Slojevitije i cjelovitije no ikad

Borben Vladović ponovno je pronašao, makar i na već odavno recikliranoj stvarnosti, mogućnost izvornosti pjesništva, pomlađivanja teksta čak i u doba vlastite životne i poetske rekapitulacije

U najnovijem pjesništvu Borbena Vladovića u knjizi Kuća na broju 9 konkretno i apstraktno posve se sljubilo, sve što se kaže konkretno može se istodobno shvatiti kao apstraktno i obrnuto. Dakako da takva konstatacija može biti vrlo začudna u doba kad se sve ljušti na slojeve, kad se posve raspadaju bilo kakva jedinstva i sljubljenosti. No, vremenu usprkos, Vladović baš na spomenutom jedinstvu uspijeva osoviti čvrst i vrlo osebujan poetski diskurs. Njegova, naime, višedesetljetna usmjerenost prema svojevrsnom reizmu, u kojem je i sam tekst pjesme dugo tretirao kao tvarni objekt, kao stvar ontološki ravnopravnu bilo kojem drugom predmetu, kao da u Vladovićevu kasnom pjesništvu doživljuje fenomenološki obrat.

Vladović: ludistički pjesnik s ozbiljnim značenjskim posljedicama

On, dakako, svagda ostaje vrlo blizak malim, svakodnevnim predmetima, običnim situacijama, vidokrugu s vlastita prozora i balkona, no sve te pojedinačnosti, sve te posve konkretne kuće, stanovi, pisaći stolovi, stabla, vlakovi, činovnici, ipak odjekuju i nekim proširenijim, općenitijim značenjima. Vladoviću zapravo sve te svakodnevne životne sličice postaju egzistencijalna simptomatologija, svojevrsni tvarni, memorabilni ili simbolički okidači za vlastitu životnu rekapitulaciju i uvide koji su mogući tek mudrosnim, sjedokosim, iskustvom. Zato mi se Vladovićeva poezija čini slojevitija, a opet i cjelovitija nego ikad, u prepletanju starosti i mladosti, konkretnosti i univerzalnih egzistencijala, ludističkoga pjesničkog postupka i njegovih posve ozbiljnih značenjskih posljedica.

Zov detalja i cjeline

U tako impostiranoj poetici, u tako iskustvom, domišljenošću i pjesničkim umijećem visoko artikuliranoj poeziji, mogući su čak i neki postupci semantičkih korespondencija kao što su alegorija i parabola, koji su već bili gotovo potpuno proskribirani. Vladović je, znamo, svagda bio izvanredan detaljist, no kako je sasvim jasno i precizno naznačio već i naslovom svoje pjesničke plakete Cjelovitost detalja iz 1991, svaka stvar koju pjesnik uoči ipak ga ustrajno pita o vlastitoj sinegdohičnosti, o tome kojoj je to uopće cjelini ona detalj. I doista, Vladović se u zbirci Kuća na broju 9 obilno odaziva na oba ta zova – detalja i cjeline, „obični drveni štap“, primjerice, smjesta uspoređuje s „običnim životom tvojim“, a spomenuti štap već u sljedećem stihu „vrti iluzionist“ koji „ispred nosa ti pomiče dane“. Dakle, u samo nekoliko stihova vratolomni uspon od neugledna štapa do nebeskoga režisera! Takvim se sljubljivanjem konkretnog i apstraktnog razvija čitava ta pjesma (Štap čarobnjaka) sa zapravo paraboličnom višeznačnom strukturom tvarne, egzistencijalne i ontološke razine. Takva paraboličnost ide s jedne strane u ponešto tradicionalniju simbolizaciju općenite ljudske sudbine, cesarićevske mrtve luke u kojoj su brodovi definitivno usidreni („Srcoliki brod natovaren zreloćom / trulih plodova bijelih obala / usidren pred posljednjom lukom“). S druge strane, u samo nekoliko alegorijski ulančanih začudnih slika sažima se cio osobni život, vlastito rođenje i vlastiti kraj („Odjednom mu se staračka šaka / učini kao šakica fetusa / sraslo proteklo vrijeme u plivaće kožice… šake su stisnute kao u plodovoj vodi / i to po njemu nije prvo počelo / nego vatra nadolazećega krematorija“).

Izd. Matica hrvatska, 2011.

Kao što se isprepleću konkretnost i apstraktnost, u novoj Vladovićevoj zbirci jednako su prezentni prošlost i sadašnjost. To se često događa fizičkim odlaskom na neko mjesto koje je lirskom subjektu bilo važno i u prošlosti pa se bivanjem na takvu mjestu umnažaju vremenski planovi, a vremenitost svijeta korespondira tjelesnoj i duševnoj vremenitosti čovjeka. Rekli bismo, nadalje, da i sama prostornost ima svoju vremenitost pa je i duševni prostor podložan raznim vremenima i sjećanjima koje u sebi sadrži. Zato zrela obnova vlastite duševnosti, čak i vlastite poetske dijakronije, za Vladovića pretpostavlja i brižno sakupljanje svih dijelova života i njihovu pak sjedokosu, današnju interpretaciju pa i reinterpretaciju („Sjedim na balkonu i gledam / pokojnog postolara iz gornje ulice… I prije sam znao tako sjediti / ali gledajući uzrujano / u sve parkove i voćnjake / uređene i neuređene / Sada mirno sjedim na balkonu / i gledam krojača na stazi / kako mi bešumno prilazi“).

