Oš pušit

Po jednima ta se kasaba na pristrancima Vranice zvala Uskoplje, a po drugima, balijama, Gornji Vakuf. Cesta koja je dolazila preko prijevoja Makljen, tamo od Prozora, zaobilazila je dva izvora Vrbasa, sjekla kasabu i odlazila nekud u glušinju Bosne s isto tako neobičnim nazivima naselja.

Neširoka cesta koja je sjekla mjestance, a nju bijela crta po sredini, te godine kada su se nakratko bili sukobili Hrvati i Muslimani, postala je crta sukoba i razgraničenja, zapravo crta života i smrti.

I jedni i drugi zvali su se branitelji, samo nitko nije znao koga i čega?

Slučajno sam se zatekao na toj ruševnoj crti. Ne pitajte me kako i zašto! Takav sam čovjek. Naprosto mi se događaju sranja nezamisliva drugim ljudima. Oko nas su stršali ostaci porušenih objekata, kao krezuba usta, očajne ludosti, u nebo. Mi smo ih po cijeloj dužini koristili kao grudobrane i zaštitu, a također i oni prijeko, kojih smo otvore cijevi raznorodnog oružja primjećivali tek kad bi nas zasuli svom snagom. Mi smo uzvraćali dok smo imali obilje municije, a kad bi se zalihe smanjile, ispaljivalo bi se pokoje zrno, tek toliko da znaju da smo tu i još živi. Razgovaralo se glasom oružja preko crte, ali ponekad u zatišjima, dobacivanjem, spadaklucima, uvredama i svakovrsnom prostačkom vikom. Rafali su započinjali, a i završavali svaku komunikaciju, kao i otvaranje novog dana, ali i zatvaranje duboke crne zloslutne noći. Ovdašnji su se poznavali i koliko do jučer bili prisni prijatelji. Išli zajedno u lov po planini Zec, Vranici i Raduši. Susretali medvjede, jelene, srne, divokoze, divlje svinje i ostalu divljač. Ponešto i odstrijelili, pogotovo trčeće: zeca, kunića, kunu, divlju mačku, a i leteće nad jezerima i potocima: liske, patke, guske, šljuke, pa i fazane. Na povratku zajedno slavili, falili se, pili, kartali, jeli, zadirkivali i otkrivali koja je djevojka radodajka i ne umije reći ne, ako je lijepo zamoliš. Znali jedan o drugome sve, vrline, slabosti, ludorije, ali i ime. Napose strasti, ovisnosti, o ljubavi, duvanu, rakiji. Pouzdano su znali tko ide kojoj curi, ženi, raspuštenici, bijeloj udovici kojoj je muž negdje godinama u svijetu i grbi se na baušteli, ili varao sebe i druge da gospodski živi u nekoj baraci i dobro zarađuje. I jedni i drugi su godinama išli kod istih žena na sijela i, bolan, parenje, razgovore i druge milosti. Servisirali smo mi njih da ne izlude od želje i čežnje, a one nas smirivale kako bi im pomagali i bolje radili u polju, ali i manje lutali okolo za ženama.

A sad točno su znali tko je tankih živaca, koga se može izazvati i na koju fintu dići, da poviri, jebo majku! Kad bi se buka rafala jutarnjeg buđenja prekinula, suluda tišina naprosto bi pritisnula mozak. Još bi žešće zavladala kad bi proplanci primirili jeku jeke iz planina. Krmeljivo, kašljucavo jutro, prohladan dan, sablasna noć, smjenjivali su jedno drugo jezivo se cereći na praznoj cesti. Kad bi im dotužila tišina, počela bi najprostija moguća zajebancija.

– Ah, dao bih život za cigaretu i srk kafe! – netko bi jeknuo s naše strane.

Isti tren bijela bi cigareta izletjela iz ruševina preko puta i u velikom luku pala nasred ceste, negdje oko crte. – Evo ti, posluži se, kaurčino! – cigaretu je još dok je letjela u luku slijedio cerekavi glas. – Oš pušit? Evo ti još jednu pride za pošlje! – i druga bi cigareta doletjela do ležeće na cesti. Kafu će ti natenane poslužiti odaliske u dženetu neobrezani mandove, čeka te baš za tebe pripravljen harem – škrebetao je posebno pamtljiv glas spaljen vrućim dimom duvana i zakaljen hladnom rakijom

– Jebo vas Alija! – kriknulo bi nekoliko glasova škrgućući zubima. – Lako je vama imati i razbacivati se kad ste sve gol lopov do lopova, pa ste pokrali konvoj upućen nama, čak i ugljen skinuli upućen bolnici u Bili. Mislili ste da je čokolada, jebli nanu svoju!

– Prećero si nekrstu! – odškrebetao bi glas iza ruševina i opizdio rafal po cigaretama koje su skakutale po pogođenom asfaltu. Ako mi ne bi odgovorili, javio bi se neki drugi kultiviraniji: – A đe vam je pojačanje?

– Praši vaše gdje ih stignu, a i što će nam, kad vas toliko nas nekoliko drži u mišjim rupama?

– Jes vala junaci ste, kad je dreka u pitanju. Sad se propitkujem za onog ludova Byrona. Ne čujem ga da kriješti bećarac sve onako bez sluha? A znaš koliko mi fali sevdah u ovoj okrutnoj aždaji od tišine. Ta zajebancija se odnosila na mene, jer se brzo pročulo s obje strane ceste da sam pjesnik i da sam došao s kaurinom, Zmajem od Bosne, a iz velike daljine. Donijeli smo nekakav snajper i ja sam ga čistio, slagao i namještao na prvom katu neke ruševine stotinjak metara iza naših. Pretraživao sam ruševine prijeko čekajući da se netko pojavi u okularu nišana. Međutim dok sam dežurao na crti uz cestu ne dajući ni poludjeloj gladnoj mački da prođe, a kad bi stislo iz neba i zemlje s obje strane, orljao sam dvije-tri ludorije kao neke mantre: Daj mi mala ma što će joj biti!, Ljubim Anu u šumi na panju, i onu najgoru za musliće, Stric stricu gura žicu u guzicu! Moja je mala bila tisuću kilometara daleko. I dok glancam napravu, virkam kroz okulare dalekovidnog nišana, čujem.

