Moje pjesničko čuđenje sve je manje divljenje svijetu

Moja poezija uvijek je bila intimistička / Slikarstvom sam se počela baviti kada sam zbog razgovora oružjem posumnjala u riječ / Pomoću globalizacije veliki se opet nastoje vratiti onamo odakle su otišli ili odakle su istjerani / U Vojvodini postoji tradicija multikulturnosti / Pjevajući o Dunavu zapravo sam govorila o sebi i svojim introspekcijama / Današnji je čovjek isuviše okrenut estradnosti / Suživot je nemoguće getoizirati / Bergson je svojevremeno rekao da je prošlost najsažetiji oblik sadašnjosti / Jezično istraživanje spojila sam s poetskim prosedeom / Suvremena poezija ne može biti svedena na politički tendencioznu poruku / Hrvatska književnost nije pročitana / Srijem je zapostavljen u izučavanju i razumijevanju hrvatske književnosti / Jezik nije prirodna nego civilizacijska pojava / Iako sam kozmopolit, ne odričem se lokalnog, regionalnog i nacionalnog / Zabrinjava me poplava anglizama / Svijet je tajna i uvijek će to ostati / Postmoderna opravdava mogućnost vraćanja u prošlost / Svakoga proljeća dolazi do buđenja prirode, a isto je i s ljudima; starije generacije umiru, a nove se rađaju /

U prirodi nalazim odgovore za mnoge probleme koje ljudi često ne vide

Iznimna hrvatska pjesnikinja Jasna Melvinger, koja živi u Petrovaradinu iznad Novog Sada, malo je bila poznata u hrvatskoj javnosti sve dok u posljednjih nekoliko godina nije dobila mnoge vrijedne hrvatske književne nagrade. Dosadašnje njezino djelo (dvanaest zbirki poezije, roman Pet sestara, knjige eseja Moderna i njena mimikrija u postmoderni i O Iliji Okrugiću itd.) i njegova recepcija u Hrvatskoj povod su ovom razgovoru.

Gospođo Melvinger, jeste li nezadovoljni svojom recepcijom u hrvatskoj književnosti?

Ja sam presretna zbog svoje recepcije u hrvatskoj književnosti. Posljednjih desetak godina dobila sam niz hrvatskih nagrada; povelju Visoka žuta žita, Zlatni dukat, Goranov vijenac, nagradu od koje se veća ne može dobiti, a dobila sam i odličje Danice hrvatske s likom Marka Marulića, što je iznimna čast, jer je Marulić otac hrvatske književnosti. Dobila sam i mnoge nagrade u Vojvodini.

Obiteljska kuća u kojoj razgovaramo jako me podsjeća na vašu poeziju.

Hahaha... Da. Kuća je kao i većina građevina u ovom dijelu grada obnovljena nakon požara u doba mađarske bune, tako se to govorilo za revoluciju iz 1848. Zato se cijeli ovaj dio Petrovaradina naziva Novi Majur, taj obnovljeni dio. A dio grada koji nije bio oštećen tadašnjim požarom sačuvao je ime Stari Majur. Majurima se u Petrovaradinu naziva dio grada koji je izvan gradskih zidina, a unutar gradskih zidina nalazi se petrovaradinski Gornji grad, koji danas nazivaju Tvrđavom.

Rođeni ste u ovoj kući i u njoj stalno živite?

Muž i ja živjeli smo i u Novom Sadu, ali smo nakon smrti moje bake 1970. dosta dugo stanovali i u ovoj, mojoj rodnoj kući. Tu smo rado primali goste, osobito književnike i jezikoslovce, ovamo su dolazili Aleksandar Tišma, Danilo Kiš, Slavko Mihalić, Vesna Parun, Branimir Donat, Dalibor Brozović, Kruno Pranjić i drugi. Dolazili su slikari, katkad i oni iz inozemstva.

Snimio Andrija Tunjić

I vi slikate. Od kada slikate?

Od malih nogu voljela sam dograbiti djedovu olovku i škrabati po zidovima ove kuće. Zbog svojih slikarskih uradaka često sam dobivala po turu, što mi nije smetalo da razmišljam čak i o studiranju slikarstva. Ali u Novom Sadu nije još postojala likovna akademija, pa sam odustala. No da se vratim slikarstvu i slikama koje ste vidjeli. Slikarstva sam se intenzivno prihvatila kada sam se našla u izolaciji 1990-ih godina u Novom Sadu, u našem tadašnjem stanu na petnaestom katu. Posumnjala sam u književnost, posumnjala sam u riječ jer je to bilo doba kada više nije bilo razgovora i dogovora, jer se tada razgovaralo oružjem, preko nišana. U našem dijelu grada, s pogledom na Dunav, stalno su odjekivali pucnji.

Pucalo se i u Novom Sadu?

O da! Svi su bili naoružani pa se pucalo kad se komu prohtjelo, i kad se slavilo i kad se nije slavilo. Tuda su prolazili vojni konvoji, avioni su letjeli, helikopteri su svakodnevno prevozili ranjenike s hrvatskih ratišta u novosadsku i beogradske bolnice.

S obzirom na vrijeme u kojem živimo, što znači danas biti pjesnik?

