Spoj dionizijskog i apolonijskog

Buntakov rad spaja ikonografije različitih civilizacija i povijesnih razdoblja, kako bi u svima pronašao zajedničku poruku: mjesto odmora, veselja i, što sam jako naglašava, susreta

U bivšem kartuzijanskom samostanu u slovenskoj Kostanjevici na Krki danas se nalazi Galerija Božidar Jakac, koja u samostanskim prostorijama čuva zbirke nekoliko slovenskih slikara prošloga stoljeća (sama Jakca, Janeza Boljke, Franceta Kralja i Toneta Kralja, Franceta Goršea, Bogdana Borčića, Zorana Dideka...). Riječ o vrlo kvalitetnom kulturnom projektu koji na jednom mjestu s oko osamsto stanovnika okuplja brojne donacije slikara (možda ne prvoligaških), što mjesto čini turističkim odredištem. Kostanjevica je također domaćin i kiparskih likovnih kolonija, rezultat čega je obilje drvenih skulptura oko samostana, ali i u okolici gradića. Nekadašnja samostanska crkva također je u funkciji izložbenoga prostora. Upravo su u njoj zbog zanimljive prenamjene arhitekture izložbe suvremenih umjetnika koje su nerijetko i uklopljene u prostor kao site-specific instalacije, kakva je i izložba Tomislava Buntaka, trenutačno u toj crkvi. Cijeli je samostan srednjovjekovna građevina obnovljena u razdoblju baroka, kao i crkva u kojoj šiljasti lukovi i križni svodovi nastavljaju suživot s baroknom nadogradnjom koja ih stilski slijedi, s malim arhitektonskim razlikama. U crkvi su od naših umjetnika dosad izlagali: Zlatan Vrkljan (1996), Vatroslav Kuliš (2000), Edo Murtić (2003), Robert Šimrak (2008), Petar Barišić (2009). Buntakova izložba dijelom je sačinjena od (kako bi odgovarali novom prostoru) prekrojenih radova s izložbe Hodočasnici u Umjetničkom paviljonu (2008), kao i od novih ostvarenja.

Sklad svjetla i tmine

Teme duhovnosti i ljudskoga tijela čine osnovu Buntakova djelovanja. Slike su načinjene fluorescentnom bojom i postavljene u zamračenu crkvu pod ultraljubičastim svjetlom. Likovi su ocrtani obrisno vrlo sigurnom linijom, koja se izvija u gotovo arabesknim formacijama. Prateći kroz cijeli izložbeni prostor slična ponašanja linije u tvorbi likova i formacija, dobivamo dojam neke kontinuiranosti, neke druge stvarnosti koja se odlikuje fluorescentnošću, lakoćom ljudskih silueta, jakim intenzitetom koji svoj vizualni odjek pronalazi u bojama s odsjajem. Umjetnik postiže i sklad svjetla i tmine u velikim kompozicijama, jednostavnost i pročišćenost, ali i bogatstvo tematskih (što se odnosi na priče) i formalnih (s obzirom na položaje likova) sadržaja. Njemu svojstvene elongirane figuracije smještene su u prostore s naznačenom arhitekturom različitih razdoblja. One se izvijaju, plešu, dižu ruke i čak lete kroz prostor. Unatoč naglašenoj dvodimenzionalnosti koju označava kontura bez ikakve ispune, oni kao da osvajaju prostor mraka iza njih. Prostornost je i apostrofirana u detaljima koji se zbog postava boja doimaju trodimenzionalno: crvene linije ispred plavih stvaraju taj dojam. Općenito, slike su rađene u čistim bojama bez međuprijelaza i polutonova, čime je postignuta najveća jednostavnost. Isprepletanje likova i arhitekture u neodređenim prostorima daje toj jednostavnosti dinamiku.

