Nogomet i balun

Svakih nekoliko godina televizija odvrti seriju Velo misto, u kojoj se pripovijeda o nogometnom klubu Hajduk, a usput i o svemu što se sa Splitom događalo u 20. stoljeću. To je dobar programski potez, jer takva se stvar uvijek rado gleda. A ipak, da vas nešto pitam: možete li vi zamisliti da se povijest Zagreba, Varaždina, Osijeka ili Gospića prikaže kao povijest jednoga nogometnog kluba? Ne možete, naravno, kao što ne mogu ni ja, premda bi se i u tim drugim gradovima našlo i dobrih klubova i zanimljivih povijesnih događaja. A to znači da postoji neka ozbiljna razlika u društvenom statusu nogometnih klubova na sjeveru i na jugu. Oni na moru znače nešto posve drugo nego na kopnu. A budući da je nogomet kod nas – i na sjeveru i na jugu – silno važan, vrijedilo bi razmisliti u čemu se ta razlika sastoji.

Počnimo od naziva za samu igru. U Zagrebu se ta igra zove nogomet, a u Dalmaciji se zove naprosto balun. Balun je pak isto što i lopta, iz čega slijedi da je na moru nogomet dugo bio jedina igra loptom, ili da je bio toliko popularan da je zasjenio sve ostale igre. Na kontinentu je, dakako, drukčije: nogomet je samo jedna od mnogih igara, pa se zato i ne zove po rekvizitu kojim se služi, nego po onome što čine igrači, koji nogama bacaju (meću) taj prešućeni rekvizit. A ako je na jugu balun istoznačnica za sportsko natjecanje, onda je i njegovo mjesto u društvenom životu posve drukčije nego na sjeveru.

I doista, na jugu klub pripada cijeloj lokalnoj zajednici (mjestu, gradu, pokrajini) i u tome nema nikakva raslojavanja. Istina jest da su Hajduk osnovali studenti – dakle dečki iz malo boljih kuća – pa je on i u Splitu imao u prvi mah neku auru ekskluzivnosti. Ipak, vrlo brzo postao je svojina najširega puka, a taj se pučki element svagda osjećao i u načinu navijanja i u načinu na koji navijači u običnom životu – po ulicama i po brijačnicama – manifestiraju pripadnost klubu i ljubav prema njemu. Voljeti Hajduk značilo je voljeti svoj zavičaj, eto, jednostavnije se to ne može reći. A na sjeveru je drukčije: ondje su nogometni klubovi bili odraz složenosti društva, pa se to vidjelo i po njihovim nazivima i po ljudima koji su ih utemeljili. Najprije su akademci osnovali HAŠK, onda su im samosvjesni purgeri suprotstavili Građanski, a u međuvremenu je nastala Concordia koja je okupljala srednjoškolce: ljudi su se odlučivali za pojedini klub ovisno o svome statusu. Upravo zato, ni jedan od tih klubova nije mogao pretendirati na to da reprezentira cijeli Zagreb ili cijelu sjevernohrvatsku regiju.

A što je još važnije, sve to zvuči kao nekakav sukob među klasama, ili barem među stališima. I doista, na sjeveru su nogometni kubovi tradicionalno bliski politici i lako se pretvaraju u sredstvo uz pomoć kojega se politika vodi, pa čak – ako su povijesne okolnosti takve – postaju i simboli neke ideološke orijentacije. Zbog toga u njihovim upravama uvijek ima mnogo političara, tobože zato što oni mogu nabaviti novac, a zapravo zato da bi vodili klub određenim ideološkim smjerom. Tako se onda događa da ti političari iz petnih žila nastoje utjecati na rezultate kluba, ne bi li tako utjecali i na njegovu simboličku, političku dimenziju, pa i na politiku samu: sjetite se samo kako su se sedamdesetih godina borili da Dinamo ne postane prvak, jer bi to, tobože, raspirilo nacionalizam. Na jugu je pak posve suprotno, a to upravo slučaj Hajduka dobro pokazuje: političari se udvaraju klubu, a ne udvara se klub političarima, i tako je uvijek bilo. To je zato što je klub iznad politike, pa simbolizira neke trajne južnjačke vrijednosti koje su i starije i važnije od svake ideološke sheme. Uz Hajduk se mogu ponekad vezati nacionalni ili klasni atributi, ali se ne mogu vezati državni, a upravo su državni atributi ono što bitno utječe na život klubova na sjeveru.

A sve to navijači nekako znaju i osjećaju, pa zato i na stadionu, kad izvikuju ime svojega kluba, imaju na umu – ili u podsvijesti – prilično različite stvari. Određenije rečeno, na sjeveru su to pojmovi poput Nacije, Povijesti i sličnih, a na jugu to su lokalne vrijednosti poput gradskog ili pokrajinskog identiteta. Kad, dakle, igraju Hajduk i Dinamo, onda je njihovo veliko suparništvo zapravo posljedica nesporazuma, naprosto zato što ta dva kluba simboliziraju posve različite pojmove, koji i nisu međusobno suprotni.

Iz tog nesporazuma onda izviru i sve velike nevolje što ih imamo s navijačima i što ih, još više, oni imaju sami sa sobom. A da ih doista imaju, vidi se i po tome što se navijači Dinama i Hajduka – onda kad se nađu na istoj tribini navijajući za hrvatsku reprezentaciju – često međusobno potuku. Za to mora da postoji neki ozbiljan razlog.

Taj je razlog u shvaćanju nogometa odnosno baluna. Budući da Hajduk afirmira lokalne i regionalne vrijednosti – stavljajući ih često iznad svega drugoga – dinamovcima se čini da se time razbija cjelovitost i jedinstvo Hrvatske: oni, naime, sve shvaćaju politički, jer je i njihov klub odvajkada politička institucija. U drugu ruku, kad se Dinamo predstavlja kao simbol Hrvatske, hajdukovcima se to čini kao hegemonizam, jer oni u tome vide prije svega dominaciju jedne regije nad drugom, budući da klub vezuju uz regiju.

Pa zato, kad se navijači jednoga i drugog kluba sukobe, onda to najčešće jest huliganstvo i višak hormona, ali je isto tako i ozbiljan načelni sraz između dva poimanja nogometne igre i između dva shvaćanja o tome kakvo mjesto treba da ima nogomet u životu zajednice. Svatko pokušava nametnuti onome drugom vlastitu predodžbu o igri, a nikomu to ne polazi za rukom. Ne zato što bi stvar bila odveć komplicirana, nego zato što je Hrvatska takva zemlja: ona ima i nogomet i balun, i uvijek će tako biti.