Djeci je nužan medijski odgoj

Iako su mediji djeca čovječanstva, svi smo mi danas i djeca medija. Dvodnevni simpozij Mediji i djeca problematizirao je stoga niz tema vezanih uz ulogu medija u razvoju djece, detektirajući neuralgične točke suvremenoga društva i ponudivši odgovore na niz gorućih pitanja

Sa zaradom od gotovo 25 milijardi dolara u prošloj godini industrija videoigara jedna je od najpropulzivnijih industrija u SAD-u. Prema istraživanjima Whitakera i Bushmana u prijestolnici demokracije čak 99% dječaka i 94% djevojčica konzumira tu vrstu zabave, a u 89% analiziranih igara utvrđeni su nasilni sadržaji. Slični su rezultati zabilježeni i na Starom kontinentu. Tako najnovije istraživanje Eurispesa, provedeno u studenom 2011, pokazuje kako mladi u Italiji tijekom godine provedu tisuću i sto sati pred televizorom, dok u školskim klupama provedu osamsto sati. Pritom najčešće konzumiraju filmske i zabavne sadržaje koji obiluju eksplicitnim scenama nasilja. Sve su to indikatori koji potvrđuju golem utjecaj medija na najmlađe slojeve društva.

Djeca pred televizorom provedu više vremena nego u školi

Kako bi detektirali izazove koje strelovit napredak tehnologije i sredstava masovnog komuniciranja postavlja pred sve nas, osobito pred djecu, pedagoge i novinare, i ponudili moguća rješenja, Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu i Odjel za medije Matice hrvatske priredili su 14. i 15. lipnja dvodnevni znanstveni simpozij s temom Mediji i djeca. Putem četiri modula koji su problematizirali prikaz djece u medijima, nasilje u medijima, odnos djece i novih medija te odgoj za medije svoja iskustva i znanja predstavilo je više od dvadeset izlagača, mahom sveučilišnih profesora i stručnjaka koji se bave tom gorućom problematikom. U sklopu simpozija održan je i okrugli stol Pogled u budućnost: društveni mediji – budućnost odnosa djece i medija te interaktivne radionice za učenike osnovnih škola i njihovih roditelja koje su održali članovi projekta Djeca medija.

Jadno, grozno i skupo dijete

Jedan je od temeljnih ciljeva simpozija, ali i djelovanja DKMK-a, kako je u uvodnom dijelu istaknuo njegov predsjednik Danijel Labaš, promicati pozitivne odnose medija prema djeci, ali i djece prema medijima. „Svi smo mi djeca medija i u medijima trebamo vidjeti svoje prijatelje.“ Glavni tajnik MH Zorislav Lukić naglasio je kako je odnos medija prema djeci trajno polje interesa Matice hrvatske, problematizirano među ostalim i na četvrtoj Komunikološkoj školi i u nedavno objavljenu zborniku Djeca medija: od marginalizacije do senzacije. Tim će putem nastaviti i jubilarna, peta Komunikološka škola, najavila je koordinatorica projekta Klara Čičin-Šain, koja će najesen problematizirati i pitanje odnosa medija i nasilja otvoreno na ovom simpoziju.

Prvi je modul okupio pet analiza prikaza djece u medijima u kontekstu prava djece, etičnosti izvještavanja i prenošenja vrijednosti. „Jadno“, „grozno“ ili „skupo“ dijete slika je djeteta kakvu pronalazimo u hrvatskim novinama, istaknula je pravobraniteljica za djecu Mila Jelavić, osvrnuvši se na prava djece u medijima, ali i na njihovo ugrožavanje. Kao neuralgične točke izdvojila je kršenje prava na privatnost i nepoštivanje dostojanstva, izlaganje djece potencijalno štetnim sadržajima (nasilje, psovke, vulgarnosti, pornografija), iskorištavanje djece u oglašavanju i reklamama te nedostatak pozitivnih sadržaja za djecu i o djeci. Mediji, čini se, zaboravljaju da su djeca njihova publika. Apelirala je i na poseban oprez u izvještavanju o nesrećama u kojima su nastradala djeca, samoubojstvima u kojima sudjeluju djeca, i o nestaloj djeci. Do sličnih je spoznaja došlo i istraživanje provedeno tijekom 2010. na sedam dnevnih listova koje su predstavili Hrvoje Jakopović i Lana Ciboci. Studija je potvrdila hipotezu da se slika o djeci uglavnom stvara na temelju medijskog izvještavanja i da djeca na temelju tih predodžaba uče o svojim ulogama u društvu. Zabilježena je dominacija priloga negativnoga karaktera, brojni slučajevi otkrivanja dječjeg identiteta, nedovoljna zastupljenost djece kao izvora informacija te nedovoljna promocija dječjih prava. Govoreći o javnom interesu Carmen Calvo del Valle s Navarrskog sveučilišta u Španjolskoj ukazala je na važnost uspostavljanja povezanosti između medija i društvenog te individualnog dobra, dok je Gordana Vilović s Fakulteta političkih znanosti istaknula kako javnost „nema pravo znati ono što je duboko intimno i privatno“. Nada Zgrabljić Rotar govorila je o ulozi HRT-a koji kao javni servis „jedini može razvijati cjelokupnu razinu odgojno-obrazovnih programa“. Čini li na tom području dovoljno, raspravljalo se nakon izlaganja.

