Sklad na nebu ljudskih ideala

Zbirka kratkih proza Palomar pripada u korpus žanrovski hibridnih kombinatoričkih proza Itala Calvina (1923–1985). Riječ je o zbirci koja okuplja dvadeset i sedam tekstova na granici između kratkih priča i eseja koje je autor podijelio u tri cjeline, svaka od kojih sadrži devet kratkih proza, a od kojih se, prema autorovoj uvodnoj bilješci, trećina tekstova uvijek bavi vizualnim iskustvima u tekstovima organiziranima kao opis, druga trećina tekstova sadrži antropološke i kulturne elemente u širem smislu, dok se posljednja trećina tekstova bavi spekulativnim iskustvima koja se odnose na svemir, vrijeme, beskraj, odnos između ja i svijeta te prostore uma, a iz područja opisa i pripovijedanja priče prelazi se u područje meditacije.

Prev. Tatjana Peruško, Vuković & Runjić, Zagreb, 2012.

Naslovni lik u svim tekstovima zapravo je neprikriveni autorov alter ego i posrednik Calvinovih razmišljanja o svijetu i životu. Palomar je čovjek iznimna intelekta i radoznalosti, koji širom otvorenih očiju brodi životom, u potpunosti predan analitičnosti i pomnu sagledavanju zbilje koja ga okružuje. Ova je knjiga tako zapravo katalog Calvinovih opservacija različitih životnih situacija, pri čemu je svaka situacija sagledana iz perspektive svih osoba uključenih u događaj. Protagonist/autor teži sveobuhvatnosti uvida, što uključuje empatiju, ali i izrazitu analitičnost. Događaj sagledan iz gledišta svih aktera omogućava razradu svih mogućih posljedica, raščlambu uzroka i konfabulaciju smjerova u kojima se situacija može razviti, s obzirom na vrstu aktivnosti koje pojedini akteri mogu poduzeti u odnosu na početni stadij situacije. Jasno, takav postupak podrazumijeva i analizu motivacije svakoga protagonista, a iz aktivnosti protagonista može se iščitati i njihov psihološki portret, karakterizacija. No osim perspektive svih aktera pojedinih događaja Calvino multiperspektivnost rabi i kod situacija u kojima je subjekt sam svjestan da ovisno o raspoloženju variraju i naši dojmovi, odnosno sudovi o pojedinom događaju te da svako naše ja u sebi sadrži više inačica. Tako npr. protagonist koji uživa u sunčevoj zraci samoljubivo zaključuje kako sunce upravo njemu ukazuje posebnu čast, da bi ga potom njegovo nepristranije ja upozorilo kako u istoj zraci sunca i drugi ljudi uživaju, a njegovo filozofsko ja potom se pita: „Zar je upravo ono što nam je zajedničko istodobno svakome dano kao isključivo njegovo?“

U pojedinim kratkim pričama/mini-esejima iz ove knjige Italo Calvino pokazuje se iznimno lucidnim bihevioralnim eksperimentatorom. U tekstu nazvanu Nage grudi on primjerice varira različite vrste ponašanja pojedinca koji pri šetnji plažom nailazi na ženu koja se sunča golih grudi. Njegov se protagonist tako šećući višekratno namjerno opetovano vraća mjestu na kojem ta žena leži i svaki se put drukčije ponaša – jednom diskretno izbjegava pogledati je, drugi put namjerno otvoreno zuri, a treći put prikriveno gleda – čime autor apostrofira različite svjetonazorne principe, kako onaj manijakalne stidljivosti u odnosu na spolnost i izjednačavanje putenosti i golotinje s grijehom, tako i onaj liberalnijih društvenih nazora. Naposljetku opisana scena, što je čest slučaj u knjizi, svršava ironičnim obratom – opetovano junakovo prošetavanje pored polugole žene u njoj izaziva zazor, hitro odijevanje i ljutito napuštanje plaže, bez obzira na izostanak loše namjere u junakovu postupku. Intelektualna radoznalost i analitičnost tako se ispostavljaju zazornima i uzrokuju pogrešne zaključke. No i takvo ženino ponašanje izraz je subjektivna viđenja situacije; kako ne poznaje stvarne junakove namjere, njegovo opetovano kruženje oko nje čini joj je nametljivim pa se i njezina reakcija doima samorazumljivom, s obzirom na situaciju u kojoj se našla, a to je novi dokaz autorove dosljednosti u lucidnom promišljanju čovjekova ponašanja i Calvinova dosljedna slijeđenja postupka poliperspektivnosti.

I kad promatra životinje (kornjače, kosove), autor analizira njihove međusobne odnose, koncentrirajući se na parove životinja i njihovo međusobno ponašanje. Pritom ih antropomorfizira i uspoređuje s ljudskim rodom, pokušavajući usporediti životinjski doživljaj svijeta i samih sebe s ljudskim percepcijama. Calvinov junak pronalazi sličnosti između komunikacije dviju ptica i sebe i supruge, u čemu prepoznaje nešto poput optimističnog mosta preko ponora jer je nesklad između ljudskog ponašanja i ostatka svijeta u njemu dotad uvijek budio tjeskobu. Promatrajući pak macaklina koji dane provodi satima ležeći nepomično na jednom mjestu Palomar se pita nije li možda njegova pomno, do mikroskopski sitnih detalja razrađena ljuštura zapravo protraćena s obzirom na ograničen broj aktivnosti koje taj reptil obavlja, da bi na koncu zaključio kako se možda upravo u tome krije macaklinova poruka – biti zadovoljan vlastitim postojanjem i svesti svoje djelovanje na najmanju moguću mjeru te se osloboditi neproduktivna živciranja zbog vječne težnje nečemu što nadilazi naše sposobnosti.

Calvino se u tekstovima iz ove knjige rukovodi istim principom kao i u svom najpoznatijem djelu Ako jedne zimske noći neki putnik, gdje ključna riječ ako simbolizira višestrukost mogućnosti. Svakom subjektu on pruža mogućnost izbora u smislu mnogostrukosti smjerova radnji koje poduzimaju, a često čak i objekte (npr. valove ili travke) čini subjektima dajući im pravo odlučivanja, određenu samosvojnost i samoinicijativnost. Također, apsolutno nikad pripovjedač se ne ograničava na jedno gledište; svaku stvar, pojavu, događaj, situaciju sagledava iz više kutova kako bi postigao što veću obuhvatnost u smislu analize. Pritom se analize nikad ne ispostavljaju suhoparnima ili zamornima, uvijek je prisutno i zrnce humora, najčešće autoironične naravi, čime autor protagonista (a time zapravo sama sebe) prikazuje nebitnim, sitnicom u odnosu na svijet u kojemu živi i koji tako zdušno promatra i pokušava raščlaniti. Junakova analitičnost, odnosno implicitno pravilo njegova svakodnevnoga ponašanja, usmjereno je stvaranju „skladna geometrijskog lika na nebu ljudskih ideala“ i njegova približavanja zbilji, usprkos gipkosti ljudske prirode i sklonosti zlorabljenju i izopačenju u svrhu vlastite koristi.