Biti pjesnik uvijek je nešto elitističko. Nikada pjesnici nisu bili popularni, od njih su mnogo popularniji pjevači zabavne glazbe. Pitanje položaja i popularnosti poezije oduvijek je bio socio-kulturni fenomen. Zato se poeziju nekada pokušavalo, a i danas se ponegdje pokušava, učiniti prisutnijom njezinom popularizacijom; priređivanjem raznih recitala i mitinga poezije na trgovima. Često sam sudjelovala na mitinzima poezije na trgovima u Novom Sadu i drugdje, a i kao direktorica Kulturnog centra Radničkog univerziteta u Novom Sadu organizirala sam govorenje poezije po tvorničkim halama, gdje su nastupali mnogi eminentni književnici.

Osjeća li današnji pjesnik probleme vremena u kojem živi ili živi izolirano u svojem svijetu, sa svojom intimom?

Pa u svakoj poeziji postoje tri eliotovska glasa, kao što se zna: onaj kada je pjesnik okrenut sebi, kad je okrenut drugima, dakle društvu, i kada je okrenut, recimo tako, nekom dramskom prostoru. Moja poezija uvijek je bila intimistička, ali sam je tijekom vremena mijenjala putem različitih stilskih struktura koje su se kretale do humornog, možda čak i satiričnog izričaja, pod utjecajem slamnigovske poetike. Katkad sam se pak oslanjala na svoja jezikoslovna proučavanja, pa je tako moja knjiga Avans za danas utemeljena na narodnoj frazeologiji, a knjiga Vaga s anđelima, u kojoj sam se trudila oživiti tragove nacionalnog identiteta Hrvata na prostorima Srijema, rekonstruira jezik iz vremena moga djetinjstva, kojim su govorili stari Petrovardinci, rođeni negdje u 19. stoljeću.

I kako su oni govorili?

Govorili su dabome s mnogo primjesa ikavskoga i u relaciji sa slavonskim dijalektom.

Koji je prožet germanizmima, turcizmima, hungarizmima.

Uvijek i u svim dijalektima postoje onovremene tuđice. Dakako da je tada bilo više turcizama nego danas, Petrovaradin je dugo bio pod Turcima, kao i Slavonija. A germanizmi i hungarizmi povijesno su jezično nasljeđe iz doba Austro-Ugarske.

Živjelo se u suživotu s različitim kulturama – multikulturno, kako bi se to danas reklo. Međutim, danas velike nacije i kulture nastoje nametnuti svoje kriterije i sebe, a one koji se tomu opiru etiketiraju protivnicima multikulturalizma.

Znate što, veliki su sami krivi za probleme koje imaju zato što su bili kolonijalne, imperijalne sile po svijetu i što su se iz tih nekadašnjih njihovih kolonija u njihove države doselili brojni imigranti. S pomoću globalizacije veliki se opet nastoje vratiti onamo odakle su otišli ili odakle su istjerani. Dakle, zbog kolonijalne prošlosti imperijalnih država došlo je do problema s pojedinim nacionalnim skupinama u tim velikim državama, jer se useljenici nisu najbolje prilagodili i jer se odupiru asimilaciji, a često žele nametnuti i svoj način života koji odudara od shema i standarda ponašanja tih kolonijalnih sila. No kada je riječ o istinskoj multikulturnosti, o prožimanju raznih i različitih kultura, to razumijem, prihvaćam i mislim da to zaslužuje poštovanje. Suživot naroda koji stoljećima žive na istom prostoru i koji su u prošlosti obilježeni multikulturnim vezama nemoguće je getoizirati, izolirati i izdvajati iz središta koja su povijesno multikulturna.

Koliko je većinski narod kadar prihvatiti male narode i njihove kulture? Je li senzibiliziran za to ili nije?

U Vojvodini postoji tradicija multikulturnosti. Mađari, Slovaci, Rumunji te Rusini odavno se mogu školovati na svome jeziku, neki i do fakultetske razine. Mogu čitati novine na svom jeziku, a također pratiti radijske i televizijske programe, imaju svoje nakladničke kuće te kulturne institucije. Nijemci kao nacionalna zajednica u Vojvodini gotovo više i ne postoje, a Hrvati i Crnogorci tek se u novije vrijeme nastoje uključiti u multikulturni suživot.

Jesu li Srbi prihvatiti Hrvate u Srbiji?

Srbi, i drugi stari Vojvođani, tu gdje živim, jesu.

Hrvati imaju prava na svoju samobitnost; na kulturu, jezik, tradiciju ili se na to gleda sa zazorom?

Trebalo bi gledati na to kao na nešto normalno. Imamo Kulturno umjetničko društvo Jelačić tu u Petrovaradinu, Hrvatsku riječ, Klasje naših ravni i Nacionalno hrvatsko vijeće u Subotici, imamo i neke stranke. Postoji mogućnost da objelodanim svoje knjige na hrvatskom jeziku, u Subotici, a i u Novom Sadu. I Matica srpska mi je objavljivala knjige na hrvatskom jeziku.

Što ste sve objavili u Matici srpskoj?

Dvije svoje stihozbirke na srpskom i dvije na hrvatskom jeziku: Visoke strane ležaja 1979. te Ljubavne sonete 1989. U vrijeme kada sam bila praktički protjerana iz Novog Sada, s tamošnjega fakulteta, odakle sam otišla u Osijek, gdje sam nastavila svoju profesorsku karijeru.

Zašto ste bili protjerani?

Svašta su mi natovarili, bilo je to u doba Hrvatskoga proljeća 1971.

Je li poezija duhovni čin?