Gledati smrti u oči

Osobitu je pozornost publike privukao modul Mediji i nasilje – oblici, učinci i regulacija koji je otvorio Jerko Valković s Katoličko bogoslovnog fakulteta u Rijeci. Valković je istaknuo kako televizija nikada ne daje samo jednostavan opis onoga što se događa, već uvijek donosi određeno vrijednosno vrednovanje. Nasilje preko televizije postaje sastavni dio naše kulture i doživljava se kao spektakl. Iako ga neki opravdavaju tobožnjim izazivanjem katarze, nasilje je isključivo u službi kreiranja industrije zabave. To je na primjeru filma pokazala i komunikologinja Irena Sever s Hrvatskoga katoličkog sveučilišta pregledom niza relevantnih istraživanja o utjecaju filmskog nasilja na djecu, provedenih u posljednjih osamdesetak godina. Podsjetila je da već jedno od prvih ozbiljnijih istraživanja o utjecaju filma na djecu i mlade koje je 1928. proveo William H. Short pokazuje kako su tri četvrtine filmova obrađivale temu zločina, seksa i ljubavi. I iduća su istraživanja zabilježila taj trend utvrdivši među ostalim i štetne učinke filmskog nasilja i strave po zdravlje i razvoj djece (npr. dijete osjeća strah svaki put kada uđe u mračnu sobu ili kad prođe pored groblja nakon što je vidjelo scene iz horora ili neke druge stravične sadržaje). Severova je naglasila kako su (nasilni) filmovi prije osamdesetak godina nasilnike nerijetko ocrtavali kao negativce, dok danas susrećemo filmove „u kojima je nasilje njihov glavni i jedini sadržaj, i to ono besplatno nasilje, koje je svrha samu sebi, i čiji je cilj stvoriti vizualni spektakl nasilja sasvim nove estetike i kulture nasilja u filmovima“. U „supernasilnim“ filmovima (redatelj Quentin Tarantino smatra da je riječ o novom žanru!) protagonisti su prikazani kao strojevi za ubijanje što ubijaju višestruko više žrtava od negativaca u tradicionalnim žanrovima, i to s osmijehom na licu. Sjetimo se na tom tragu i filma Rođeni ubojice iz 1994. redatelja Olivera Stonea i scenarista Quentina Tarantina. Po izlasku filma u kinodvorane zabilježen je nagli porast ubojstava među mladima. Tako je u Dallasu četrnaestogodišnji dječak odrubio glavu nekoj djevojci te rekao prijateljima da je htio postati slavan poput „rođenih ubojica iz filma“. Izlagačica je zaključila kako postoji korelacija između filmskog i stvarnog nasilja.

Koji je tvoj indeks sreće?

Još izraženiji utjecaj videoigra na mlade, s obzirom na interaktivnost koju taj medij omogućuje, zabilježila je Vesna Bilić s Učiteljskoga fakulteta, dok je Marija Krmek iz Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba govorila o sve aktualnijem nasilju putem društvenih mreža (problemi anonimnosti i lažnoga predstavljanja, cyberbulling). Poručila je kako treba raditi na povećanju znanja odraslih o modernim tehnologijama jer „djeca dobro vladaju tehnologijom, ali su im potrebne vještine kritičkoga promišljanja i pomoć u donošenju odluka“. Na kraju modula Igor Kanižaj se zapitao: „Kako bez jasne definicije medijskog nasilja regulirati, sankcionirati i zaštititi nezaštićene i osjetljive društvene skupine?“, dok su Irena Majstorović i Ivana Milas Klarić podsjetile da „roditelji zaboravljaju da su oni prije svih odgovorni za svoju djecu“.