Buntakov rad spaja ikonografije različitih civilizacija i povijesnih razdoblja, kako bi u svima pronašao zajedničku poruku: mjesto odmora, veselja i, što sam jako naglašava, susreta (razmjene iskustava i društvenoga kontakta, temelja svake empatije). Utoliko nije naodmet povući paralelu njegovih slika s Nietzscheovim tumačenjima grčke drame, kao savršenoga spoja dionizijskog i apolonijskog – principa reda i kaosa. Iako u slikama prevladava apolonijski, harmoničan karakter koji se očituje u lakoći kojom se likovi saživljavaju s apstraktnim prostorom, ikonografski su prisutni i zmajevi, kao i diaulos koji na jednoj slici svira Krist dijete, što su simboli drugoga pola. Ipak sklad je ono što prevladava u tim slikama, i što je njihova temeljna poruka, a to i nije čudno, jer su njihova polazišta u kršćanskoj predaji.

Ekstatične geste likova

Dijete je Krist uzeto kao simbol spolne neodređenosti, kao i duhovne uzvišenosti proistekle iz nevinosti (u kršćanstvu anđeli su uvijek djeca). U nizu priča tu je biblijska zgoda o Danijelovim drugovima u užarenoj peći, starozavjetnim martirima kojima je anđeo boravak u peći koja im je trebala donijeti smrt (kao Danijelu lavlja jama) učinio ugodnim. Slika je načinjena tako da četiri lika mašu rukama zagrljeni (anđeo im je dao dojam da oko njih puše svjež povjetarac) u masi gustih crvenih linija koje tvore veoma gusto apstraktno tkanje. Slika zadivljuje gustim linearizmom koji tvori minimalne rascjepe gdje vidimo tamnu pozadinu. Takva neobična, neuhvatljiva narav vatre, tog vidljivog plina, dočarana je kao mreža u koju su likovi ulovljeni, a njihove ekstatične geste sugeriraju da ih ta vatra ne proždire, već da i ona tvori određeni život. To je dvojnost Buntakova rada koja pokazuje kako je u tjelesnom inherentno duhovno, i obrnuto.

Nadalje, tu su prizori kupanja i odmora u sjenicama, načinjenim prema japanskoj arhitekturi. Geografska raznolikost tradicija ukazuje na univerzalistički karakter tih radova. Krist i anđeli u dijalogu su sa ženama koje se kupaju i s osobom u poziciji Buddhe u trenutku prosvjetljenja (s jednom rukom usmjerenom ka nebu i drugom ka zemlji). Na tim slikama oblijeću ih zmajevi istočnjačke tradicije, kao i himerična bića Buntakova osobna bestijarija, s tijelom životinje i ljudskom glavom s rogovima. Let na tim zmajevima jest let kroz otvorene svemirske prostore koji su za umjetnika jamac nečega što shvaća ljudskim univerzalijama. Zmajevi svojim izvijenim tijelima obuhvaćaju cijeli prostor slike, tim linijama unoseći nemir u kompozicije i nužno potrebnu živost prizorima odmora. U njima ima stanovita vitalizma, u smislu slavljenja sveživota, oslobodilačkoga zanosa (opet ničeovski pojmovi), kao i oslobođenja od okova svakodnevice. Činjenica da su likovi tek čvrste konture daje im prozračnost, ali i tvarnost, naglašava da su oni „za let stvoreni“, kao Ujevićeva Igračka vjetrova, ali i prisutni kao činjenice, nipošto tek eterične prikaze. To je i stanovito osvježenje koje sa sobom nosi sve konkretno u svijetu vizualnih umjetnosti. Nešto čvrsto za što se oko može „primiti“, ali ne odveć čvrsto kako bi moglo kliziti i proći kroz to, kao hladna voda u ove vruće dane.