U procesu nastajanja poezije dominiraju druge duševnosti, ali, ma koliko pjesnik bio okrenut iracionalnom, ipak se iz njegova stvaralačkog čina ne može posve isključiti ni ekspresija duha, odnosno, mišljenja, uma ili razuma.

Vjerujete da poezija nešto znači onomu tko je čita?

Pa, nakon radikalnih književnih pravaca kao što su simbolizam, ekspresionizam, nadrealizam, poznato je da se smisao poezije tek skrivajući otkriva. No možda on upravo u tome nalazi pravi izazov. Možda je moć pjesme upravo u njezinoj tajnovitosti. U svakom slučaju, poezija na posve drugi način dijalogizira s čitateljem i njegovim vremenom nego trivijalna literatura raznih žanrova, ma koliko bila popularna.

Je li tzv. stručna interpretacija poezije postala važnija od same poezije? Naime, sve je očitije da se interpretatori književnosti i njezini teoretičari čine važnijima od samih autora književnosti.

Pa i oni su važni. Tek kad oni pročitaju pjesmu ili roman, to je djelo ovjerovljeno u književnom životu, oni nam podastiru dokaz da književnost ima čitatelja, makar u tim najstručnijim krugovima.

Ne mogu li se prevariti u prosudbi?

Sve što oni pišu također je književnost, to je esejistika, to također pripada književnosti. Možda je njihovo djelo samo znak da treba posredovati između autora i čitatelja, baš zbog hermetičnosti i iracionalnosti poezije i zbog stanovite nekomunikativnosti pjesništva. Dakle, i oni imaju pravo na subjektivni doživljaj. Njihova interpretacija može katkad biti pravo iznenađenje za autora, ali to nije neprihvatljivo. Meni je, primjerice, bilo veoma zanimljivo kada je jedna od mojih pjesama, koju sam, inače, napisala kao ljubavnu, interpretirana kao nabožna pjesma. Zašto ta moja pjesma za koga ne bi mogla imati upravo takvo značenje?

Je li danas u poeziji važnija forma od sadržaja?

To nije ništa novo, toga ima odavno. Sjetimo se samo letrista koji su se odrekli autonomne vrijednosti riječi, što je u njihovo vrijeme smatrano skandaloznim. Ili konkretista kojima je stalo, doduše, i do semantike riječi, ali jednako i do vizualne, likovne organizacije teksta. Sličnih, manje-više apoetskih, eksperimentiranja formom ima odavno i u našem književnom životu.

Nekada se, kako ste već rekli, angažman pjesnika mjerio i javnim nastupima, a što je danas s angažmanom? Je li opet postao važan?

Od francuskih pisaca miliji mi je Marcel Proust nego Sartre, bez obzira na svu njegovu angažiranost. Cijenim hrvatsku i srpsku međuratnu angažiranu književnost, napose zbog uloge Miroslava Krleže u tom razdoblju. Što se tiče suvremenog angažmana, imamo ga u novinarstvu i u elektronskim medijima. Tu su naši feljtonisti, kolumnisti i drugi. Suvremena poezija ne može biti svedena na politički tendencioznu poruku.

A što bi bila poruka suvremene poezije?

Možda je to samo vibracija, možda samo fluid. Teško je objasniti poruku poezije, teško ju je katkad objasniti racionalnim jezičnim aparatom.

Ima li današnji čovjek u sebi prostora za poeziju?

Ne znam. Čini se da je današnji čovjek isuviše okrenut estradnosti, tekstovima razumljivim većini ljudi. No poezija je više od toga, ona je korak dalje do svega toga, dalje i dublje od površnih, stupidnih tekstova s estradne scene kojima se aplaudira.

U vašoj poeziji ima mnogo uspomena, običaja, tradicije... Znači li to da ne možete iz tradicije i prošlosti?

Bergson je svojevremeno rekao da je prošlost najsažetiji oblik sadašnjosti. U tom smislu meni uspomene znače. Dakako znače mi i kao prostor jezičnog istraživanja, jer hrvatski govori u Srijemu – za razliku od srpskih govora u Srijemu, koje je lijepo opisao Berislav Nikolić – jedva da su proučavani. Najviše hrvatskih riječi iz Srijema možemo naći u rječniku V. S. Karadžića, koji je bilježio sve riječi iz srijemskih govora, bez obzira jesu li ti govori bili hrvatski ili srpski. Primjerice, zvuči li vam ikavska riječ mijur isto kao srpska mehur?

Je li vaša poezija i u funkciji vašega jezičnog istraživanja?

Ne, upravo suprotno tomu! Jezično istraživanje spojila sam s pjesničkim izrazom, sa svojim poetskim prosedeom. Vrlo često oslanjala sam se na rezultate jezičnih istraživanja koje sam mogla prezentirati i u kakvu znanstvenom eseju, znanstvenom članku na znanstvenom skupu. Ja sam sve to uložila u svoju poeziju – spojila sam znanstvenu esejistiku i poeziju, iako su to žanrovski različite stvari.

Primjerice, kada sam pisala o genealogiji svoje obitelji četiri-pet koljena unatrag, to nisam činila zato da se pohvalim kako se sjećam svih tih svojih bližih i daljih srodnika, spominjući i njihova prava imena i prezimena, nego jednostavno zato što sam htjela pridodati i jedan onomastički, znanstveni sloj svom pjesništvu kakvo je u knjizi Vaga s anđelima. Ne samo da je riječ o izvornim jezičnim podacima, nego su sve to često jezični podaci koji se u mojoj poeziji prvi put prezentiraju i na lingvističkom polju... Moja je poezija katkad spoj genealoške obiteljske kronike i rezultata moga lingvističkog istraživanja.