Karakteristike modernih masovnih medija i njihovu ulogu u životima građana 21. stoljeća možda je najbolje sažeo publicist i teolog Ivica Šola ističući kako je „samo postojanje medija oblik prisile jači od bilo koje ideologije“. Postojanje medija prisiljava nas da im se stavimo u službu, oni mjere našu ljubav, računaju indeks sreće, ali – ne zaboravimo – i otkrivaju istinu. (Problem je jedino po tom pitanju, kaže Šola, što istinu danas ima onaj tko ima veći medij.) Manipulativnu ulogu medija osobito je naglasio Zlatko Miliša sa Zadarskog sveučilišta, koji je vrlo uspješnim projektom Deset dana bez ekrana mnogim učenicima i obiteljima osvijestio da ipak živimo u stvarnom svijetu, iako nas onaj virtualni zaokuplja sve više.

Mediji manipuliraju i prijateljuju

Kako bismo odgovorili svim izazovima, potreban nam je medijski odgoj. Takvi se programi na Zapadu provode već desetljećima, a ulaskom u Europsku Uniju i Hrvatska će ih morati implementirati u svoj obrazovni sustav. Krešimir Mikić s Učiteljskog fakulteta stoga je na simpoziju potaknuo pitanje uvođenja medijske pedagogije u hrvatski školski kurikulum. Medijska kultura zasad se obrađuje isključivo u okviru hrvatskoga jezika, što se svodi na promatranje medija isključivo kao umjetnosti, bez razvijanja svijesti o ostalim aspektima i medijskim učincima. Labaš je stoga predstavio alternativne projekte medijskog odgoja u smislu suradnje škola s različitim nevladinim udrugama i institucija (Centar za nestalu i zlostavljanu djecu, Civitas, učitelji.hr, DKMK i dr.), dok je Ivan Uldrijan s Hrvatskih studija govorio o konkretnoj uporabi medija u odgoju i obrazovanju. Problematizirano je i pitanje edukacije medijskih edukatora, a predstavljena je i Deklaracija o medijskoj kulturi, koje je cilj potaknuti pojedince i državne ustanove da po uzoru na ostale demokratske zemlje učine sve što je u njihovoj moći da medijski odgoj i kultura dobiju zasluženo mjesto u školama.

Skup je završio okruglim stolom o budućnosti odnosa djece i medija, na kojem su najviše pozornosti privukla svjedočanstva Tomislava Ramljaka i Sanje Čulo iz Centra za zlostavljanu djecu iz Osijeka o brojnim načinima zlostavljanja djece putem novih medija. Sudionici su predstavili i brojne inicijative sprečavanja nasilja, a o budućim preventivnim projektima koje provodi Ministarstvo unutarnjih poslova u suradnji s drugim institucijama govorila je Renata Odeljan.

Što možemo zaključiti nakon dvodnevnoga simpozija Mediji i djeca? Zasigurno da mediji u velikoj mjeri oblikuju dječja stajališta i navike, čak i više nego što nam se čini. Mediji kriju brojne opasnosti, rizike i ovisnosti. Mediji manipuliraju... Medijski odgoj u nas još nije zaživio. Djeca medijima vladaju bolje od roditelja i učitelja. Situacija je ozbiljna.

No vratimo se početnoj tezi. Mediji su naši prijatelji. Zaboravljamo li to? Mediji su prijatelji naše djece. Prijatelji se ponekad posvade, no to nikako ne umanjuje njihovo prijateljstvo. Naprotiv – jača ga! Kako bismo u ovom burnom i shizofrenom vremenu razumjeli medije bez kojih ne možemo zamisliti svoju svakodnevicu, kako bismo odgovorili izazovima vremena, potreban nam je medijski odgoj. Potrebna nam je kritička svijest. Oko toga su se složili svi sudionici i to je najjača poruka odaslana sa skupa Mediji i djeca koji je u pitanje doveo mnoge tabue, nudeći smjernice, moguća rješenja, prijedloge roditeljima, novinarima, pedagozima. Mediji su alat. Na svakom je od nas kako će se njime koristiti. Ako želimo iskrene prijatelje, prijateljstvu pristupimo iskreno. Ako već uživamo u blagodatima masovne komunikacije i tehnologije, naučimo se njome i koristiti. Prijateljima toliko dugujemo.