Moć materijaliziranih sjena

U ponedjeljak 4. lipnja, u Galeriji Matice hrvatske, otvorena je izložba fotografija Damira Matijevića Zidovi, podovi, stupovi, svodovi... Riječ je o prvoj samostalnoj izložbi široj javnosti nepoznata autora. Ciklus crno-bijelih fotografija tematski je orijentiran na prikaz specifično mediteranskog ambijenta, realiziran već klasičnim rekvizitarijem motiva. Arhetipski momenti trošnih katriga što su ih privremeno napustili sjedači, zatim uskih i zagušljivih kala koje šetačevu upornost uvijek nagrađuju pružajući mu mogućnost bijega iz skučenosti u beskrajnu slobodu morskoga prostranstva skrivenu na njihovu kraju te motivi zatvorenih škura i toliko puta opjevanih skalina ono su što, ukratko, sačinjava tematsku potku ciklusa. No autorovo oko ipak zadire dublje, ono gleda onkraj tipičnosti prikazanog orijentirajući se na odnose svjetla i tame i šarolikost sjena s pomoću kojih južnjačko sunce iscrtava ornamente na površini „zidova i podova“. Ustrajavanje na postupku chiaro-scuro što ga Damir Matijević dosljedno provodi daje i, na prvi pogled nasumičnu, izboru crno-bijele tehnike legitimitet svjesna umjetničkog izbora s pomoću kojeg autor vješto manipulira okom promatrača odvraćajući mu pogled od inače dominantna mediteranskog šarenila i usredotočujući ga na ono njemu (autoru) bitno. Ono što bih nazvala tajnim, sjenama materijaliziranim, metafizičkim životom predmeta.

S izložbe fotografija Zidovi, podovi, stupovi, svodovi...

Izduljena i predimenzionirana sjena u dvorišna vrata zataknutih novina koja ispunjava gotovo cijeli prostor kadra ima izražen metaforički potencijal – u praznom prostoru bez ljudi caruje slovo koje nas svakodnevno bilježi. Matijević pažljivim isticanjem sjena i njihovim polaganjem u kadar (postupak koji se ponavlja na nekoliko izloženih fotografija) postiže dojmljive vizualne efekte na granici s ornamentom i apstrakcijom.

No na kraju se ipak, unatoč autorovu radu na konceptu, teško otresti dojma izlizanosti motiva i nagomilanosti prikazivačkih klišeja. Romantizirane slike mediteranskoga grada kao da oživljavaju pomalo zlobne stihove „Šibenik je svoje kale, svoje kale i skaline...“ glazbeno popraćene vječno istom melodijom na koju su ispjevane sve ljubavne pjesme o Dalmaciji. U misli nam dolaze refreni iz pjesama Vice Vukova, Miše Kovača ili kojeg drugog u nepreglednu nizu izvođača dalmatinskih lakih nota koji nam već desetljećima zatrpavaju um slikom Dalmacije kao neprolazne romanse. Ovdje bi ipak trebalo odati počast Miši na onom njegovu stihu „Znam da nije bila samo moja...“ jer čini se da Dalmaciju vječno opterećenu idolatrijskim shvaćanjem kao prostora „svete ljubavi“ te arkadijskog mira i neiscrpno plodna tla za kontemplaciju (kao da je riječ o budističkom hramu, a ne o živom organizmu pokretanu svakodnevicom njegovih ljudi i lokalnim društveno-političkim problemima tako nalik svakodnevici i problemima svih ostalih, banalnošću sadašnjice žigosanih, gradova i regija na ovom svijetu) – čini se, dakle, da tu i takvu Dalmaciju zaista posjeduju mnogi i brižno je čuvaju „u svom oku“.

Premda bi se moglo ustrajavati na tvrdnji da se autor temom poslužio tek kao golom, svjetonazorski neutralnom materijom, odnosno najobičnijim sredstvom kojim pokušava izraziti svoju individualnu umjetničku istinu, ovdje prepoznatu kao svojevrsnu ontološku misao o naravi i bitku predmeta, čini se da su spomenuta desetljeća Melodija hrvatskog Jadrana i njima analogni stereotipi masovne kulture fingirani u fotografiji razglednice i promidžbenim sloganima tipa „Dalmacija – Mediteran kakav je nekoć bio“ učinila svoje – barem u mojoj svijesti – te je preko prikazivačkih stereotipa bez kojih se o Mediteranu danas i ne misli, a kamoli govori, postalo nemoguće prijeći čak i u slučajevima poput ovoga, kada umjetnikove namjere leže na posve drugim, znatno dubljim temeljima.