Srpsko filološko gusarstvo

U svojoj novoj knjizi akademik Mirko Tomasović iskazuje veliku stručno-znanstvenu preciznost i građansku hrabrost da se prvi sveobuhvatno uhvati ukoštac s problemom posezanja srpskih znanstvenika za hrvatskom literarnom baštinom

Jedan od važnih marulologa u nas, komparatist i romanist, akademik Mirko Tomasović, netom je objavio svoje Raspre i rasprave. Riječ je u prvom o polemičkom, a u drugom dijelu knjige o filološkoznanstvenom diskursu. Autor se u prvoj raspri prihvatio nezavidna položaja hrvatskog jezika i književnosti, zapazivši uzaludna politička nabacivanja naših susjeda, Srba i Talijana, i mjesta ispražnjena od stvarnih informacija, uzevši s akribičnom strpljivošću na pregled činjenicu po činjenicu te iznijevši na vidjelo popis svih potvrda hrvatstva, anotacija i konotacija u živom i ophodnom jeziku, pravnim spisima, molitvenicima, lekcionarima... Ukratko, on informira i analizira status hrvatske književnosti u nesklonim nam vremenima, služeći se pomoćnim i glavnim strukama – onim što filološka struka može objasniti, primjerice, kada je riječ o najvećem talijanskom i europskom pjesniku Danteu i njegovoj Božanstvenoj komediji te o prijevodu I. pjevanja Pakla Grga Gamulina koje je taj povjesnik i kritik likovne umjetnosti sačinio u paklu Jasenovca, gdje je robijao. Tomasović će u simetriji pratiti isti Kombolov prijevod, ali i one koji su ignorirali autentičnu Danteovu strofu i uopće Danteovu sudbinu u hrvatskoj književnosti. U traduktološkoj raščlambi, zaključuje Tomasović, valja vrijednosno podjednako lučiti, jerbo imade u nas i drugdje prijevoda poezije koji su eufonični i ritmični po metru i sroku, ali nisu značenjski toliko podudarni. Zapazio je i traduktološki fenomen „arhaiziranja“ koji se u Gamulina pretvorio u zazor te je u protimbi s Kombolom i njegovim sljedbenicima, no ipak Gamulinov prijevod I. pjevanja Danteova Pakla najbolja je verzija nakon Kombolove.

Raspre u prvom dijelu knjige pisane su mnogo ležernije, zabavnije i opuštenije, iako je riječ o posezanju srpskih znanstvenika za hrvatskom literarnom baštinom. Naime, Tomasović iskazuje veliku stručno-znanstvenu preciznost ponad provjerene književnopovijesne faktografije, ali i građansku hrabrost da se prvi sveobuhvatno uhvati ukoštac s problemom „gusarstva“ i „velike“ laži. Hrvatski pisci (Gundulić, Držić i drugi), pa i znanstvenik Ruđer Bošković, posvojeni su, ali nikada neće biti usvojeni kao dio tuđega kulturnog tkiva upravo zbog velikih lingvostilskih i ambijentalnih razlika, osobnoga hrvatskog deklariranja tih pisaca i ljubavi spram domovine Hrvatske, roda i jezika.