Osobito se to vidi u ciklusu pjesama Stari sat, u kojem evocirate uspomene, rekonstruirate davno vrijeme i dubinu identiteta svojih korijena. To je očigledno jedan od bitnih poticaja vašega stvaralaštva?

Sve što ste rekli posve je točno. Taj je sat otkucavao davnašnje vrijeme, s nekadašnjim moralnim normama, običajima i ljudskim sudbinama. Kao što vidite, u kući i dan-danas imam dosta za mene simboličkih etnografski obilježenih predmeta; bokala, vaza, čajnika, čaša, zdjela, kutija za šećer, slanika, etnografskih predmeta koje sam svojedobno i slikala kako bih ih otela zaboravu.

Zavičajnost je jaka u hrvatskoj poeziji, napose kada je riječ o kajkavskoj i čakavskoj, a vi ste eto uveli i srijemsku štokavsku inačicu hrvatskoga jezika u hrvatsku poeziju. Zašto se jezična autohtonost teško probija u hrvatsku književnost?

Hrvatska povijest književnosti podrazumijeva kajkavsku i čakavsku dijalektnu poeziju, ali nije se govorilo o dijalektnoj poeziji na kojem od novoštokavskih govora. Mogu se pohvaliti da sam se u svojoj esejistici ranih 1990-ih prva založila za to da hrvatska književna scena postane svjesnija toga da osim kajkavske i čakavske postoji i novoštokavska dijalektna poezija.

Zašto do toga nije došlo ranije?

Zato što se mislilo: kad su već štokavci dobili štokavski standardni jezik, što će im još i štokavski dijalekti i govori? Do revizije toga stajališta došlo je u doba postmoderne, u razdoblju centrifugalnoga bijega od središta jezične moći prema periferiji, kada se traže neistrošeni modeli jezičnog izražavanja. No dijalektna poezija ne može računati na isti recepcijski prostor kao ona na standardnom jeziku, jer svi organski idiomi nisu posvuda prihvatljivi čitateljima. Pojavljuje se problem nekomunikativnosti u sredinama u kojima dijalekt ili lokalni govor, na kojem je napisano književno djelo, nije svima blizak ni razumljiv.

O tome ste dosta pisali izučavajući ostavštinu Ilije Okrugića Srijemca, gdje ste dokazali da je dosta zapostavljen srijemski segment hrvatske književnosti odakle su Matoš, Iso Velikanović, Julije Benešić...

Što se Okrugića tiče, on nije pisao dijalektom, on se držao književnoga jezika koji je bio normiran onodobnim gramatikama. Ne mislim kao prof. Miroslav Šicel, da je Okrugić pisao mješavinom germanizama, hungarizama, turcizama itd. Kao dramski pisac on je svoje likove samo karakterizirao jezikom sredine iz koje potječu ili u kojoj žive. Ali kada je pisao druge tekstove, pisao je, kako sam rekla, tadašnjim književnim jezikom, normiranim u njegovo doba.

Je li Srijem zapostavljen u izučavanju i razumijevanju hrvatske književnosti?

Moglo bi se reći da jest. Ako hoćete, i ban Jelačić jedan je od srijemskih pisaca koji je imao dramskih i drugih tekstova na njemačkom jeziku, no oni nisu prevedeni. Mnogi tekstovi zaslužuju stanovitu pažnju i vrednovanje. Književnost u Srijemu postoji, dakako, i zahvaljujući Okrugiću, koji je bio vrstan pjesnik, dramatičar te prozaik, a u hrvatskim antologijama njegovih djela nema. Čak ni u antologijama hrvatskoga humora nema njegovih komedija, ni njegovih šaljivih poema. Potrudila sam se da dobar dio njegovih autografa objelodanim u knjigama kako bi postali dostupniji čitateljima. On je još pisao gusjim perom, a ja sam te požutjela spise s velikim strpljenjem uporno iščitavala.

Sve se češće govori da hrvatsku književnost treba revidirati. Slažete li se s tim?

Pa hrvatska književnost nije pročitana. To je i Branimir Donat često znao reći. Nije pročitana kako to zaslužuje. Za povjesničare književnosti ima posla i kad je riječ o piscima koji su ostali zaboravljeni i kad je riječ i onima koji na pravi način nisu valorizirani.

Ima li posla i za lingviste? Treba li prihvatiti samo jedan pravopis?

Svi postojeći pravopisi jesu moderni, fonološki, s identičnim sustavom grafema. Manje razlike u propisima ostavljaju mogućnost izbora korisnicima za koji će se priručnik opredijeliti. To bi se, dakako, moglo postići dogovorom među lingvistima i sve uskladiti. Pritom bi trebalo uvoditi ona rješenja koja već, manje-više, prevladavaju u aktualnoj tiskovnoj praksi. S pravopisom je lako, a zahtjevniji posao za lingviste bio bi posao na usklađivanju suvremenih hrvatskih ortoepskih navika s postojećom naglasnom normom, propisanom, inače, na isti način u svim normativnim gramatikama suvremenoga hrvatskog jezika. Dabome, ako se, barem u jeziku usmenih medija, želi sačuvati četveroakcenatski sustav.