Personificirana prošlost

Baš kao što mu konkretne stvari – također vrlo čestim personifikacijama – zadobivaju duhovne vrijednosti, i Vladovićeva duhovnost kao da postoji samo u konkretnosti, kao da se smisaone razine ne mogu iskati u nekoj nevidljivoj onostranosti, već u pojedinostima stvarno prijeđena životnog puta, u prostorima doživljenoga s kojim se pjesnik može i poigravati, očuđivati ga, ali se i sjetno ili stoički osvrtati na neizbježnu prolaznost svega pa tako i sržnih iskustava. Zato je Vladoviću u knjizi Kuća na broju 9 sva prošlost koja uđe u tekst ujedno i personificirana prošlost, zapravo, na kraju krajeva, prostor poezije i jezika te njihove oblikovne i transformativne, upravo personificirane, moći. Dobar je primjer toga kada mu je temeljno načelo za pjesmu Zračnica istodobno i označiteljsko i označeničko, i vremensko i tekstovno. Ta se, naime, pjesma okuplja oko riječi dušica, koja se tematizira u raznim značenjima vezanima uz istog označitelja (unutarnji dio gume za bicikl, svjećica upaljena za pokojnike, djevojka koja se zvala Dušica), ali sva ta značenja spomenute riječi obilježavaju i različita stvarna sjećanja lirskoga subjekta, natopljena gustim ugođajem osobne povijesti.

Ipak, u novoj Vladovićevoj knjizi česte su i pjesme koje barataju čistom prezentnošću. U njima se precizni poetski izričaji ne usmjeruju na miksanje različitih vremena, već na neposrednu zbilju (ali najčešće uočenu iz neobična rakursa), ili se tim izričajem čak dočarava prezentnost same mašte, poetske imaginativne moći koja je u biti bezvremena. Tekst se tu, zajedno s lirskim subjektom, kreće po nekoj njegovoj uobičajenoj ruti – od vlastita stana, balkona, tržnice i kafića do putovanja prigradskim vlakom i posjetima nekim pjesniku važnim mjestima u gradu. U takvim se pjesmama u punoj mjeri očituje poznata Vladovićeva sposobnost da posve svakodnevne, rekli bismo, sive stvari vidi na očuđen način koji pak nije svrha sam sebi, već ima svojevrsnu ulogu životne deautomatizacije, izbjegavanja mehaničnosti, zapravo ulogu humaniziranja. Koliko se još možemo perceptivno i misaono igrati pa čak i tako „ohlađenim“ predmetima kao što su oni iz tehničkoga i konzumerističkoga svijeta, toliko smo još uopće u pravom smislu ljudi, kao da nam svojim i ovdje prisutnim poetskim ludizmom poručuje Vladović. To pokazuje i svagda zanimljivim jukstaponiranjem različitih stvarnosti, čime se često prokazuje i ironizira sivilo, koje se ujedno i nadvladava poetskom maštom i novim vitalizmom koji ona namiče („Po uredskim stolovima padaju kiše / vani je sunčano i nema crnih kišobrana / Svi su prozori otvoreni za odlazak… pada strašna kiša u petnaest sati / iz oluka teku rijeke bez povratka / svi su činovnici na indigo splavi“).

Veliki pomaci u gledanju malih stvari

Ako mu pjesme i bacaju nešto dulje egzistencijalne i mudrosne „sjene“, to nipošto ne znači da je Vladović imalo izgubio svoj već dugovječni smisao za anegdotičnost, zgodimičnost, ponekad i aleatorični karakter svijeta i jezika. Tek, naime, iz pojedinačnoga možda možemo zaključivati i o općem pa tako pjesnik u depatetiziranoj i konkretiziranoj resemantizaciji poznate Šimićeve sintagme kaže da „koljeno raste pored stvari“, odnosno hotimice suspendira simboličnost na pojedinačnu i konkretnu stvar. Upravo je, kako kaže Vladović u naslovu jedne svoje pjesme, „živost predmeta“, nepredvidljiva i vitalna aura malih stvari, ono što nas spašava od mehaničnosti postojanja koja nas i tako, pouzdano i marljivo, gura prema smrti.

Uistinu, u zbirci pjesama Kuća na broju 9 Borben Vladović ponovno je pronašao, makar i na već odavno recikliranoj stvarnosti, mogućnost izvornosti pjesništva, pomlađivanja teksta čak i u doba vlastite životne i poetske rekapitulacije. Nije riječ, dakako, ni o kakvim velikim riječima i filozofijama, već prije o velikim pomacima u gledanju malih stvari, o velikom umijeću da se mirnim, preciznim, ali i zaigranim poetskim izričajem riječi izrone iz svakodnevne okamenjene frazeologije i da pjesmu čitamo kao tekstualno iskustvo koje u takvu obliku prije nje nikad nije ni postojalo.