Pitko i sladunjavo

Božanstvena komedija Edwarda Cluga, koja je gostovala u sklopu ciklusa Europsko kazalište u Zagrebačkome kazalištu mladih 12. lipnja, tek se idejno oslanja na Alighierijev književni izvornik. Vidljivo je to u načelnu zadržavanju trojne strukture, podjele na Pakao, Čistilište i Raj, dok se dalja simbolika broja tri gubi, a prožimanje više ontoloških razina smisla, u izvorniku čitljivo iz svake situacije i lika, djelomično je naznačeno i ovdje podvajanjem stvarnosnih situacija do krajnje zategnutosti nadrealnih antipoda.

Prizor iz predstave Božanstvena komedija

Stupnjevanje prizora također ide u prilog komediji, tužne situacije grupirane su na početku, a one sa sretnim ishodom prema kraju. Clugova predodžba pakla, smještena u natjecateljski milje standardnih plesova, sadrži i moralističku crtu. Standardni plesovi objašnjivi su kao klišeji ugodnoga življenja, svaki se individualizam sputava, a nagrađuje se onoga koji ne posustaje u osvajanju čvrstih filistarskih ciljeva. Plesači su ujedno suci, čime, preneseno na razinu društva, svaki član određuje društvene korektive, ali i korigira sama sebe da ga se ne bi izopćilo. Čistilište je zamišljeno kao plutanje bespućima ništavila u zemaljskom mjerilu kondenzirano u odsječak vremena dovoljan da se skuhaju špageti, scenski prikazano kao tromo kusanje hladne (sirove) večere. Interpretacija raja najproblematičnija je koreografska odluka. Lako se složiti da se paklenske muke mogu izjednačiti s patnjama zbog neuzvraćene ili nemoguće ljubavi, no upitno je koliko je sretna opcija raspolućivanje mitskoga androgina grubim seksom ili čak silovanjem, imamo li u vidu obamrlost androgina, pri čemu je njegova submisivnost pojačana vertikalnom pozicijom manifestne falusne moći, da bi se njegove dvije polovice sljubljene leđima u rajskome životu rascijepile i dobile mogućnost prepoznavanja i možebitnoga konvencionalnog frontalnog združivanja.

U interpretativnom smislu plesači su solidni, sigurni i vještinom izbalansirani u rasponu od baleta do suvremenoplesnih tehnika, a izdvaja se izvrsna Ašhen Ataljanc. U hodu predstave Clugove su se zamisli dosta pohabale, povremeno se svodeći na razinu dosjetke, ili zapadajući u sladunjavost prepoznatljivih sekvencija i potrošenih citata, začinjenih pitkom i (odveć) dopadljivom glazbom Boruta Kržišnika i Milka Lazara. Tamni scenski tonovi (scena i rasvjeta Edward Clug) i funkcionalni kostimi (Maja Mirković) skladno upotpunjuju koreografske namjere. Uz Ašhen Ataljanc nastupili su Nikola Tomašević, Strahinja Lacković, Miloš Isailović, Uroš Petronijević, Ana Ignjatović-Zagorac, Nevena Jovanović i Milica Jević.