Treba li uključiti dijalekte u standardni jezik?

To bi bio čisti nonsens. Time bi se izazvao raspad sustava. Standardni jezici nastaju normiranjem određenoga dijalekta ili govora, da bi se postigla mogućnost komunikacije na cjelokupnom državnom ili nacionalnom teritoriju.

Standardni se jezik, dakle, odrekao dijalekata, što je neprirodno?

Jezik nije prirodna pojava, nego civilizacijska. Dakle, tu nije ništa ni prirodno, ni neprirodno. Inače, organski idiomi ili sa standardnim jezikom još koliko-toliko supostoje, ili, a to danas ide rapidno, posve iščezavaju. Iščezavaju, a da pojedini, napose lokalni govori, nisu nikad bili ni na primjeren način znanstveno opisani. No ako se gramatički sustav standardnog jezika ne može mijenjati, to ne znači da je i njegov leksički sustav zatvoren. Naprotiv. Neke riječi zastarijevaju i izlaze iz uporabe, a nove riječi ulaze, sukladno novonastalim komunikacijskim potrebama. Tako i pojedine dijalekatske riječi mogu ući u standardni jezik i obogatiti ga.

Smeta li vam kada vam prigovaraju što u jezik unosite tuđice i novotvorenice?

Ha-ha-ha! Nisam ni znala da mi netko takvo što spočitava! Kad je riječ o novotvorenicama, u mojoj poeziji ih, zapravo, i nema. No nekoliko novotvorenica, koje su moj prinos lingvističkoj terminologiji, našlo je svoje mjesto u aktualnim gramatikama suvremenoga hrvatskog jezika. Kad je riječ o tuđicama, u svojim leksikološkim člancima u više sam navrata nastojala protumačiti njihovo podrijetlo i uporabu u petrovaradinskom govoru. Ako mi tko zbog toga zamjera, niti mi to smeta, niti se zbog toga zabrinjavam. To je normalno, toga je uvijek bilo, riječi su u jezik ulazile, a ovisilo je o govornicima tog jezika hoće li prihvatiti sve što im dolazi iz govorne i stručnjačke ponude. Mene to ne zabrinjava, nego me zabrinjava i pomalo zamara poplava anglizama iz američke varijante engleskog jezika. Poznati francuski filozof i teoretičar René Étiemble postavio je čuveno pitanje: Parlez-vous franglais?, Govorite li frangleski? Mi smo također u situaciji da postavimo slično pitanje, kada je riječ o hrvatskom standardu pod poplavom anglizama uglavnom iz američke varijante engleskog jezika.

Pisali ste na srpskom i hrvatskom jeziku pa kažite koja je razlika između ta dva slična jezika?

Razlika između ta dva jezika razlika je na socio-lingvističkom planu, a zajedničko im je da su oba utemeljena na svojedobnom istočnohercegovačkom dijalektu. Kako ni u dva sela, koja su jedno do drugoga, ne govore svi istim lokalnim govorom, tako se i hrvatski i srpski standard mijenjaju u određenim topografskim te povijesnim i društvenim okolnostima.

Kada čitam vašu poeziju koju ste pisali na srpskom jeziku, čini mi se da je manje intimna od one koju ste pisali na hrvatskom, da u njoj ima više neke brige za opće stvari, da je ritam odsječeniji... Jesam li u krivu?

Ako tako doživljavate moju poeziju kao čitatelj, ja vas nemam namjeru demantirati. Premda držim da je razlika o kojoj govorite uvjetovana razlikom u pjesničkom prosedeu, a ne jezičnim distinkcijama. A kad je već riječ o subjektivnom doživljaju pjesničkih valera kojega jezika, moram ispričati malu anegdotu. Navest ću riječ mog nekadanjeg profesora književnosti Boška Novakovića: Kako je krasan taj srpski jezik, poslušajte samo ovo Santa Maria della salute. Na to mu je odgovorio Vladan Desnica rekavši: Boško, pa to je lijepi talijanski, a ne lijepi srpski. To naravno ne znači da srpski nije prekrasan kad čitam poeziju Laze Kostića, Vladislava Petkovića Disa ili Stevana Raičkovića, isto kao što mi je hrvatski prekrasan kad čitam poeziju Slavka Mihalića, Vladimira Vidrića, S. S. Kranjčevića te Tadijanovića, koga sam imala čast poznavati, kao i Dobrišu Cesarića. Dakle, svaki je jezik prekrasan u poeziji kad je poezija dobra, u literaturi kada je to dobra literatura i prihvatljiv u komunikaciji kada je komunikacija dobronamjerna.

Zašto ste počeli pisati na hrvatskom?

Počela sam zato što mi je rečeno da kao Hrvatica ne mogu ostati na novosadskom fakultetu, kada sam dobila otkaz pa neko vrijeme radila u kulturnoj djelatnosti Novog Sada. No čeznula sam za svojom strukom pa sam u Osijeku dobila posao i predavala na Pedagoškoj akademiji, kasnijem Pedagoškom fakultetu. Tamo sam predavala hrvatski književni jezik, pisala sam disertaciju na korpusu primjera iz djela suvremenih hrvatskih pisaca i bilo mi je nelogično da i dalje pišem na srpskom jeziku, pa sam negdje od svoje knjige Visoke strane ležaja iz 1979. počela pisati hrvatskim jezikom i doživjela negativne kritike u Beogradu i Sarajevu.

