Ni prva ni zadnja hrvatska sramota

Ovaj prostor (do 8000 znakova, s razmakom) – utvaram si – jedini je moj i samo moj okvir koji mogu ispuniti sadržajem po vlastitoj volji. Teme biram sama, nitko se u to ne plete. Naravno, onima (prijašnjima i sadašnjima) koji mi to benevolentno dopuštaju nikada se ne bih „odužila“ zlom, podmetanjem ili nožem u leđa. Lijep je to (vjerujem obostran) osjećaj pouzdanja – da nitko nikoga neće iznevjeriti, da mu neće „smjestiti“, „napakirati“, da ga neće „usositi“ – dakle, ništa od sličnih rabota iz naše povijesne i suvremene zbiljnosti. Danas želim pisati o jednoj hrvatskoj sramoti, koja nipošto nije jedina niti je od jučer (pa da se nije stigla ispraviti), a ne vjerujem da bi mi ijedan drugi tiskani medij, u svojem oportunom „netalasanju“, bio spreman prepustiti ni manji dio svojih (reklamama zagušenih i masno naplaćenih) stranica. Članak će po svoj prilici privući stariju publiku (moje „fanove“), no ne isključujem a priori ni one mlađe koji još žele naučiti štogod iz prošlosti da im svijetli i u (naravno, uvijek blistavoj) budućnosti.

Moj dida Franjo rođen je 1885. godine (u Osijeku, no za ovaj članak važnija je dob nego mjesto). Spomenuta godina nije nevažna, jer se s okolnim godištima, dakle manje-više vršnjacima, i on vukao ili jurišao po bojištima oko Soče, Piave, Trenta ... u Prvom svjetskom ratu, dakako bez imalo vlastite volje i htijenja. Taj je rat već vrlo daleko od nas, a ono što je daleko već je dobrano ispralo sve one krvave prizore koji još nisu izblijedjeli iz bližih ratova. No sva bojišta prije ili kasnije obuzme trava, ispod koje je teško i zamisliti pravu klaonicu (tako sam gledala i danas pitome obronke Austerlitza / Slavkova i nepregledan pijesak El Alameina), a sve vojnike – bivše, sadašnje i buduće, poginule ili nestale – snalazi uvijek ista kob: zaborav (vječnim vatrama i počasnim stražama usprkos). I ona (premalo čitana) Kranjčevićeva maksima: mlad vojak, star prosjak. Iz bijede si (u ratni stroj) ušao, u bijedu ćeš se (u miru bez mirovine) i vratiti. Kad umru oni koji ih se još sjećaju, njihovi će humci postati poput postaja u nekom mirnom perivoju – spomenici smirenju.

