Stoicizam i korijeni rasizma

Književni predložak koji Mulliganov film uspješno prati realistična je, slojevita i nostalgijom prožeta karakterna studija u kojoj su provokativna rasna i intrigantna sudska drama učinkovito nadograđene završnom melodramom i dojmljivim ugođajem južnjačke gotike

Objavljen u srpnju 1960, iznimno popularan i Pulitzerovom nagradom ovjenčan roman Ubiti pticu rugalicu, prvo i jedino publicirano djelo darovite spisateljice Harper Lee, odmah je po objavljivanju steklo kultni status. U suradnji s iskusnim urednikom Tayom Hohoffom autorica je pune dvije i pol godine prerađivala i dotjerivala roman, koji je objavila u dobi od 34 godine. Harper Lee tada je ambiciozno rekla da želi biti Jane Austen južne Alabame, no osim nekoliko eseja u književnim časopisima naknadno nije publicirala ništa drugo. Do 33. izdanja na koricama knjige uvijek su citirane riječi autoričina prijatelja i glasovitoga književnika Trumana Capotea, koji je rekao da je „taj predivan roman-prvijenac napisao netko poseban, pisac koji duboko osjeća život, koji posjeduje toplinu i autentičan smisao za humor“.

Za ulogu Atticusa Fincha Gregory Peck (lijevo) dobio je svoga jedinog Oscara

Uporaba dječjega gledišta

No Truman Capote, prema kojem je koncipiran sporedni lik hvalisavoga dječaka Dilla Harrisa, tek je jedna od stvarnih osoba kojima je Harper Lee dala posvetu posrednim uvrštavanjem u svoje djelo, vremenom radnje smješteno u prvu polovinu 30-ih godina, u doba velike gospodarske krize. Štoviše, priča o djevojčici Jean Louise Finch zvanoj Scout, šestogodišnjoj kćeri odvjetnika Atticusa Fincha, koja s četiri godine starijim bratom Jeremyjem tijekom nekoliko ljeta u provincijskom gradiću Maycombeu u Alabami otkriva svu složenost života, ljudske naravi i međusobnih odnosa, obiluje autoričinim autobiografskim elementima. U liku idealiziranog Atticusa Fincha, stoika posebnoga kova s iznimnim osjećajem za etiku i pravdu koji će se upustiti u unaprijed izgubljenu bitku za dokazivanje nevinosti tamnoputog obiteljskog čovjeka, Harper Lee projicirala je osobnost vlastitog oca, odvjetnika Amasa Colemana Leeja, koji je 1919. od optužbi za ubojstvo bezuspješno branio dvojicu crnaca. Osim što je spisateljica poput Scout u djetinjstvu bila muškobanjasta klinka koja se često tukla s dječacima, i lik Toma Robinsona, crnca lažno i tendenciozno optužena i osuđena zbog silovanja siromašne bjelkinje Mayelle Ewell, temelji se na stvarnim osobama i događajima.

Sve navedeno, kao i odrastanje uz oca Atticusova profila, Harper Lee iznimno je senzibiliziralo za pitanja rasne tematike, humanosti, morala, pravde, društvenoga licemjerja i provođenja zakona. Pored izrazitoga spisateljskog dara obogaćena umijećem uočavanja sitnih životnih detalja i suptilnim profiliranjem slojevitih protagonista, najveće vrline i razlozi trajne popularnosti njezina romana leže upravo u toplini i emotivnosti koje izbijaju iz svake stranice djela. Ubiti pticu rugalicu duhovit je, lirski sjetan i iznimno atmosferičan roman koji čitatelje osvaja naglašenim altruizmom, empatijom s kojom autorica promatra život i ljude te povjerenjem u čovjeka, u njegov razum i snagu. Harper Lee posjeduje ne tako čestu sposobnost da vrlo sugestivno i prividno ležerno, jednostavnim rječnikom i stilom, čitatelja prenese u složen intiman svijet vrlo inteligentne i mudre djevojčice Scout. No u njezinoj se mudrosti krije možda i jedina zamjerka koja se može uputiti romanu, jer djevojčica se u zapažanjima i zaključcima nerijetko doima starmalom, odveć zrelom, ozbiljnom i pametnom za svoje godine. Dakako, ona je još jedan plastičan primjer korištenja djetetom u umjetnosti, čemu učestalo svjedočimo podjednako u književnosti, na filmu i u stripu. Uporabom perspektive djeteta koje bistrim, znatiželjnim i nevinim očima promatra nerazumljiv svijet odraslih umjetnici se često služe pokušavajući i redovito uspijevajući efektnim hiperbolama te kalkuliranjem s recipijentovim emocijama i očekivanjima dati pomaknut i iskošen pogled na ljude i društvo te time dodatno naglasiti apsurd, licemjerje, nemoral, laž i zlo, odnosno ljubav, plemenitost i dobrotu koji vladaju u svijetu odraslih.