Lako oborive besmislice

Tomasović nepogrešivo uočava korijene srpskoga nacionalizma, primjerice, kada srpski knjigoslovci, slično talijanskim, ne priznaju hrvatsku književnost renesanse i baroka nego je „prisajedinjuju“ sa srpskom. Govorilo se da su od Slavena kao petrarkisti prednjačili Slovaci i Česi (koji su zanemarivo prevodili), a ne Hrvati, koji su bili vrsni petrarkisti. No bolni kuriozitet bit će lociranje i anamneza neukosti perjanika srpske filologije, odnosno tendencija, kako kaže Tomasović, posvajanja, prisvajanja, „prisajedinjavanja“ dubrovačko-dalmatinske, dalmatinsko-dubrovačke i primorske književnosti, u čemu prednjače akademik Miro Vuksanović, glavni urednik Matice srpske u Novom Sadu i urednik Milosavljević (Hiljada srpskih knjiga) za uvrštavanje Marina Držića i Ivana Gundulića u tu ediciju. Dakle, opet je počelo divljanje srpske filologije koje je Tomasović još 2004. u časopisu Forum razotkrio pod naslovom Provincijalizacija i dekroatizacija naše nacionalne baštine, naravno, pod patronatom Srpske akademije nauka i umetnosti. Osnova im je teza Vuka Stefanovića Karadžića: „Srbi svi i svuda“ gdje se govori štokavski. Dobro je znano da je tako nastao imperijalni pansrbizam, zaključuje Tomasović, i dodaje: „Gospodin Vuksanović otpovrće na prosvjed Ministarstva kulture Republike Hrvatske tvrdeći da je dubrovačka književnost ‘zajedničko nasljeđe starijih narodnih govora, odnosno štokavskog narječja kao osnove suvremenog srpskog jezika’.“ No ta je tvrdnja lako oboriva besmislica. Uostalom, kako su Srbi mogli naslijediti jezičnu baštinu Marina Držića kad su toga najvećeg hrvatskog komediografa stoljećima ignorirali. Primjerice Pesme Branka Radičevića tiskane su godine 1847, a dotad, po Tomasovićevu otkriću, od 1840. do 1846. bilježimo niz klasičnih djela hrvatskoga romantizma: drama Ivana Kukuljevića Sakcinskog Juran i Sofija, putopis Matije Mažuranića Pogled u Bosnu, Demetrova tragedija Teuta, Smrt Smail-age Čengića Ivana Mažuranića... Uprkos višežanrovskoj organizaciji na štokavskom jeziku u Hrvata, Vuksanović govori o zajedničkoj štokavskoj tradiciji.

Nalegoše na jazik hrvatski

Uostalom, hrvatska se poezija četrdesetih i pedesetih godina 19. stoljeća dobrano gundulizira, metrički i leksički, a ta je pojava u srpskoj istodobnoj poeziji dobrano izostala. Marin Držić i Ivan Gundulić nikada nisu živjeli u Srbiji, niti su poznavali tamošnji jezik, pisali su na latinici i bili katolici. Tomasović navodi tri važna pravna spomenika iz nacionalne povijesti, Istarski razvod (1257), Vinodolski zakonik (1288) i Poljički statut (1404) u kojima se izričito navodi da su pisani hrvatskim jezikom. Što se tiče Lekcionara Bernardina Splićanina iz 1495, a u novom izdanju iz 1586, on ima označnicu „harvatckim je jazikom stumačena“. Naravno ima još mnogo takvih primjera: šibenski biskup Ivan Tonko Mrnavić prenosi znameniti Bellarminov katekizam u „jazik harvacki“. Čak je i „sveslavjanin“ Juraj Križanić, a po Tomasoviću „nadjezični fantast“, jednu svoju pjesmu nazvao Duma harvatska. Hrvatsko ime potvrđuje razmjerno velik broj rječnika od kojih je jedan od prvih Dictionarum Fausta Vrančića iako je njegov materinski jezik nazvan „dalmatinski“, no u drugom izdanju „Dalmatia“, „Dalmata“, „Dalmatice“ zamjenjuje „Harvatska zemlja“. Georges d’Esclavonie glagoljici daje pridjev „hrvatski“, jezik je njezin „lingua croata“, štoviše, kad spominje zavičaj Sv. Jeronima, Istru, ističe da je ona sastavni dio hrvatske (Istria eadem patria Chrowati), a za što srpski pisci ne haju iz jednostavna razloga što taj podatak ne znaju. Još je isusovac Teofil Kristek, ravnatelj kolegija u Slovačkoj, izvještavao svog profesora Alfonsa Carilla, po nalogu pape Klementa VIII, da hrvatski ima prednost ponad srpskog jer se on govori po krajevima pod turskom vlašću, gdje se rabila štokavica, a razlikovao je srpski i hrvatski jezik te je davno opovrgnuo Vukovu krilaticu „Srbi svi i svuda“.

