Na Istoku ništa novo!

Stari su Srbi znali da su poticaje da štokavštinu uvedu u svoju knjigu dobili u hrvatskoj knjizi! A onda su se odjednom pojavile teze da su svi štokavci Srbi i da su Srbi Hrvatima dali jezik! Zašto? Nedostajalo je nešto u kontinuitetu srpske književnosti

U novije vrijeme ponovno čujemo i čitamo da su Srbi Hrvatima dali jezik i time se obnavlja stara teza da su svi štokavci Srbi. O tome se u prošlosti mnogo pisalo i brojni su relevantni znanstvenici pokazali neutemeljenost takvih tvrdnji, a mi ćemo ovdje prvo postaviti pitanje koje to knjige pisanje štokavskim književnim idiomom Srbi imaju prije Vuka Karadžića i podsjetit ćemo na činjenicu da su hrvatska književna djela pisana štokavštinom Srbi prevodili na svoj književni jezik. Evo primjera:

1. Godine 1703. Stefan Rajić preveo je Reljkovićev Satir „u prosto-serbskij“.

2. Godine 1803. Georgij Mihaljević preveo je Došenovu Aždaju sedmoglavu „na slavenoserbskij“

3. Godine 1818. Gavrilo Kovačević izdao je knjigu Pesnoslovka iliti povest o narodu slavenskom iz knige g. Andree Kačića izvedena i po obrazu, vkusu i glagolu serbskom Gavrilom Kovačević ustroena, dakle preveden je (i skraćen) Kačićev Razgovor ugodni.

Kada bi Hrvati neki austro-ugarski zakon preveli na štokavsku stilizaciju hrvatskoga književnog jezika, Srbi u Monarhiji to nipošto nisu doživljavali kao prijevod na svoj jezik, nego su nastojali prevesti na ruskoslavenski jer on tada funkcionira kao srpski književni jezik.

Vuk Stefanović Karadžić

To sve pokazuje da književna štokavština nije ono što bi učeni Srbi toga vremena očekivali u svojoj knjizi: njihove su knjige ispunjavali srpskoslavenski pa poslije ruskoslavenski. Sama srpska filologija iznijela je podatke (Sima Milutinović Sarajlija) kako je Dositej Obradović poticaje da se narodni jezik uzme za temelj književnoga jezika dobio čitajući Kačića, Došena i Reljkovića, a i Vuk Karadžić višeput je priznao da je poticaje za svoju jezičnu koncepciju našao u hrvatskoj tradiciji. U polemici s M. Svetićem napisao je:

„Mi svi znamo da se u nas počelo pisati narodnijem jezikom od vremena Dositija Obradovića koji je 1783 godine počeo Srpski pisati i govoriti da treba tako pisati. Ali da rečemo da su to počeli i prije Dositija Orfelin i Janković, koji su Srpski samo počinjali pisati ne kazujući za što to čine; opet svakojako mi nijesmo u tome uranili prije druge polovine osamnaestoga vijeka; a braća naša zakona Rimskoga, osobito Dubrovčani i Dalmatinci, pisali su u šesnaestome vijeku u najveći jek!! I naš Dositije mjesto ostaloga dokazivanja da valja za Srbe Srpski pisati, ili barem uz ono, mogao je slobodno kazati da se ugledamo na braću svoju zakona Rimskoga. Istina da ni oni svi nijesu pisali dobro i lijepo, kao ni u nas sad što se ne piše; ali su mnogi pisali tako čisto i dobro da im jezik i mi danas možemo uzeti za ugled, i da je u ostalijem Slavenskijem narodima teško naći spisatelja onoga vremena koji bi se s njima mogli isporediti.“

Kako je ban Berislavić postao ban Borisavljević

Dakle, stari su Srbi znali da su poticaje da štokavštinu uvedu u svoju knjigu dobili u hrvatskoj knjizi! A onda su se odjednom pojavile teze da su svi štokavci Srbi i da su Srbi Hrvatima dali jezik! Zašto? Nedostajalo je nešto u kontinuitetu srpske književnosti. „Posvojiš“ li djela nastala u Dubrovniku, dobit ćeš i renesansu i barok, a to inače nemaš. Nemaju to doduše ni drugi narodi slične povijesne sudbine, ali djela nastala u Dubrovniku pisana su štokavskom stilizacijom hrvatskoga književnoga jezika pa se to čini zgodnom prilikom da se stvari zamute. Osim nešto pripadnika torlačkoga narječja, svi su Srbi štokavci pa bi se moglo i one Hrvate koji su štokavci proglasiti Srbima, a ako se to pokaže odveć ambicioznim, priča o katoličkoj srpskoj tradiciji iz Dubrovnika mogla bi, uz dobro orkestriranu galamu, proći. No ni ta štokavska stilizacija hrvatskoga nije bila bliska Srbima. Godine 1892. u Beogradu je otisnuto Šenoino Zlatarevo zlato, ali kako? Stanoviti gospodin Mita Đorić, priređivač i pisac predgovora, promijenio je mnoštvo Šenoinih riječi. Spomenut ćemo samo nekoliko primjera: bubnjar>dobošar, svetica >svetiteljka, škrinja >kivot, biskup>vladika itd. Čak je i ban Berislavić postao ban Borisavljević! Zašto takve promjene u sredini koja je tako često i tako glasno vikala da postoji jedan, a ne dva jezika. Konkretni postupci poput Đorićeva pokazuju da su djela hrvatskih pisaca osjećali kao djela koja su pisana tuđim jezikom. U različitim oblicima takvi su se postupci često i kasnije ponavljali pa se ne može govoriti samo o nekorektnom postupku pojedinca.