Nedavno sam (u proljeće 2012. godine) šalabazala po vrletnim Dolomitima u Južnom Tirolu (budimo politički korektni, pa recimo službeno: njemački i ladinski Trentino–Südtirol, talijanski Trentino–Alto Adige). Osim gledanja dramatično slikovitih surih visova (neke asociraju i na orkanske, da ubacim danas već zacijelo zaboravljenu Emily Brontë), bistrih ledenjačkih jezera, koja mi svojom zaokruženošću i preglednošću kao na dlanu pobuđuju i dublja razmišljanja o životu i ljudima, nismo kao kraj „turskoga“ prošli ni pokraj jednoga vojnog groblja u blizini Dobbiaca / Toblacha. O grobljima, cimiterima, pa i u teže prepoznatljivu obliku, šamatorjima, već sam (kao o riječima) pisala. Pozabavit ću se vojnim grobljem po imenu Nasswand iz I. svjetskog rata, odmah uz cestu. Ljeti, kad turisti samo mjere cestu pred sobom, i zimi, kad snijeg zamete, a u mislima su samo skijaške staze i dnevne karte, teško da će mu itko doći u pohode. Ostat će u svojem miru pod tamnim borovima. Dobro je označeno i vrlo decentno (s ukusom i pijetetom) uređeno. Nije veliko (zar je uopće sreća da je ikoje groblje veliko?!). A ne bi bilo ni dostupno, jer nakon 1918, a pogotovo nakon 1945, interes je za prijašnja vojna groblja opao, pa su mnoga manja bila napuštena. Da ne bijaše jedne poduzetne žene, Waltraud Marasca Fuchs (1919–2001), i ovo u Nasswandu ostalo bi zauvijek nepoznato, kao i ondje pokopani ljudi. No ona je silnim osobnim angažmanom uspjela zainteresirati lokalne vlasti da groblje urede, a danas o njemu brigu vodi njezin sin, Hanspeter Fuchs iz Toblacha, kojemu se ljudi mogu obratiti za sve informacije. Groblje je danas povijesni spomenik. U njega se ulazi okretanjem drvenoga čekrka, kao da ulazite u kakav hotel, muzej ili podzemnu željeznicu. Samo što ne treba (srećom) ništa ni cvikati niti što potvrđivati. Uz blagu škripu, masivan drveni položeni križ propustit će vas dalje, do grobova. Staze su posute usitnjenim šljunkom (u planine ionako nitko ne ide u štiklama, pa nema bojazni od pucanja ženskih potpetica). Svi su križevi „s krovićem“, pa izgledaju kao neki mali krajputaši. Središnji put (daleko od imena grobljanske „aleje“) vodi do kapelice, kakve obično viđam na mjestima hodočašća za mise na otvorenom (pod vedrim – ili već kakvim – nebom stoji pobožni puk, a natkrite štite od kiše i jarka sunca požrtvovni kler). Piše da ovdje, u toj planinskoj guduri, počiva 1259 vojnika raznih nacionalnosti. Mađari su svojim palima, na glavnu oglasnu ploču i na pokoji križ, stavili male mađarske trobojnice (crven, bijeli, zeleni). Lijepa gesta. Mogla bi potaknuti i kojega hrvatskog planinara ili skijaša da tako postupi. Inače na križevima pišu samo imena. I sada nastupa onaj tužni moment – što smo takvi kakvi jesmo i što, kao takvi, imamo i državu i ustanove kakve valjda zaslužujemo. Na velikim informativnim pločama (dizajnerski uređenima također s mjerom i poštovanjem) piše da ovdje leži: 258 Rusa, 147 Srba, 145 Poljaka, 121 Mađar, 114 neidentificiranih vojnika, 45 Rumunja, 7 Slovenaca i 1 Belgijanac. Ispada da za tu političku i državnu tlapnju zvanu Austro-Ugarska između 1914. i 1918. nije pao ni jedan Hrvat (premda je u njoj živio i bio njezin vojni obveznik). Naravno da to nije istina, jer je bilo i njih koji ostaviše kosti po tim slikovitim planinama, danas mahom mondenim skijalištima. Dakako da je bilo i naših ljudi koji su na vrhove, na koje je vrlo teško doći i bez ikakve opreme, vukli topove, opsluživali ih teškom municijom, kopali i podboltavali blatne rovove, bezglavo jurišali ususret sigurnoj smrti, bili (kratko i jasno) „topovsko meso“ – a nepoznat netko „odužio“ im se potpunim prešućivanjem. Vjerojatno ni prvim ni zadnjim. A da je tu Hrvata doista bilo, pokazuju i dokazuju njihova imena na drvenim križevima: Mate Radišić, Marko Juričić, Marko Rimac, Mirko Papac, Niko Magić, Marijan Križan i mnoga druga. Bilo je i poginulih muslimana, kao što su Ibro Dizdarević, Mustafa Irakić, Siliura Musić itd., no i oni su se, baš kao i nespomenuti Hrvati, po tko zna koji put utopili u moru nekih drugih. Čak su im i kosti pod križem, premda su se vjerojatno klanjali polumjesecu. Ne znam tko je ovdje prešutio Hrvate (uredno, sve do jednoga). No vidim da su Srbi, Slovenci, čak i jedan jedini Belgijanac, uredno popisani. Ne kažem ništa za neidentificirane. No po imenima već i ovih ljudi koje sam navela vidi se da su bili Hrvati (a tada su se još i mnogi muslimani izjašnjavali kao Hrvati; vjerski je ključ proradio mnogo kasnije), pa su svakako zaslužili barem dostojanstveniju statistiku: da među 1259 poginulih vojnika piše i hrvatska kvota, kad već uredno figurira srpska i slovenska (da ne kažem i belgijska, s jednim poginulim).

Bilo bi dobro kad bi se hrvatski atašei za kulturu više bavili (i) praćenjem sudbina hrvatskih zaslužnika, općenito svime što bi nas se povijesno, kulturno, politički itd. moglo ticati, no to bi trebalo najprije znati, a onda za to i hajati. Tako dugo dok se birokratizirani državni službenici budu više bavili samima sobom i svojim položajima na karijernoj ljestvici, a manje ili nikako stvarnim položajem Hrvata u Europi i u svijetu (u bližoj i daljoj prošlosti, kao zalogom za dostojniju i pristojniju budućnost), od toga kvasa neće biti kruha. Konačno, misli li (još uvijek joj tepamo) mlada hrvatska država da će taj posao za nju obaviti netko drugi? Mislim da bi u takvim poslovima i Matica hrvatska mogla i trebala naći svoj interes kao najstarija kulturna ustanova na slavenskom Jugu. Za vlastite propuste i sramote vrlo smo brzi prozvati sve druge, samo ne sebe. Umjesto da mirno, znalački i pošteno (bez smicalica i prijevara) nešto doista i radimo.