Matica i druge struje

Vijenac nije doslovan odraz Matičine djelatnosti, već list koji u svijetu medija sam nastavlja njezino temeljno poslanje postavljajući visoke novinske, etičke, estetske i jezične standarde

Iako je prije nekoliko godina iz produženog naziva lista koji sažeto opisuje što točno Vijenac jest maknuta sintagma „novine Matice hrvatske“ – vjerojatno jer se smatralo da tu evidentnu činjenicu nije potrebno na taj način suvišno eksplicirati – u razmišljanju o Vijencu mora se poći upravo od te neprijeporne veze koja postoji između Matice i njezina lista.

Pri tome ne mislim dakako na pravni smisao te veze, da je riječ o uobičajenom odnosu između nakladnika i tiskovine koja je njegovo vlasništvo, nego idejno, na pitanje kakvu koncepciju treba imati list koji izdaje najstarija hrvatska kulturna ustanova.

Matica hrvatska, podjednako u Središnjici i u mnogobrojnim ograncima, razvija bogatu kulturnu djelatnost. Sasvim sigurno, brojna izdanja knjiga i časopisa, tribine i okrugli stolovi, izložbe i koncerti koji se u prosjeku gotovo svakodnevno održavaju bilo u Zagrebu, bilo u kojem od Matičinih ogranaka, dovoljan su materijal za ispunjavanje možda i svih, a svakako većine Vijenčevih stranica iz broja u broj. Treba li, dakle, Vijenac u cijelosti pratiti tu bogatu djelatnost i dati joj primjeren medijski odjek?

U načelu malotko će se suprotstaviti takvu konceptu. Središnjica i Matičini ogranci, ovisno o sredstvima i snagama kojima raspolažu, nastoje stvoriti najbolje u danim okolnostima, a kulturi danas nenaklonjeni mediji – a Matici hrvatskoj katkad posebno neskloni – ako i prate kulturna zbivanja radije pozornost svraćaju na ono što se uz puno buke zbiva pod svjetlima reflektora nego na ono što nastaje tiho, katkad i u vrlo skromnim uvjetima, negdje u zakutku. Ako, dakle, već središnji i moćniji mediji to ne čine, ne bi li Vijenac trebao bilježiti ono što se pod Matičinim znakom stvara diljem Lijepe naše?

Vijenac je Matičin udio u medijskom kolaču. Bez obzira koliko se list činio malenim, a on to jest po sredstvima, kapacitiranosti i distribuciji, Vijenac je glas koji iskazuje jasne stavove o hrvatskoj kulturi i društvu, a po prašini koju s vremena na vrijeme podigne u medijskom prostoru, znamo i da je relevantan čimbenik u zboru financijski snažnijih i politički moćnijih glasova. To ga, uz dugu tradiciju, čini i znatno većim no što bi se moglo zaključiti po skromnom financijskom okviru unutar kojega djeluje pa on predstavlja kapital koji Matica ne treba olako ispustiti.

Da bi bio ravnopravnim sudionikom medijske igre, list, jasno, ne može pisati samo o Matici hrvatskoj. Ulazak u medijsku arenu ima svoje zakonitosti i zadobivanje šire recepcije koja je preduvjet spomenute relevantnosti uvjetovana je praćenjem svekolike hrvatske kulture koja kvalitetom odgovara najvišim standardima, koje je Matica hrvatska oduvijek zagovarala i kojima teži.

Smatram da Matica ne treba bilten. Bilten odražava djelatnost neke udruge, stranke ili zajednice, ali uvijek unaprijed zatvara tu zajednicu, odvaja je od ostatka društva u kojem ona djeluje, a takva izoliranost, po meni, posve je strana smislu Matičine uloge u društvu. Matica ne želi biti zatvoreno društvo nego ući u plodan dijalog sa svima koji rade na boljitku hrvatske kulture pa smatram da i njezin list treba slijediti tu otvorenost. Tako ni Vijenac nije doslovan odraz Matičine djelatnosti već list koji u svijetu medija sam nastavlja njezino temeljno poslanje postavljajući visoke novinske, etičke, estetske i jezične standarde.

Neizostavno, Matica hrvatska ne samo kao nakladnik nego i kao središnja i najvažnija kulturna ustanova hrvatskoga naroda u Vijencu ima posebno mjesto pa list kontinuirano prati i njezinu djelatnost, kako u Središnjici tako i u ograncima. To praćenje katkad je predmet spora, posebice kad je riječ o aktivnostima ogranaka, jer ravnotežu između množine zbivanja i ograničenosti novinskog prostora dvotjednika nije moguće napraviti na zadovoljstvo svih. Kvantitet je tolik da se mora izabirati po načelu kvaliteta, no nije uvijek jednostavno primijeniti univerzalne estetske kriterije na djela koja su nastala s malo novca i puno srca, pa ako i nisu vrhunska, s obzirom na okolnosti zapravo predstavljaju pravi podvig. U tom smislu nastojimo prepoznati izvrsnost kad je uočimo i potaknuti trud kad nam se čini da je možda i važniji od rezultata.

Snimio M. Cvjetko

No kvaliteta vrlo često nije jedini pa ni glavni kriterij na koji se oslanjamo u selekciji Matičinih kulturnih zbivanja. S obzirom na razvedenost Matičine djelatnosti diljem zemlje i vrlo skromnu kapacitiranost Vijenčeve redakcije, nerijetko je pitanje odabira što će ući u pojedini broj isključivo tehničko. U redakciji u kojoj sjedi petero ljudi, od kojih se novinskim poslom u potpunosti bavi jedna osoba, a druga samo djelomično, ne jednom tjedno čuje se: „Nemamo koga ondje poslati“. Sa Zagrebom još je lako, no kad su u pitanju druga mjesta gotovo da vrijedi aksiom – što udaljenije, to manja vjerojatnost da će netko ondje otići. Tako da povremena „zagrebocentričnost“ nije rezultat arogancije, već prije svega financija. Čini mi se da su pojedini ogranci to razumjeli te počeli sami angažirati autore da poprate zbivanja koja priređuju i ta je suradnja već urodila plodom na zadovoljstvo obiju strana.

Na kraju treba reći da Vijenac kada piše o novim knjigama, kazališnim predstavama, izložbama, koncertima koje priređuje bilo Matica hrvatska, bilo koja druga kulturna institucija nikada nije i ne želi biti pukim registratorom zbivanja. I u prosudbi tih estetskih djela uvijek se upleće kriterij koji te umjetničke izvedbe stavlja u odnos spram projekcije boljitka hrvatske kulture i društva. Taj interes držimo eminentno matičarskim. I smatramo da je Matica hrvatska prisutna u Vijencu i kada se o njoj eksplicitno ne piše, kao nevidljiva prizma kroz čije vrijednosti reflektiramo i prosuđujemo raznoliku hrvatsku kulturnu i društvenu sadašnjost.Luka Šeput