dati odgovore mlađim generacijama, koje se tek spremaju na profesionalno (kritičarsko) bavljenje teatrom.

Važniji dijelovi knjige su analize koje se dotiču naravi kritičarskoga posla, kroz pitanja forme i stila pisanja, odnosa između osobno preferirane umjetničke estetike i objektivnosti prikaza, pitanja potrebe distanciranja kritičara od druženja s kazališnim umjetnicima, vrste i ideologije određenog medija za koji kritičar radi, sve do praktičnih pitanja poput onog o besplatnim kartama. No, ponajprije, ova je knjiga vrlo jasno isticanje potrebe za sustavnijim teorijskim pristupom i znanstvenim bavljenjem tom profesijom, koja jest „neizbježni suputnik“ jer kazališna umjetnost, kako to argumentira i autorica, živi od odraza i potreban joj je netko tko će prolaznost kazališnoga čina zaustaviti i dulje od trenutka u sadašnjosti. Pritom knjiga ne ostaje samo na isticanju tih potreba, već u nudi jasnu definiciju profesije i žanra – ali definiciju koja poziva na raspravu i verifikaciju.