Mirisi otočke samoće

Jednom davno, kao ambiciozan student, pohodio sam Louvre i odmah ostao osupnut skulpturom Nike sa Samotrake. Stajala je na odmorištu impresivnoga dvorskog stubišta, dominirala elegantnom snagom – i veličinom. To što nema ruku ni glave na neki način čini je još dojmljivijom, jer je više od dvije tisuće godina moralo ostaviti traga i na blistavom parskom mramoru.

Dok sam čitao Kuću Pupuletovih, stalno mi se ukazivao taj drevni kip, izvorno spomenik pomorskoj pobjedi, jer sam imao osjećaj da je preda mnom nešto iznimno – iako još ponešto nedostaje. Naime, knjiga od dvanaest priča vezanih uz otok Vis oduševljava me kao realizirana književnost, no još više kao potencijal koji će tek naći pravu formu da se iskaže u svojoj kompleksnosti i zaokruženosti. Anela Borčić ima onaj rijedak spoj velike energije i podjednako velika talenta koji mora – ukoliko je Otok ne uguši! – dati veličanstven rezultat! U obliku romana... Ili zbirke povezanih priča...

Izd. VBZ, Zagreb, 2011.

Njezin roman Garbin, zao vjetar, iz 2009, činio mi se poput prologa, dok ova zbirka dovodi opore junake, antičke snage, na grubu otočnu pozornicu. Na Visu nema lijepa umiranja, ali ni lijepa življenja! Trenuci su čarobni, no trajanje je prijeteće – dok se kolektivno sjećanje utiskuje u kamenje. Svi znaju sve o svima – unatrag nekoliko stoljeća! Upravo dopadljiva anegdotalnost najveća je prijetnja otočnim piscima. Anegdote su arhaična usmena književnost koju je teško ogrnuti plaštom ozbiljnog umjetničkog djela...

Otoci su dali hrvatskoj književnosti velikih imena: od Ranka Marinkovića (Vis), preko Vladimira Nazora (Brač), Grge Gamulina (Hvar) i Slobodana Novaka (Rab), sve do Davora Velnića (Krk). Dok sam nedavno hodao jezivo pustim, oštrim, užarenim, kamenim pokrovom Paga, slijedeći linije mrgara, svi su me uvjeravali da je škrtost zemlje otežala od aromatičnoga bilja i da sve na tom otoku ima drukčiji okus... I otočka književnost nekako je kondenziranija, puna zavodljivih mirisa života i... smrti. Tako je Anela Borčić, u anegdotalnoj priči Žrtva, sažela inzularnost do okrutnosti.

„Od tada Jozo Baturica više ne izlazi među ljude. Otočani govore da je mrtav, iako je zapravo još živ, jer to što on još jede, pije i čini slične stvari, to se ovdje ne računa...

I dobro oni znaju što to govore. Živi mrtvi puno su češće pravi mrtvi u malim, divnim mjestima gdje miris kadulje i mora poput sjene prati ljude na putu za suncem. Tamo gdje svatko zna sve o svakome i još puno, puno više od toga, ljepota običnog se s vremenom više i ne primjećuje. Ljudi čeznu za kruhom od riječi koji je posoljen ludošću, a Jozo ih na otoku već dugo i izdašno hrani njime, hrani ih onom svojom pričom.“

Ljepota i elegancija autoričinih rečenica može malo zavesti, kao i ponekad odviše naglašena metaforičnost. Može nam se učiniti da je to tek žensko pismo s okusom soli, da će zapivat klapa i da će sve izić’ na dobro. No pažljivijim iščitavanjem sve postaje ozbiljnije i turobnije, promišljenije i tragičnije. Kuća Pupuletovih prepuna je oduševljenja za ljepote otoka i idiličnost življenja, no ukazuje i na one najtamnije strane mikrokozmosa – gotovo zatvorsku svakodnevicu, odsutnost privatnosti, snažne negativne emocije koje se pretvaraju u taloženje zla, pojavu čudaka koji se, neopazice, transformiraju u luđake, pohlepu za zemljom i kućama, arhaičnost zatvorenoga svijeta koji slabašnu vezu sa stvarnošću ostvaruje tek tijekom ljeta, dok se zimi hrani sve čudnijim prepričavanjima događaja, osamljenost starosti, oporost obiteljskih tajni – koje uvijek znaju krivi ljudi.

Najbolja priča u zbirci nedvojbeno je Anđeli kolura verde koja ima u sebi nešto od dalekoistične, kineske, duhovnosti. Junakinja spašava sićušnoga zelenog skakavca s plutače daleko od obale, a on joj uzvraća, na metafizički način, spašavajući je od pada kamene skulpture s krova. Sve je ispunjeno isprepletanjem realističnih detalja i neuhvatljive moći Onostranog. Dobro se vraća dobrim, čak i kad nismo sigurni u uzročno-posljedičnu povezanost događaja.

„Dogodilo se, kaže, čudo. Nad otokom je viđeno jato anđela. I to ne bilo kakvih, nego kolura verde! No samo je jedan od njih ostao na krovu Tombulove kuće. On je uznemireno hodao, prilazio samom rubu krova, pa se vraćao natrag kao da dalje ne može, a ne može ni poletjeti, kao da je u zamci. Sunce se dizalo i ne bi izdržao onu vrućinu da je ostao.

Odozgo je, govore ljudi, pravio neke neobične pokrete krilima, mahao je njima u isto vrijeme i oštro i nježno, naizmjenično i brzo i sporo. Izgledao je kao da mladoj furešti koja je upravo prolazila pod kućom hoće reći nešto silno, silno važno... I zaista, malo poslije pred nju je pao kip i gotovo je ubio.

Tog popodneva maestral je jačao iz sata u sat, kao nikada.“

Zbirka priča Kuća Pupuletovih bolja je od romana Garbin, zao vjetar jer je razigranija, otvara znatno slojevitije otočki život, donoseći profinjenu mješavinu realnog i fantastičnog. Svi životi pate od sumorne monotonije, no sažeti na razinu priče od desetak stranica dobivaju nešto epsko i izvanvremensko. Zasad to još nije velika, ali je dobra književnost. Da bi postala velika, mora se stilski pročistiti – svesti lokalizme na najmanju mjeru! – i originalnim metaforama koristiti se funkcionalnije. Koliko god to bilo apsurdno – ono što je u knjizi najživotnije istovremeno tekst udaljava od velike književnosti! Magični realizam Marquezova tipa vjerojatno je onaj pravac koji bi njezinoj naraciji omogućio da dosegne posve novu razinu.

No, da ne budem odviše kritičan – ovo je jedna od najboljih knjiga hrvatskih pisaca koju sam pročitao u posljednjih nekoliko godina! Čak iako je tek postaja na (križnom?) putu k romanu u kojem bi prigušena netrpeljivost Visa i Komiže mogla postati pokretačka snaga u gradnji jednog novog Maconda i strašnih stotinu godina otočke samoće!

... I onda se Nike sa Samotrake izlegla iz svoje obezglavljene kamene ljušture...