Komadić sreće za svakoga

Mjuzikl Guslač na krovu Jerryja Bocka, jedan od klasika toga žanra, praizveden je 1964. na Broadwayu, i do pojave Briljantina bio je najdugovječniji brodvejski mjuzikl. Njime su, na opatijskoj Velikoj ljetnoj pozornici, počeli festival Riječke ljetne noći i Festival Opatija (i njegov festival mjuzikla), u zajedničkoj koprodukciji s nositeljem toga projekta, HNK Ivana pl. Zajca, koji će ga redovito izvoditi od jeseni.

Izbor Guslača pravi je pogodak zbog nekoliko razloga. Publika se može podsjetiti (ili upoznati) s djelom nastalim prije svih spektakularnosti scenske tehnologije (Fantom u operi, Kralj lavova i sl.) i eksploatiranja popularnosti zabavnoglazbenih hitova ili njihovih autora (Briljantin, Mamma mia, Aida i sl.), koji su globalno prevladali radi komercijalnog uspjeha pojedinih produkcija. Guslač na krovu jednostavno je, ljudski nadasve toplo i neposredno djelo. Libretist Joseph Stein (prema motivima iz pripovijetki Šolema Alejhema) i pisac stihova Sheldon Harnick kongenijalno su i duhovito, sjetnom komedijom, izrazili traumu modernizacije i korjenitih promjena u životima ljudi. Bockova glazba prozračne orkestracije, s prepoznatljivim židovskim i ruskim temama, emotivno nadopunjuje i naglašava dramske trenutke. Odličan je prijevod Ive Juriše.

Guslač na krovu: Saša Matovina, Zdenko Botić, Bojan Sober, Nenad Vukelić i članovi zbora

Iako djelo donosi tematiku židovskoga sela Anatevka u Rusiji 1905, ono je neobično suvremeno. Koliko tzv. malih ljudi, mimo svoje volje i svojih nastojanja, tone danas iz dana u dan. Tevjeovim sumještanima ruska je carska vlast bila daleka i nevidljiva sila kao što danas mnogim ljudima nevidljive sile raznih određenja kroje sudbinu. Nema tu velikih stradanja, barem dok revolucije ne uzmu maha, ali mali čovjek smjerno podnosi sudbinu, mireći se sa sve manjim, te nastoji naći i uzeti komadić sreće za sebe, što je predstava izrazila.

U projektu je angažiran najveći dio umjetničkoga potencijala riječkoga Zajca, svih njegovih četiriju umjetničkih grana. Brojne uloge našle su nositelje među članovima Opere te Hrvatske i Talijanske drame. Pa tko onda može tvrditi da je mjuzikl lak ili jednostavan žanr? Redatelj Ozren Prohić sve je dobro uskladio: i međusobnu glumačku igru, i brojne brze scenske promjene sa simpatičnim simboličkim elementima scenografije Dinke Jeričević. Vrlo lijepe, s mjerom stilizirane kostime načinila je Irena Sušac. Izlazak na otvorenu ljetnu pozornicu prouzročio je manje greške pri promjenama i u ozvučenju. Stilsko jedinstvo narušio je tek neuvjerljivi židovski ples u prizoru svadbe koreografkinje Snježane Abramović-Milković, za razliku od izvrsnoga ruskog plesa u krčmi.

Dirigent Igor Vlajnić precizno je uvježbao zbor te s orkestrom i svim glumcima-pjevačima ostvario vrlo dobru izvedbu. Slijedeći režijsku koncepciju koje je naglasak na toplini iskaza, bariton Bojan Šober u ulozi Tevjea predvodio je veliki glumački ansambl. Lik je crtao jednostavno i spontano, dajući mu šarm i ležernost. Njegov pjevački iskaz imao je dodanu vrijednost snage njegova vokala, ali se znalačkim moduliranjem glasa zadržao u okvirima mjuzikalskih brojeva.

Vrlo dobra partnerica bila mu je Olivera Baljak u ulozi Golde. Tri razigrane kćeri, svaku sa svojim osobitostima, donijele su Andreja Blagojević kao pomalo zabrinuta Cajtel, Leonora Surian kao odvažna Hodel i Elena Brumini u ulozi Have, koncipiranoj kao tiha voda koja brege dere. U muškome dijelu posebno su dojmljivi likovi Lazara Wolfa i Avrama u tumačenju Voljena Grpca i Zdenka Botića. Solidni su Dario Bercich kao Motel, Saša Matovina kao Perčik i Sergej Kiselev kao Feđa.