Potom iz ljetopisnoga zapisa popa Martića potkraj 15. stoljeća, nakon poraza na Krbavskom polju, piše Tomasović, čitamo da osvajači „nalegoše na jazik hrvatski“, a jezik je tada značio i narod. Marko Marulić pak, kad se Turci približavaju Zagrebu, svoj materinski jezik i pjesništvo na njemu nazivlje „harvackim“. U Životu Sv. Jeronima, iz Marulićeva vremena, stoji da je taj svetac „svitla kruna Harvackoga jazika“. I Nikola Nalješković Nale (1510–1585), pjesnik i dramatik te znanstvenik poznat u Italiji, deklarira se u poslanici Hektoroviću kao Hrvat. Bez obzira na sve to s govornica SANU čuo se poklič da se nikad ni jedan Dubrovčanin nije „smatrao“ Hrvatom, kao ni isusovac, znameniti pjesnik hrvatskog baroka, Ignjat Đurđević, te je selektiran za ediciju Deset vekova srpske književnosti. Uostalom i Zagreb i Dubrovnik nosili su tada epitet „hrvatske Atene“, kada, tvrdi Tomasović, za duh i leksik renesansnih i baroknih hrvatskih ljuvenih pjesmarica srpski pjevidruzi uopće nisu znali te zaključuje da srpski pjesnici 9. vijeka do naših vremena nisu nasljedovali baš ništa od južnoslavenske ljuvene lirike, iako je ona tobože srpska. Uključivanje dubrovačkih pisaca u srpsku literaturu javlja se tek sredinom 19. stoljeća i neposredan je refleks Garašaninova političkog manifesta Načertanije s jasnim aspiracijama prema južnoslavenskim izvansrpskim teritorijima. U tom smislu u udžbeniku Jugoslovenska književnost (Beograd, 1930), koji je odobrio „Ministar prosvete“, piše da je Gundulić „najveći predstavnik dubrovačko-dalmatinske poezije 17. veka“ te da mu je ime najpoznatije u srpsko-hrvatskoj književnosti na „Primorju“ te se prejudicira da Hrvati imaju, o tempora, o mores (Vulpes pilum mutat, non mores), nacionalnu literaturu tek od početka 19. stoljeća.

Te su postavke, po Tomasoviću, u punom „sadejstvu“ s padovanskim profesorom slavistike Arturom Croniom, čija je Storia della letteratura serbo-croata (Milano, 1956) još nastavno pomagalo u Italiji. Cronia u njoj i u drugim mnogobrojnim radovima, dosljedno izbjegava pridjev croata za hrvatsku književnost prije preporoda, dok je njezino humanističko-renesansno-barokno razdoblje, slično kao i u srpskih „arhifalš“ književnih povjesnika, pod naljepnicom dalmatinsko-dubrovačka književnost. Mihovil Kombol pritom se smatra šovinistom zato što je djela dubrovačkih i južnoslavenskih pisaca iz humanizma, renesanse, baroka i klasicizma uvrstio u hrvatsku baštinu, „preotimajući“ ih Srbima. Kako je prof. Cronia, kroatist, iz prikrivenih političkih razloga izbacio nepoćudno hrvatsko ime iz kataloga s početka 18. stoljeća, tako je dva stoljeća poslije prof. Pavle Popović u Jugoslavenskoj književnosti lektorirao splitskog začinjavca Marka Marulića otpisavši mu atribute hrvatski za pjesme i jezik, a postupio je tako i s Hanibalom Lucićem, Brnom Krnarutićem i Petrom Zoranićem. Uostalom Srbe su mimoišle tri književne epohe: humanizam, renesansa i barok te se neprestance „grebu“ za tuđe vrsnike epoha.

Ima li nas?

