Zrcalo velikosrpstva

U politički kaotičnim i burnim vremenima teatar često iznevjeri sama sebe i skrene u politiku. Izrazitije skretanje od uobičajenog inaugurirao je Bertolt Brecht, koji je u nekim svojim tekstovima zanemario kompleksnost dramskoga teksta, dakle sve osim poruke koja se temeljila na incidentnosti, odnosno na provokaciji upućenoj politici toga društva. U hrvatskom teatru posljednjih desetak godina tom vrstom kazališta bavi se zavidan broj mladih redatelja koji time pokušavaju skrenuti pozornost na sebe, ali i ukazati na sve što se događa u našoj suvremenosti. Istina, često viđenoj i isključivim pogledom.

Scenski purgatorij Frljićeve predstave ne štedi nikoga

Osobito se ističe Oliver Frljić kojemu su incidentnost i politička provokacija postali raison d’ ętre, tj. na, kako bi Brecht rekao, „prozivanje političkih nepismenih osoba koje ne čuju, ne govore i ne sudjeluju u političkim događanjima“, nego se zbog svoje političke nepismenosti „ponose i busaju u prsa govoreći da mrze politiku“.

Od tog načina promišljanja kazališta i svojeg odnosa prema društvima, odnosno sredinama u kojima živi i radi, Frljić nije odustao ni u projektu-predstavi Zoran Đinđić, koja je uz mnogobrojne nesporazume, opstrukcije i odustajanja glumaca ipak praizvedena 18. svibnja u beogradskom Ateljeu 212, koju je potpisnik ovog teksta gledao 28. svibnja.

Predstava se temelji na različitoj građi o ubojstvu Zorana Đinđića. Počinje tako što ispred spuštenoga zastora – koji će uz pomoć rasvjete poništiti granicu između scene i publike – iziđe glumac i kaže da je riječ o pamfletu koji je režirao Oliver Frljić – Hrvat, čiji je otac bio vojnik HVO-a, a majka je radila u bolnici u Neumu, gdje su liječeni i srpski vojnici...

„Vi se sada pitate zašto jedan Hrvat režira predstavu o mrtvom srpskom premijeru, i to u vrijeme izbora?“, sugerira glumac publici smjer misli, koje će predstava ubrzo osuditi. Nakon toga nestaje zastor i otvori se crna scena. Osim glumaca na sceni dominiraju: limena bačva u kojoj je crvena boja (krv) na kojoj piše: Novija srpska istorija, srbijanski Ustav s rečenicom „Ruke su nam krvave, ali nam je savjest čista!“, maketa hrama Svetog Save iz kojeg će kada se rastvori nastati muslimansko groblje – mezarje s nišanima na kojima su križevi, maketa zapaljene džamije, a sa strane križ koji će se umnožiti u sedam križeva s imenom Zoran Đinđić. Pred kraj predstave u prostoru između scene i publike sjedit će imaginarni Vojislav Koštunica, kojem će se suditi.

Sedmero glumaca prilazi bačvi, izvlače krvave ruke, a onda se redaju optužbe, po šokantnosti možda snažnije od znamenita Zolina (J’accuse, „Optužujem“). „Zbog vas smo ubili Đinđića!... Zbog vas smo govorili da je svaki Hrvat ustaša, a svaki Musliman balija!... Zbog vas smo sravnili Vukovar!... Zbog vas smo počinili genocid u Srebrenici!... Zbog vas smo ubijali, silovali, lagali!... Zbog vas smo se jebali u reality programima!... Zbog vas smo 24 sata gledali Đokovića da ne bi mislili o svemu!“

Nije pošteđen ni Đinđić. Optužuju ga što je s Karadžićem pekao vola na Palama, što je ukrao glasove, što je govorio da ga ne moraju voljeti, što je omogućio Koštunici da dođe na vlast i organizira njegovo ubojstvo, što je sahranjen po pravoslavnim običajima iako je bio nevjernik... Kao na psihijatrijskom stolu Frljić psihoanalizira i vivisecira srbijansko društvo jer je po njemu odgovorno i krivo, a publika plješće i odobrava, ali i meškolji se; neugodno joj je, ponire pogledom. U tom scenskom purgatoriju nije poštedio ni Srpsku pravoslavnu crkvu, koja je po onome što je gledateljima predočeno možda i najveći krivac.

Crkveni cinizam redatelj apostrofira govorom o zlu, koji je vladika Amfilohije Radović održao na Đinđićevu pogrebu. Vladika predvodi i zbor svećenika koji, nakon što su pucali u mrtvoga premijera, svlače mantije, ostaju u maskirnim uniformama i na glave stavljaju crvene beretke. Predstava završava povraćanjem po srpskoj zastavi.

Glumci su ono što u takvoj vrsti teatra i mogu biti – izvikivači teksta. Tako prolazi većina glumaca u Frljićevim predstavama. Jedino im je glumačko zadovoljstvo govorenje tekstova koje ne bi mogli govoriti izvan scene jer bi možda bili optuženi za narušavanje javnoga reda i mira, a možda i nečega gorega. Iznimka je Dušan Radović, koji je glumeći Vojislava Koštunicu i govoreći tekst Amfilohija Radovića ponudio nešto od dramskog lika.

Premda se nije teško ne složiti s dijelom srbijanskih kazališnih znalaca da predstavi Zoran Đinđić nedostaje katarza, da ima općih mjesta i premalo istinske kazališne umjetnosti, ipak je nemoguće složiti se s onima koji misle da predstava „nije ništa drugo do uvredljivo pamfletsko scensko poigravanje s pravoslavljem, srpskom svetosavskom tradicijom, himnom i srpskim nacionalnim simbolima“. Ponajprije zato što je zanimljiva publici, koja je jedan od razloga svakog kazališta. Pa i Frljićeva, koje je svima što ne žele znati i čuti tek „teatarski terorizam“. Ali i stoga jer rastvara nacionalno i povijesno, sadašnje i buduće biće srpskoga naroda.

Frljić je zamišljen nad nesvjesnošću stanja u kojem se srbijansko društvo nalazi i konsterniran izostankom adekvatnih društvenih i političkih poteza koji su često u službi raznih vrsta manipulacije. Zbog toga njegova kazališna pobuna itekako dobro dođe. To političku manipulaciju čini nesigurnom, što je dobro. Takva bi predstava i nama dobro došla. Samo nisam siguran bi li naša publika, a osobito politika, bila kadra podnijeti takvu predstavu o primjerice Stjepanu Mesiću ili Ivi Josipoviću?