Za bolja pjevačka vremena

Zaredali su zadnjih godina koncerti svjetskih pjevačkih zvijezda u Zagrebu, najviše zahvaljujući Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Bilo je tu i uzbuđenja, najviše zbog dva otkazivanja mezzosopranistice Eline Garanča prošle sezone, pa će njezin izostanak, naposljetku, na početku nove sezone, 22. rujna, nadoknaditi gala koncert rumunjske primadone Elene Mosuc. Kako je riječ o jednoj od vrhunskih sopranistica današnjice, zasigurno će i taj nastup privući veliku pozornost zagrebačke publike i ljubitelja opere.

Barbara Frittoli u Lisinskom

Ciklus Lisinski subotom pretrpio je još uzbuđenja s prvobitnim otkazivanjem Magdalene Kožena i nedavno Barbare Frittoli, no one su ipak u prihvatljivu roku ispunile svoje obveze. U međuvremenu smo ove sezone u Lisinskom slušali Maxa Emanuela Cenčića, Bryna Terfela i našu mladu sopranisticu na pragu europske karijere Lanu Kos, a iduće sezone nastupit će mezzosopsranistica Ranata Pokupić. Tomu valja pridodati novi ciklus Koncertne direkcije Zagreb u Hrvatskome glazbenom zavodu Molto cantabile, kao svojevrsni nastavak davno zamrla Vokalnog ciklusa, u kojemu će nastupiti Tomislav Mužek, Luciano Batinić, Martina Zadro, Evelin Novak i Krešimir Stražanac te Dubravka Šeparović Mušović. Konačno dolaze bolja vremena za ljubitelje pjevačkih recitala, ali i za vokalne umjetnike, koji će moći pokazati širi raspon izražajnosti.

Upravo je o tome govorila 45-godišnja talijanska sopranistica Barbara Frittoli u razgovoru s Gordanom Krpan nakon svoga koncerta opernih arija, održana uz pratnju komornog orkestra I solisti del Teatro Regio di Parma, pod ravnanjem Sergia Pellegrinija. Rekla je kako voli koncerte opernih arija zbog neposredna kontakta s publikom. Ali naglasila je i njihovu posebnu težinu jer se pjevač u kratkome vremenu, u svega nekoliko minuta, mora transformirati iz jednoga opernog lika u drugi te iz jedne dramske situacije u neku posve drukčiju, kako bi u odabranoj ariji ostvario potreban ugođaj i uvjerljivost.

A njoj je to uspjelo u svim izvedenim arijama podijeljenima u francuski i talijanski blok: ariji Micaele iz Bizetove Carmen, ariji Massenetove Taide i Margaretinoj ariji o nakitu iz Gounodova Fausta; te arijama Pace, pace Verdijeve Leonore iz Moći sudbine i Puccinijevih junakinja Madame Butterfly, Manon Lescaut i Tosce. Pokazala je još uvijek, nakon više od dva desetljeća duge karijere, vrlo lijep i zvonak glas s pouzdanim visinama, u kojemu je zagrebačka publika mogla nesmetano uživati.

Najviše je u karijeri pjevala Mozarta i uloge lirskoga faha, i tek je povremeno zalazila u mladodramski, kao što to čini sada kada je glas postigao punu zrelost. Od 1993. redovito nastupa u Bečkoj državnoj operi, koje je komorna pjevačica, te u Scali, Metropolitanu, londonskoj Kraljevskoj operi itd. Možda je najveću pozornost svjetske javnosti izazvala godine 2000, sudjelujući u ulozi Leonore na nestrpljivo očekivanoj premijeri Verdijeva Trubadura u Scali, uoči Verdijeve godine, pod ravnanjem Riccarda Mutija. No čudo se nije dogodilo. Muti nije uspio uvjeriti svekoliku glazbenu javnost u svoje poimanje verdijevskoga pjevanja po izvornoj partituri, pa tako ni Barbara Frittoli nije uspjela zasjati kao verdijevski sopran. Ona to i nije zbog nedostatne sposobnosti maksimalnog legato fraziranja, što je pokazala arija Tosce. Iako pjeva nekoliko Verdijevih uloga (Ameliju u Simonu Baccanegri, Desdemonu u Otellu, Alice u Falstaffu), izostanak onih ključnih i dalje drži njezin repertoar pretežno u lirskim okvirima. S druge strane, to pokazuje odgovornost umjetnice koja zna svoje mogućnosti. U razgovoru se dotaknula i tog problema, odnosno nemilosrdnosti današnjeg opernog tržišta, ističući kako voli i želi pjevati Micaelu u Carmen – što je pokazala izvrsnom interpretacijom te arije – ali da je za taj lik sada odveć stara jer svi traže mlađe pjevačice. Sve su to važne okolnosti koje govore kako ni onima najistaknutijima na svjetskome opernom nebu nije baš lako.