Mnogo je još takvih primjera u Tomasovićevoj knjizi (primjerice slaba i podcjenjivačka enciklopedija milanskoga nakladnika Garzantija), koji pak, začudo, nisu izazvali nikakvu reakciju pozvanih stručnjaka s naše strane. Tomasović izdvaja časnu iznimku Mladena Machieda, koji u Forumu 2010. piše polemički osvrt „Ima li nas? Nema li nas?“ Machiedo se pita: „Može li hrvatska književnost enciklopedijski postojati bez Zoranića, Zlatarića, Bunića Vučića, Kašića, Križanića, Frankopana, Palmotića, Vitezovića, Vide, Šopa, Ivaniševića, Ivšića, Gotovca, Slamniga…?“ Tako se eto poriče hrvatski znak sve do 19. stoljeća zbog očitog velikosrpstva i iredentizma. S traduktološkim i komentatorskim aspektom autor će obraditi mjesto u Danteovu Raju, gdje veliki Alighieri priziva pobožnog i ganutog hodočasnika Hrvata kad motri navodni otisak Kristova lica na Veronikinu rupcu, u Rimu, u crkvi Sv. Petra. To je ujedno jedino moguće tumačenje Danteova apostrofiranja Hrvatske. No Tomasović daje i negativ, šovinističku krivotvorbu Danteova apostrofiranja Hrvatske od strane Niccolňa Tommasea i Eugenija Camerinija, koji je u drugoj polovici 19. stoljeća uživao glas vrhunskoga filologa. Camerini je preuzeo Tommaseovu formulaciju, u prijevodu: „Hrvatska – divlji i neuljuđeni narod na obali Jadranskog mora“.

I stanovitom prevoditelju Luji Vojnoviću, koji je pisao u središnjem prilogu časopisa Kritika (Zagreb, 1921), u prilogu Dante taj je velikan poslužio za promicanje srpskih ideja, kao što je služio, smatra Tomasović, i Bajamontijevim sljedbenicima u Splitu, koji su govorili i pisali da je hrvatski jezik toliko inferioran talijanskom da je svaki napor da se na taj jezik prevede Dante uzaludan. No nitko ne može opovrgnuti već postojeću hipotezu o Danteovu uvažavanju hrvatske uloge u zapadnoeuropskoj povijesti, koja će se često javljati baš u interpretaciji njegova spominjanja hodočasnika „forse di Croazia“ u Božanstvenoj komediji. Nadalje, bit će zanimljivo poglavlje Prilozi o književnosti u „Kraljskom Dalmatinu“, prvom tjedniku na hrvatskom jeziku. Pretisak tog zbornika 2011. veliki je pothvat jer ilustrira tradiciju javnih glasila u Hrvata. Najveći urednički autoritet glasila Kraljskog Dalmatina bio je „generalni providur“ Vincenzo Dandolo, fanatični pristaša Napoleona, pod kojim u zborniku potpuno nestaje „slavni Arvacki jezik“, poslije uz pridjev „hrvatski“. Slijede mitovi i legende o jakobincima i njihovu „teroru“ u Hrvatskoj glede Napoleonove vladavine u Hrvatskoj i uljepšane slike Francuskoga prevrata 1789. Nižu se dokazi o ekscesima i zločinima jakobinaca i drugih frakcija Revolucije. Kada su se Poljičani 1807. pobunili protiv „Vrancuza“, 5. lipnja 1807. 11. francuska pukovnija na juriš je zauzela Stobreč i počinila pokolj nad tamošnjim stanovništvom. Iako je pobuna bila ugušena, ti su vojnici u Podstrani u jakobinskoj histeriji nesmiljeno plijenili, oskvrnjivali crkve i grobove i ubijali sve zatečene stanovnike. Isto se dogodilo, zaključuje Tomasović, i 1. listopada 1942, kada su četnici doslovno na isti način napali mirno selo Gata u središtu Poljičke kneževine, poharali ga i kamom poubijali sve Gaćane.

Argumentirano protiv primitivizma

Tomasović iskazuje veliki smisao za argumentiranu polemičnost (povremeno čak i ironiju) koju prepleće s inventivnošću strukture teksta, duhovnošću i erudicijom. Utemeljujući humano poimanje svijeta, u svakom poglavlju, strastveno se suprotstavlja primitivizmu i znanstvenim skorojevićima. Boreći se za dostojanstvo hrvatske književnosti i jezika, odupire se krivotvorinama i zadanom prokletstvu koje proizlazi iz toga. Pritom zauzima visoka estetska mjerila s vizijom budućnosti i snažnom hrvatskom sudbinskom identifikacijom. Zamjetna je i jezična elegancija, lucidnost pisanja, intelektualna oštrina, moralnost i nekompromisna skrb za istinu te analitičko-kritički subjektivni sud koji će tim tekstovima dati trajnu vrijednost. Hrvatsku književnost promatra kao autonoman i koherentan proces, kojemu zaista ne nedostaje Gundulićev san o slobodi.