Uporišta modernoga baleta

Nova baletna premijera Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, Večer njemačkih autora, sastavljena je od dva djela u kojima se, na glazbu njemačkih skladatelja, pleše u koreografijama njemačkih koreografa. Prvi dio je kraća, dvadesetominutna Suita suita suita Marca Goeckea na glazbu Bachove 4. suite u D-duru, BWV 1069, a drugi dio Druga simfonija Roberta Schumanna u C-duru, op. 61, u koreografiji Uwea Scholza. Izborom ta dva naslova Zagrebački balet konačno publici predstavlja neke od važnih uporišnih točaka koreografskih kretanja i plesne estetike druge polovice 20. stoljeća (Scholz), ali i 21. stoljeća (Goecke).

Edgar Castillo, Mai Kageyama, Guilherme Gameiro Alves i Pavla Mikolavčić u Schumannovoj Drugoj simfoniji / Snimio Mirko Cvjetko

Obojicu autora povezuje pripadnost Štutgartskom baletu, jednome od glavnih rasadnika plesnih talenata modernoga baletnog mainstream-izraza u svijetu. Marco Goecke (1972) koreografira od 2001. Načinio je tridesetak većih ili manjih baletnih djela te dobio niz nagrada. Od 2005. kućni je koreograf Štutgartskog baleta.

U djelu Suita suita suita, čiji naslov pobuđuje asocijaciju na njegov uspješan balet iz 1995. Sweet Sweet Sweet, on prilično slobodno, pa čak i neobavezno interpretira barokni glazbeni oblik suite i samu Bachovu glazbu. Njegova plesna forma nije povezana s glazbenom formom, a plesni izričaj izrazito je gestikulativan, uz više ili manje artikulirano glasanje plesača. U svoj uradak aluzijom unosi pojedine anegdotalne situacije-epizode (kao, primjerice, Bachovu ljubav prema dugome hodanju), no to ostaje prilično nejasno, pa čak ne stvara ni određenu željenu atmosferu, jer je komad snažno određen njegovim oblikovanjem scene i kostima, uza svjetlo Uda Haberlanda. Suita suita suita može se okarakterizirati kao granično djelo za klasični baletni ansambl poput zagrebačkoga, preko koje granice počinje područje suvremenog plesa. Solisti Sabrina Feichter i George Stanciu, uz dio muškog ansambla, odlično su obavili svoju zadaću.

Uwe Scholz (1958–2004) rano je došao Johnu Cranku u Stuttgart, ali im iznenadna i prerana Crankova smrt nije omogućila dulju suradnju. I Scholzov je život nažalost prerano završio, a zanimljivo je kako su obojica, baš kao i Schumann, poživjeli samo 46 godina. Ipak je Scholz stvorio više od sto baletnih djela, od kojih mnoga još žive. Neko se vrijeme školovao u Balanchineovoj školi američkog baleta i taj je utjecaj, barem u Schumannovoj Drugoj simfoniji, uz krankovsku muzikalnost, veoma jak.

Dok je Balanchine glazbene dionice neke partiture transponirao u plesne dionice, dajući im nov sadržaj, Scholz u ovome djelu tijelima i pokretom oslikava simfoniju, kako bi zvuk postao vidljiv. U tome oslikavanju ne postiže dodatnu balanšinovsku dimenziju, ali to i ne želi, jer gledatelju omogućava snažniji doživljaj same glazbe preko njezina odraza na sceni. Plesači klize pozornicom nošeni bujicom simfonizma. Njihov ples raste i razvija se iz temelja klasične škole. Uzbudljiva je ljepota kratkog adagio-stavka. Solo parovi – Pavla Mikolavčić, Mai Kageyama, Edgar Castillo i Guilherme Gameiro Alves – uz deset drugih parova, uvježbani su svi kao jedan, što je bitno za to djelo. Kostimi i svjetlo izvorno su Scholzovo ostvarenje.

Zagrebački plesači pokazali su se, kao uvijek, otvorenima za nove izazove. Valja pripomenuti da su obje koreografije fizički vrlo teške te iziskuju veliku kondiciju i snagu. Koreografije je prenio Scholzov i Goeckeov suradnik Giovanni di Palma. Dobrim orkestrom u Drugoj simfoniji ravnao je Dian Tchobanov. Šteta je što se Marco Goecke nije, kao Hans van Manen prije nešto više od godinu dana, osobno pokazao u Zagrebu.