A u Zagrebu?

Do Zagreba ta knjiga možda i nije došla.

Što i nije čudno, zar ne?

Mislite li zato što je tiskana ćirilicom?

Ne zato. No, osim već spomenutih sadržaja, u vašoj se poeziji osjeća i strah. Recimo stih Drž jezik za zubima... Ima li to kakve veze s ratovima iz 1990-ih godina?

U životu sam imala i dosta traumatičnih razdoblja, pogotovo iz vremena Drugoga svjetskog rata. Nedaleko mene pala je američka saveznička bomba kada je Petrovardin bombardiran, a i bila sam na ulici kada je pala bomba na susjednu kuću i razrušila je. U ovoj kući bilo je njemačkih oficira kada je moj otac Zlatko Melvinger bio u partizanima u Fruškoj Gori. Mama se jako bojala da tko to ne provali, pa me svaki dan vodila spavati na drugo mjesto. Svaki dan kada su zavijale sirene bježali smo u atar, u tamošnje vinogradarske kolibe. Neko vrijeme skrivale smo se i u Sremskim Karlovcima. U kući su poslije bili i crvenoarmejci, koji su se zaljubljivali u lokalne cure, pa sam se nagledala pravih drama kada su se rastajali. Šok mi je bio i kada se pojavio otac 1945, nisam ga poznavala pa sam se prema njemu ponašala kao prema strancu. Kad je legao na krevet na kojem sam spavala s majkom, ja sam uzela njegovu cokulu i gađala ga jer sam bila ljubomorna.

Dok to zamišljam, nadolaze mi vaši stihovi: „Kratko sam s tobom pred daljinom... Prepoznajem se po onom što izmiče... Hoće li ostati i u vremenu trag / Ili samo u duši... Borba s muljem... Kad izronim u nebo... I ne zna se više tko sanja...“ Čini mi se da su to sve vaši stihovi iz pjesama o Dunavu, koji itekako upozoravaju.

Da. To je sve na razini bašlarovskoga poimanja vode kao elementa. Pjevajući o Dunavu zapravo sam govorila o sebi i svojim introspekcijama. Dunav mi je bio važan u životu kao što mi je bilo važno odrastanje u prirodi i s prirodom – u dvorištu sam uvijek imala malu menažeriju: kornjaču, ježa, zmiju bjeloušku, guštere. Tu je uvijek također bilo pasa i mačaka. Eto i sada imamo dva mačića koje je omacila komšijska mačka, kojoj se najviše sviđa boraviti upravo u našem dvorištu sa svojim potomstvom.

Putovanje je česta tema vaše poezije. Je li putovanje bježanje od suočavanja sa sobom?

Ne kanim demantirati poznati stih Slavka Mihalića o putovanjima kao najljepšem obliku zaborava, nego samo iznijeti svoj ponešto drukčiji doživljaj. Putovanje mi zapravo omogućava da se prepoznam i u prostorima koji su mi prvi put pred očima. Ja sam se prepoznala na Cipru, u francuskoj Provansi, na pariškom trgu pred crkvom Notre-Dame, na plaži u Tangeru, na čuvenom trgu-tržnici u Marakešu. U Dolini kraljeva kraj Nila pronalazila sam sebe i u vremenu kada se još pisalo hijeroglifima, na izvorištu buduće europske civilizacije. Da nije bilo tog Egipta, ne bi bilo antičke Grčke, bez koje ne bi bilo antičkog Rima, bez kojega opet ne bi bilo zapadne civilizacije...

Je li to prepoznavanje traženje i nalaženje prostora koje u sebi imamo?

Iako sam kozmopolit, iako su mi prihvatljive europske i interkontinentalne relacije, to ne znači da se moram odreći lokalnog, regionalnog i nacionalnog, dakle svega što čini moj suštinski i povijesni identitet i moj suvremeni odnos prema činjenicama.

Vraćate li se sretnija kući kada proputujete neke prostore u kojima se na neki način prepoznajete? Ili vas to tjera da opet putujete?

Uvijek sam rada putovati na mjesta gdje mi je bilo lijepo i gdje sam uspostavila prijateljstva. A povratak kući zapravo je nemoguć, kao što je nemoguć povratak u djetinjstvo ili povratak u mladost. Ne morate dugo gdje izbivati, no kad se vratite, pojedini dragi vam ljudi neće više biti među živima, neki dragi prijatelji bit će daleko, rasuti po raznim kontinentima, u kućama u koje ste rado zalazili stanovat će nepoznati vam novi stanari, ili ćete ih zateći prazne i ruševne. Na utrinama, nekadašnjim poljanama, pa i na nekad obradivom zemljištu niknut će višekatnice i poslovne zgrade, suočit ćete se s napuštanjem tradicije gradnje u nizovima ušorenih ulica, sa zdanjima koja niču najčešće mimo bilo kakva urbanističkog plana, na divlje, pa se onda legaliziraju. Hodate li ulicama koje su vam koliko-toliko prepoznatljive, dočekuju vas njihovi novi nazivi – primjerice, tri paralelne ulice koje u Petrovaradinu vode prema nasipu uz Dunav; Zrinskoga, Relkovićeva i Berislavićeva, više se tako ne zovu, a, dabome, nisu ni jedine koje su promijenile ime.

Ulica u kojoj se nalazi vaša rodna kuća zove se i danas Račkoga.