Harper Lee djevojčicu Scout postavlja kao naratoricu romana, pa iz njezinih riječi upoznajemo njezina brata Jeremyja, prijatelja Dilla, tamnoputu služavku Calpurniju, asocijalnog, no dobrodušnog susjeda Booa Radleyja, no ponajviše i prije svih oca Atticusa. Upravo zahvaljujući njemu Scout polako uočava i shvaća razliku između dobra i zla, ona počinje drukčijim očima promatrati svijet, koji nije uvijek dobronamjeran, uviđa kakvo je zlo rasizam i što ljudima može nanijeti društvena nepravda ponekad uzrokovana tek drugom bojom kože, pogrešnim podrijetlom ili pukim siromaštvom. Scout postupno počinje razumijevati svu pogubnost predrasuda, licemjerja i iracionalne mržnje prema drugom i drukčijem, a u njezinim zapažanjima i zaključcima ocrtava se turobna slika izolirane provincijske sredine u kojoj su poroci tajni, a vrline javne, i u kojoj senzibilni pojedinci svoj način života štite svjesnim izborom margine i lažnim bijegom u alkoholizam. Nakon što je oženio tamnoputu djevojku koju voli, jedan sporedni lik tako odabire čitav život proživjeti kao prividni alkoholičar i propalica, jer zna da će većina njegovih rasizmom neizlječivo zaraženih sugrađana jedino uz takvo objašnjenje moći prihvatiti inače apsolutno neprihvatljivu činjenicu da je u braku s crnkinjom. Da bi prkosio većini i javnom mnijenju, čovjek mora biti ili ludo hrabar ili samo lud, jer treće mogućnosti jednostavno nema.

Samozatajni Robert Mulligan

Nakon gledanja filmske adaptacije romana Lee Harper, za ulogu u kojoj je veličanstveni Gregory Peck jedini potvrdio jednu od osam nominacija za Oscar, dok je film nagrađen Zlatnim globusima za najboljeg glumca, najuspjeliju glazbu i poseban doprinos međunarodnom razumijevanju, jasno je da je Robert Mulligan bio idealan redatelj za ekranizaciju zahtjevnoga predloška. Tijekom 60-ih godina, u vrijeme pune autorske zrelosti kad je režirao većinu svojih filmova, on se jednostavno nije uklapao u sliku koju je o redateljima nametnuo utjecajni američki kritičar Andrew Sarris, u skladu s kojom oni trebaju biti superzvijezde čija se imena na plakatima moraju nalaziti iznad naslova filmova. Nasuprot tomu, Mulligan se uvijek smatrao ravnopravnim članom tima koji radi na filmu, a njegovo svojevrsno poricanje ili zanemarivanje vlastite autorske osobnosti korijene je imalo u njegovu doživljaju filma kao umjetničkog djela. Jer on je ponajprije bio pripovjedač, interpretator tuđih priča koji za filmove nije koncipirao vlastite zaplete, karaktere protagonista ni pisao njihove dijaloge. Prema njegovim riječima, Mulliganova se filmotvoračka vještina očitovala u režiji, montaži i izboru glazbe, kroz što su postajali razvidna njegova stajališta, stoicizam, svjetonazor i umjetnički senzibilitet kojim je priče približavao publici.

Uz suradnju scenarista Hortona Footea efektno saževši i ponešto izmijenivši priču romana, Mulligan tendenciozno i vrlo promišljeno naglašava bitnu sastavnicu proznoga predloška, priču o neizbježnim tragičnim posljedicama do kojih će dovesti rasizam male, zatvorene i učmale sredine. Sudskim procesom u kojem se na objema stranama nalaze marginalci sa sama dna društvene ljestvice, dobrodušni crnac apriori kriv već zbog boje svoje kože te primitivna, neuka i siromašna djevojka čiji je neoprostivi grijeh požuda prema osumnjičeniku, Mulligan šalje jasne poruke. Njegov je film realistična, slojevita i nostalgijom prožeta karakterna studija u kojoj su provokativna rasna i intrigantna sudska drama učinkovito nadograđene završnom melodramom i dojmljivim ugođajem južnjačke gotike. Ipak, za razliku od romana, redatelj i scenarist na samu kraju ponešto ublažavaju i razvodnjavaju tjeskoban motiv pogibije Boba Ewella, oca navodno silovane djevojke Mayelle i jedinog apsolutnog negativca kojega je u samoobrani možda ubio Atticusov sin Jem. Na ljudima kakav je Atticus počiva američko društvo i njegova budućnost, njega će jednog dana naslijediti njegov sin, pa su autori zaključili da zdrave temelje i savjest društva ne bi valjalo odveć opteretiti zločinom i grijesima iz prošlosti. Pogotovo stoga što je dječak možda slučajno uklonio najmalignijega člana zajednice čija smrt svima donosi samo olakšanje. Bez obzira što mislili o blagoj završnoj intervenciji u roman Harper Lee, Ubiti pticu rugalicu jest i prozno i filmsko remek-djelo koje se mora imati u kućnoj zbirci.