Apsolutna nesputanost prostora

Univerzalizmu pridonose i fizionomije – riječ je uvijek o golim ljudima duge kovrčave kose. Svi oni podsjećaju na antičku ikonografiju Apolona, a dimenzije su im elongirane kao u helenističkom razdoblju, ili šesnaestom stoljeću. Slobodno širenje udova po prostorima usklađeno je s njihovim slobodnim bacanjem tijela po njima, što sugerira apsolutnu nesputanost prostora onkraj tjelesnoga, koji fizičku stranu čovjeka ne negiraju, nego oslobađaju možda neočekivane mogućnosti. To je mistika koja se provlači Buntakovim djelima, taj duhovni svijet, koji ne moramo prihvaćati, ali nam se vrlo jasno razlaže na tim slikama.

Nadalje tu je slika Na terasama Novog Jeruzalema (Sjećanje na Barcelonu). Unutar fantastičnih arhitektura (među kojima se vidi i obris Gaudijeve Svete obitelji, crkve iz grada u naslovu) muški i ženski likovi skaču, sjede, razgovaraju, doduše razdvojeni, ali u interakciji koju spajaju dva dječja lika koji prelijeću s jednog mjesta na drugo obrisa naglašenih ljubičastom bojom, što im daje poseban akcenat u slici. Arhitektura idealnoga grada ne teži geometrijskoj jasnoći ili punini koju bismo očekivali od tradicionalnih prikaza bilo kakva rajskog grada. Ona zapravo više podsjeća na već spomenute japanske terase od bambusa i papira, prizivajući prozračnost kompozicije i već spomenut dojam lakoće. Prozori crkve zagrađeni su također prizorima djece u igri, jednostavnih, pročišćenih fizionomija, što nas vizualno vraća u Matisseov Ples. Novi Jeruzalem konačno je mjesto susreta – tamo se sastaju svi ljudi koji su ikada živjeli i koji su zaslužili blaženstvo u kršćanskom vjerovanju. To je mjesto fascinacije cjelokupne povijesti kršćanstva, naslikano u mnogim srednjovjekovnim rukopisima i slikama, kao i u Božanstvenoj komediji, obećana zemlja cijeloga kršćanskog svijeta. Umjetnik to mjesto oživljava putem sjećanja na drag mu grad, u skladu s idealističkim vjerovanjem kako je ljepota na zemlji odjek „vječne ljepote“. Kvaliteta je tih slika da se u njihovoj vještoj izvedbi, kao i u njihovoj jasnoj poruci, može uživati i bez prihvaćanja njihove ideje, bez vjerovanja u tradiciju iz koje izlaze.

Brod crkve sa svake je strane obogaćen prizorima u gotičkom interijeru koji djeluje kao njezin virtualni produžetak, na trenutke čak i vrlo vjerno upravo zbog perspektivnih pomaka u crtežima. Gotički interijer asocijacija je zapadne kršćanske tradicije, a u njemu su i likovi te predaje: jednorog, Krist dječak koji propovijeda farizejima u Hramu, kao i Sveti Kristofor. Već spomenuta kao antička tijela ovdje dolaze do punog izražaja jer su u omjeru slična gledatelju i na njegovoj razini. Nemoguće je odoljeti dojmu novog revivala antike u suvremenosti, upravo pri pogledu na elegantna i mišićava tijela ovih slika.

Apsida crkve oslikana je izravno na kamenu, bijelom bojom koja sjaji, što je bilo idealno za prikazivanje zvjezdanoga neba – imaginarnih konstelacija ispunjenih likovima, kako je to i običaj u tradiciji zvjezdoznanstva, da se zvijezde spajaju u prepoznatljive konstelacije. Likovi već spomenutoga kršćanskog imaginarija flankirani su Buntakovim najdražim svecima – Kristoforom i Josipom Radnikom. Govoreći o stvaralaštvu, i nije čudno da se ono često utječe patronatu te dvojice – gorostasa koji je nosio Krista unatoč njegovoj velikoj težini preko vode, i Kristova oca, utjelovljenja mukotrpnog rada, što zapravo svaka umjetnost jest.