Da, ali to nije ona ista kroz koju su, ne tako davno, prolazila kola s konjskom zapregom, po kaldrmisanom gornjem putu, ili po prašnjavom donjem putu – sada je tu asfaltna autostrada kojom danonoćno tutnje teški kamioni i tegljači, uzdrmavajući temelje starih kuća, uz razornu buku i benzinski smrad, zbog čega špaletne na prozorima svoje prednje sobe, u koju sam smjestila knjižnicu, držim uglavnom zatvorene. Ne prolaze više ni kola natovarena sijenom, ni kola natovarena kukuruzom ili pšenicom, ni kola koja u vozelnicama prenose iz vinograda za vrijeme berbe izmuljani kljuk da bi se isprešao, te poteklo, kako se veli u Petrovaradinu, slatko vino, to jest šira i u nekadanju moju čašu.

Vraćam li se, odista, kući kad u, kako se u Petrovaradinu veli, rakidžinci, više nema ni tabarke, ni velikoga bakrenog rakijskog kotla, u kome se s jeseni danonoćno pekla, a od prevrele komine, dobra rakija komovica. Kad u štali više nisu ni krava s teletom, ni konj, kad u vinskom podrumu nema više ni birvadi, ni buradi, kad u stražnjem dvorištu ne rokću, kako se govorilo, svinji, ne pućpuriču purani, ne kokodaču kokoši, a ni tvoru više nisu zanimljivi odavno prazni kokošinjci. Kad voda u desetak metara duboku obzidanom bunaru više nije za piće itd. No, bez obzira na sve te promjene u vremenu, duboko suosjećam s bolom i čežnjom za zavičajem svih onih koji, premda nikomu nisu zla učinili, nisu u mogućnosti vratiti se svojoj kući.

Osim što ste opsjednuti Dunavom, je li daljina jedna od kategorija koja vas inspirira i pokreće?

Rijeka vodi u daljinu. A daljina je izazov, budi čežnju za nedostižnim.

U beskraj ravnice kakva je na slikama Bogomila Karlovarisa, koji je izvrsno slikao vojvođansku ravnicu?

Ravničarski predjeli često su se otvarali u mom vidokrugu, i u Bačkoj, na putu od Novog Sada do Subotice, gdje su živjeli roditelji moga supruga, i u Slavoniji, za mojih dugogodišnjih putovanja prema Osijeku. To su, uglavnom poljodjelskim radovima kultivirane plodne površine, ponad kojih dominira, katkad i kakvo gromom raspolućeno stablo u svojoj usmjerenosti prema nebu, katkad kakav salaš, okružen poljodjelskim zgradama, možda već i napušten, katkad kakav visoki đeram, a katkad su najdominantnije u tom pejzažu tek kamare kukuruzovine, plastovi suhoga sijena ili pak snopovi slame.

Slikari čari ravnice katkad prikazuju ekspresionistički razigranim, intenzivnim bojama, katkad gotovo apstraktnom konfiguracijom manje-više pravokutno izdijeljenih polja, i u horizontalama, i u vertikalama, s tim što se horizontale često naglašavaju i nizovima prizemnih kuća sa zabatima u duhu ruralnoga baroka, kao, primjerice, na slikama Bogumila Karlovarisa. A treba spomenuti i sklonost prema folklornim obilježjima skupina ljudskih likova na platnima naivnih slikara i slikarica, iz rumunjskog Uzdina ili slovačke Kovačice.

Je li taj obzor nešto što vas privlači?

Najčešće sam uživala u krajoliku gledajući ga iz ptičje perspektive. Primjerice iz, kako se nekad govorilo, bašče moje rodne kuće može se vidjeti i Dunav i čak tri crkvena zvonika ravničarskih sela na bačkoj dunavskoj obali. A s terase nekadašnjega novosadskog stana na petnaestom katu imala sam panoramski vidikovac prema srijemskoj obali Dunava, na srijemska mjesta od Petrovaradina do Beočina, a s fruškogorskim visovima ponad Srijemske Kamenice, od kojih treba spomenuti barem onaj najviši – Crveni Čot. Taj pogled na Srijem i Frušku goru bio je veoma inspirativan za moje pejsažno slikarstvo iz devedesetih godina prošloga stoljeća.

Prije nego smo započeli razgovor rekli ste mi kako je Branko Miljković govorio da su stražilovska brda depresivna, jer zaklanjaju vidik.

Sve je to stvar osobnog odnosa. Petrovaradin i nije kao što vidite u ravnici, već na fruškogorskom pobrežju. Moja je kuća urezana u brijeg, podrum je u brijeg urezan 60 metara. Moje petrovaradinsko djetinjstvo odvijalo se u podnožju brijega s kojega sam se zimi sankama spuštala niz petrovaradinske nizbrdice. Petrovaradinske su ulice strmoglave, kod Bijele ruže snijegom smo se spuštali kao u sunovrat. Dunav je nešto drugo.

U njega se sve slijeva?

Dunav se preplivava. Ja sam od tih koji su ga preplivavali.

Kada ste ga preplivali prvi put?

Prvi put sam ga preplivala s ocem u jedanaestoj godini, a poslije sam ga preplivavala sa suprugom. Netko tko sa mnom nije bio kadar preplivati Dunav nije dolazio u obzir da mi bude zanimljiv.

Napisali ste knjigu Moderna i njena mimikrija u postmoderni pa recite postoji li još išta što nije raskrinkano?