– Eno ga, jebo ga ti, sunča se ćafir.

– Kako bolan, kad je olovno nebo zastrlo odozgo, a magla pramenovima zakrila odozdo? Je ludov kad je potegao čak ovamo u ovu našu čamotinju, ali da je tolik?

– Kažem ti, napravio nekakav solarij u onoj porušenoj Stjepanovoj kući. Gol-golcat kvarca se i pokazuje vam kurac. Poviri, pa vidi, uvjeri se! – nije odustajao informator s naše strane.

I stvarno pojavila se raščupana ludara iza nagorjela zida, a u okularu snajpera s metkom u cijevi. Vidio sam boju čakarastih očiju i dlake obrva. – Lud je, matere mi! – povikao sam začuđen. Kad se glava sklonila, odletio je komad nagorena kamena.

– Dobar si šicer, ali slaba ti je naprava! Da je tromblon, sad bi se ja već pario u dženetu i šefkao najguzatije ljepotice, ovako moram k štakorima – i glas potonu negdje u podrumu.

– Oni nas ne štede! – malo su se ljutili i špotali me moji. – Mogao si ga imati kao zrno.

– Mogao sam, ali ne benavite. Budala je, usto i nečiji sin, a vi se čuvajte i ne izlažite!

Snajper sam prepustio nekom drugom i sam se spustio na prvu crtu. U dubokom mraku noći netko je bos otrčao po one dvije cigarete. Vrativši se dimili su duboko u ruševini ogrnuti ceradom. Cigareta je kružila među njih desetero. Kad su zadnji dim povukli, još su neko vrijeme udisali aromatizirani zrak po duhanu, a ispod cerade. I glad, i žeđ, i zima, i svakojaka nužda i nepogoda, sve se lako trpjelo osim ovisnosti i iščekivanja. Drugu su cigaretu sačuvali za sutradan. I tako su se dani smjenjivali dok nije došao i onaj najluđi, koji su svi na ovoj dugoj i sablasnoj crti zapamtili.

Otvorili smo dan čarkama i ostalim uobičajenostima. Negdje uoči podneva po cijeloj liniji sukoba zavladao je ježuravi pun stravinja muk. Što je sad ovo? – pitalo se i s jedne i s druge strane. Odgovor je došao kao u nekakvoj pantomimi. Malo desnije od našeg položaja preko ceste je, s naše strane, šmugnuo mladac, i kao lasica nestao u krnjacima ruševina na njihovoj strani. Kud će ludov? – čulo se sa svih strana. – Po djevojku, samo što nije rodila! – umiri nas sve glas. Jebi ga! Zaigrala se djeca, iako je Ivan naš, a Rabija njihova. Tajili su dok još nije ovakva rasprava među nama bila. Htjeli su nekamo pobjeći u svijet, ali zateklo ih! – umiri mudrovanje sveznalica. Tišina je bujala, nadirala. Umirio se čak i vjetar. Muha bi se lako čula da ih je bilo. – Možda su ga već iščakijali? – procvili netko zlokobno – a nije se dao od nauma odvrnuti!

Vijest šaptom jekne i uminu, pa opet otvori grob tišine. U neko doba, nakon ciglog sata, koji se svima učini duži nego godina, evo ti ih. Momak je vuče za ruku. Ona svečano obučena, a trbuh do zuba. Kad su zamakli za ostatke kuća na našoj strani, osu se paljba, čovječe, tako žestoka kao kad kauri Božić slave. Odjekivalo je od strane do strane zlokobno.

Jednog malo kasnijeg dana moja je široka odora roj zrna iz nekoga slabašnog oružja ustavila. Jedno mi je zrno čak i šešir probilo i u blatnoj mlaki ga ostavilo, zajedno s grbom hrvatskim i oznakom ZNG-e. Šešir mi je bio kao neki talisman i sve vrijeme rata nisam se od njega dijelio, a sad sam morao, jer je moja krv i meso jedan od metaka ustavilo. Izmakli su me na bolna i dugotrajna liječenja. Za nama je ostala pitoma dolina ponad koje su još neko vrijeme odjekivali rafali sporazumijevanja jekom u brdima, prizivajući suze, jad i tugu u duši, u srcima, u očima.

Sad, nakon toliko vremena, a u Novoj bolnici na jednom od zagorskih bregova, dok mi krpaju na fronti loše pokrpanu rupu kroz koju mi je duša dva puta izlazila i bez mog utjecaja, dva puta se samovoljno vraćala u bolno tijelo, ja se molim kmičnoj gospi i njezinu kmičnom sinčiću Isusu, jer svi su me zaboravili, osim te fotografije svetice u predvorju odjela. Gledam iz atrija odjela, kroz veliko staklo, kako magla razlijeva bolničku vatu, bumbak, po dolini rijeke Krapine i mali vodotok liječi od promjena godišnjih doba. Planina Medvednica sa Sljemenom i tornjem na vrhu sja u božanstvenom suncu. Spoznajem lebdeći u svemiru umišljaja. Koliko si ti Božji, toliko je i Bog tvoj!

– Vizita, pjesniče! Netko viče i vraća me u život.