Jovan Skerlić

U ovoj ćemo prilici navesti što je o odnosu srpske književne tradicije i tekstova nastalih u Dubrovniku pisao jedan od najpoznatijih srpskih književnih povjesničara i kritičara Jovan Skerlić. Evo nekih navoda iz njegove Istorije nove srpske književnosti:

„… latinicom štampane knjige dalmatinskih književnosti, i ako pisane dobrim narodnim jezikom, izgledale (su) potpuno tuđe pravoslavnim Srbima.“

„Za tu književnost u Srba se gotovo nije ni znalo, i ako ju je ko od obrazovanijih Srba poznavao, nije je smatrao kao svoju.“

„Jedna stvar je van svakoga spora: dalmatinska književnost nije ni po čemu uticala na stvaranje nove srpske književnosti u XVIII. veku. Isto tako bez većeg su uticaja bile i ostale lokalne i katoličke književnosti naše, bosanska književnost XVII i XVIII veka, slavonska književnost XVIII veka.“

„Dalmatinska, a naročito dubrovačka književnost oko 1835. godine, za vreme ilirskog pokreta, bila je od velikog uticaja na stvaranje nove hrvatske književnosti. Dalmacija je Hrvatskoj bila bliska, po prošlosti, geografski, verom, i azbukom, i ‘dubrovčanisanje’ ilirskih pisaca bilo je sasvim prirodno i pojamno.“

Svi upućeni znaju da Skerlić nipošto ne pripada u hrvatofile, samo mu se učinilo da su činjenice posve jasne i neosporive. Istini za volju treba reći da je i poslije bilo srpskih učenjaka (npr. Vaso Milinčević i Miodrag Popović) koji su tako pisali. Miodrag Popović je brojnim primjerima, konkretnim materijalom, potvrdio ono što je tvrdio i Skerlić, a to se najjednostavnije može reći ovako: po svojim poetičkim osobinama djela nastala u Dubrovniku prirodno se uklapaju u hrvatsku književnost.

No glavna matica pisanja slijedila je Pavla Popovića i Miroslava Pantića, koji su uz ta djela upotrebljavali različite pridjeve, ali nikad – hrvatski. Takva su mišljenja odlično „sjela“ onima koji su imali teritorijalne pretenzije na tuđe prostore i koji su počeli pričati, riječju i oružjem, o liniji Virovitica–Karlobag i sličnima!

U Istoriji nove srpske književnosti Skerlić piše da se knjige dalmatinskih književnika prirodno uklapaju

u hrvatsku književnost, dok Srbima izgledaju potpuno tuđe

U tome je bit svih tih priča i u tome je opasnost od njih. I upravo zbog toga moramo reagirati.

Nemamo iluzija da ćemo promijeniti srpske stavove i srpsku politiku, ali važno nam je da oni koji vode hrvatsku politiku to razumiju i da to kažu svagdje gdje se to mora reći.

Mnoštvo reagiranja

Tim više što smo se u Hrvatskoj počeli međusobno optuživati za šutnju o kojoj bi trebalo također nešto reći. Doista, bilo je povijesnih trenutaka kada je izostala riječ struke. To se događalo kadšto iz straha, kadšto iz nevjerice da se reagiranjem išta postiže, kadšto iz nekoga trećeg razloga. Takve bi šutnje trebale ubuduće izostati. Ali kadšto o šutnji govore oni koji nemaju strpljenja ništa iole argumentirano pročitati, koji bi htjeli da hrvatske institucije i znanstvenici reagiraju uvijek kada oni to požele i da tada točno pogode one rečenice koje bi oni napisali kad bi znali pisati. U novije se vrijeme u nas itekako reagiralo na nova očitovanja srpskih presezanja: Spomenut ću samo da je Matičin Vijenac donio nekoliko tekstova, a spomenut ću i dvije Matičine knjige: prva je iz edicije Stoljeća hrvatske književnosti, u kojoj nosi broj 107, donosi izbor iz djela Blaža Jurišića i Mate Hraste (priredio Josip Lisac). Ako čitatelj npr. pročita Jurišićeve tekstove Sve je dobro što oni napišu i(li) Problem hrvatske jezične posebnosti, jako će se dobro informirati o problemima o kojima govorimo. Ako pak želi čuti suvremeno meritorno mišljenje, neka uzme u ruke knjigu akademika Mirka Tomasovića Raspre i rasprave (Zagreb, Matica hrvatska, 2012). Ona počinje raspr(av)om Jovan Splavić „ponovljen“, znatno obogaćenom inačicom teksta koji je akademik Tomasović objavio u Forumu br. 7–9/2011. Čitatelj će ovdje naći 40 stranica „gustoga tkanja“, tekst prepun podataka koji osnažuju izrečene sudove. Tomasović je ispleo mrežu koja ne dopušta da se išta relevantno izgubi. Tekst se taj ne može čitati kao zabavno štivo, ali budete li uložili potreban trud, nagrada će biti obilna: riješit će vas mnogih muka i dvojbi i obogatiti argumentima koji će vam pomoći da poučite neuke i da se dobro suprotstavite nedobronamjernima. A i tekst što slijedi (Un pretenzioso /ma malizioso/ pasticcio) govori o presezanjima, samo onima sa Zapada.

Ne smijemo postati taocima srpskih provokacija i dopustiti da svako malo razdraženo reagiramo gubeći snagu i vrijeme, ali povremeno moramo upozoriti hrvatsku i međunarodnu javnost na neistinitost takvih tvrdnji i opasnosti koje one nose za budućnost hrvatsko-srpskih odnosa i za mir u ovom dijelu Europe.