Svijet je tajna i uvijek će to ostati, bez obzira koliko mi u svemir slali svemirske ekspedicije i koliko god znali da će doći do svemirskih promjena i katastrofa, i koliko god vjerovali ili ne vjerovali u biblijski smak svijeta. Život je još tajna, svemir je tajna, još se ima što istraživati, bez istraživanja život bi bio dosadan. Istraživanje je smisao mašte, koja nas spašava od beznađa stvarnoga svijeta. Smisao mašte nije, kao što se danas često misli, izmišljanje svijeta, nego njegovo istraživanje. Književna fantastika pomaže da se ostvare i pojedini znanstveni pronalasci.

Dakle, uvijek će biti raskrinkavanja svijeta i novih otkrića?

Da. Bez obzira na sva kataklizmična predviđanja, ljudi će uvijek pronaći put u budućnost, uvijek će se znati provući između svih scila i haribda na koje budu nailazili.

Vjerujete u to i unatoč tomu što su raskrinkane ideologije, što se umjetnost prometnula u trgovinu, što svatko ima svoju istinu, što nema pravde...?

Stanje aktualne krize na svim razinama rezultat je promjena, koje će opet rezultirati novim promjenama, pa na to ne želim gledati pesimistički. A i kako bi čovjek kao pojedinac na sve to mogao utjecati? Preostaje mu živjeti svoj život i u nepovoljnim uvjetima. Ja sam, primjerice, uvijek najveću naknadu za sve nalazila u svom stvaralaštvu – književnom, znanstvenom, likovnom. A nisu mi mrski ni svakodnevni, uobičajeni poslovi. Premda mi vlastito tijelo ometa planove, svakoga mi dana prkosi, ucjenjuje me nastojeći me zamoriti, i samo snuje kako će me jednog dana dokrajčiti.

A što će biti s istinom i pravdom?

Kad je riječ o istini, makar koliko bila aproksimativna, nastojim je potvrditi svojim životom i onim što ću za sobom ostaviti. A kad je riječ o pravdi, treba uvažavati osjećaj za pravično, makar kao subjektivni korektiv službenom pravosuđu.

Sve se češće govori da živimo u postmodernom vremenu. Znači li to da smo došli do kraja ili početka nečega novoga? Ili je to samo fraza u koju staje sve što je neobjašnjivo?

Projekt moderne, započet još u doba racionalizma, ipak još nije posve preživio. U postmoderni ima još ponečeg od filozofskog projekta moderne.

Što je to?

Postmoderna opravdava mogućnost vraćanja u prošlost i provjerava pojedine književne pravce koji eto nisu netragom nestali. I za moju poeziju moglo bi se reći da je katkad neomaniristička, kao knjiga Renesansa, ne još kao posljednja šansa, ili možda neoekspresionistička kao u knjizi Visoke strane ležaja, ili, recimo, čak neopetrarkistička u knjizi Ljubavni soneti... Nešto što je bilo, što je intrigiralo ljudski duh u prošlosti, ne znači da sada zauvijek treba odbaciti i s tim raskrstiti. Uvijek ima novih generacija koje su možda željne raznih uvida u povijest, što im ne treba onemogućavati.

Najzad, kad netko kaže: eto, priroda se obnavlja, a mi ljudi smo smrtni, to nije točno, tako se to ne smije shvaćati. Svakoga proljeća dolazi do buđenja prirode, svakoga se proljeća to ponavlja, a isto je i s ljudima; starije generacije umiru, a nove se rađaju. To je kontinuitet, jednak kakav ima priroda. Ja sam u suštini uvijek bila ne samo humanist nego i vitalist, možda i optimist, od djetinjstva sam s prirodom, u kojoj i danas nalazim odgovore za mnoge probleme koje ljudi često ne vide. Ili ih ne žele vidjeti. Drugo su civilizacija i kultura – u tim razmjerima i čovjek pojedinac, ako je u svome dobu čime skrenuo na sebe pozornost, i tisućljećima može živjeti i biti spominjan.

Goethe je rekao kako bi svjetska književnost trebala biti jedinstvo raznolikosti. Je li to moguće?

Jest. Od malih nogu bila sam okružena knjigama koje sam čitala i u kojima sam nalazila odgovore. Kao dijete nalazila sam ih čitajući dječje pisce, poslije čitajući klasičnu literaturu, nalazila sam ih kod pisaca koji su živjeli na različitim stranama svijeta i u različitim civilizacijama i religijama, jednako kod Goethea ili Hamsuna, kod Tagore ili Li Tai Poa. Kod svih sam nailazila na ugrožene i stradale i uvijek sam bila na strani ugroženih i nemoćnih, kao što sam i danas. To je sadržaj svake dobre književnosti, bez obzira tko je pisao i na kojoj strani svijeta.

Bojite li se tehnološke komunikacije?

Ne bojim, ali za to nemam vremena. Negdje u kući imam nekoliko računala, ali ne koristim se njima. Još imam pisaći stroj, ali više nema vrpce za njega i nema majstora koji bi ga mogao popraviti.

Je li suvremeni pjesnik čuđenje u svijetu ili nuđenje svijetu?

Ja i danas veoma cijenim mišljenje A. B. Šimića, s tim što je moje pjesničko čuđenje sve manje divljenje svijetu, a sve više zgroženost nad raznim aspektima krize kroz koju današnji svijet prolazi.