Vijenac 478

Likovna umjetnost

Mirjana Petrin, Letači, Galerija Zlati ajngel, Varaždin, lipanj

Oslobođen let

Iva Potočnik

Akademska slikarica Mirjana Petrin dru­gi se put samostalnom izložbom pred­sta­vila varaždinskoj publici. Nakon cik­lu­sa Kozmike uslijedio je ovoga puta ciklus nazvan simboličkim imenom Letači. U klasičnoj slikarskoj maniri na dvadesetak akrila na platnu Petrinova iz jednostavnosti i čistoće imaginarnih krajolika dozira slikarsku harmoniju u kompozicijama bez suvišnih detalja. Spajajući dva ili više podokvira različitih veličina, no jedan uvijek dominantan kao najveći u konstrukciji, promatraču otvara prostor nedogleda koji seže u spokoj kontemplativnoga snatrenja.


slika

Iz ciklusa Letači


U povišenoj perspektivi nad beskrajem otvara se vizija oslobođena gravitacijske sile, gdje obitavaju Letači. Kao lajtmotiv ciklusa, letači lete, lebde ili pak egzistiraju u svojstvu antropomorfnih prispodoba s krilima. No istovremeno oni ostaju zagonetni našoj mašti. Njihovo nepoznato bajkovito podrijetlo s jedne je strane znak vječne žudnje za letom čovjekove fizičke materije, a ako i ne tjelesne, onda zasigurno duševne, nažalost toliko snažno vezane za usko i nadmoćno tlo. U toj koncepciji pojedinac je odvojio zemaljsku težinu i poletio ususret horizontu, u nadrealan svijet meditativne tišine svakoga doba, u jedinstvu dana i noći. Pomalo oskudan, sumarni pejzaž sačinjavaju njegove osnovne komponente, čiji se geometrizirani obrisi u horizontalnom ili vertikalnom nizu nadovezuju jedan na drugi. Njihovu akcentiranju pridonose cezure između razmaknutih podokvira, što ujedno pridonosi dodatnom dojmu višedimenzionalnoga slikarskog preklapanja. No zamjetna je i simetrija upravo u tom svojevrsnom pokušaju prodiranja u promatračev prostor. Ona je poslužila kao čvrsto uporište za naglašavanje upravo oblika koji nerijetko teže u visinu. Tako čempres ili planina iz pravilnoga niza u čijoj biti stoji nepravilan piramidalan oblik, usmjerava pogled prema mjestu obitavanja letača. Na trenutak se čini kao da se predio pod njihovim tjelesima koloristički nazire slično kao i oni sami. Boje asocijativno vezane uz prirodne elemente luminozno obuhvaćaju autoričinu umjetničku introspekciju. Kako je u ciklusu i samim metaforičkim nazivom naglašena duhovna ideja, tako i nijanse boja koje suptilno prelaze iz poteza u potez sugeriraju osjećaj mirna postojanja, u kojem se kretanje nazire možda tek pokretom letača, a možda i on suzdržano miruje ponad dubine. Ipak, ima u ciklusu i slika na kojima se letač ne pojavljuje, već u kojima krajolik osamljeno čeka da promatrač oslobodi svojeg letača te zajedno s njime poleti u dubinu slikarskoga platna. Takve slike, premda malobrojne, pridaju važnost ciklusu jer ističu prirodu kao veliku autoričinu inspiraciju, kao glavno polazište za kreativnu izgradnju.

Mirjana Petrin otvara nam novu slikarsku dimenziju neopterećenu prazninom, kako napominje Vanja Babić u predgovoru kataloga izložbe, ona „ništa ne uvjetuje i ni na čemu kruto ne inzistira. Njezino stvaralaštvo oslobođeno je suvišnih formalnih stega…“. I jest na neki način u djelu prisutno pripitkivanje duhovne slobode u nevidljivoj, metafizičkoj materiji, a opet na način toliko blizak svakom pojedincu. Ništa nije nerazumljivo, dvojbeno, nesuvislo. Promatrajući njezine slike uistinu osjećamo bliskost sa stvaralačkim nabojem nastalim iz stapanja spiritualne komponente s prirodnim skladom.

Vijenac 478

478 - 28. lipnja 2012. | Arhiva

Klikni za povratak