U cjelini – dobra izvedba!

Händelov oratorij Mesija zasigurno je uvijek veliki izazov za nove generacije izvođača, izazov i onda kada se ne nalazi u okvirima specijaliziranih baroknih izvedbi ili festivala. Oratorij Mesija, Beethovenova Missa solemnis, Deveta simfonija, jedna od Bachovih pasija, Mozartov ili Verdijev rekvijem, a da se o nekim operama i ne govori... na listi su želja svakoga voditelja, odnosno dirigenta s utjecajem koji je stekao tijekom karijere. Dva zagrebačka simfonijska orkestra – Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije i Zagrebačka filharmonija – odlučili su za službeni završetak sezone izabrati upravo dva ključna vokalno-instrumentalna djela. Ona su svakako među nekolicinom ogledna, ali, priznali to ili ne, i svojevrsno polje nadmetanja njihovih tumača. Dakako, i organizatora. Za Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije u Majstorskom je ciklusu uza zbor goranovaca i primjeren, usklađen i spreman kvartet solista (Valentina Fijačko, Martina Gojčeta Silić, Zrinko Sočo i Giorgio Surjan) pod vodstvom neumornog aktualnog šefa dirigenta Pavla Dešpalja bila Deveta simfonija u d-molu Ludwiga van Beethovena. Na kraju je stigla i Aleluja, tako nazvan koncert za crkveni blagdan Tjelova (i slobodni dan za preostale radne ljude) i za kraj službene sezone Zagrebačke filharmonije u matičnoj dvorani Lisinski.

Izvedbu Händelova najpoznatijeg oratorija predvodio je Uroš Lajovic, slovenski dirigent međunarodne karijere, bečki profesor dirigiranja i stari gost, a svojevremeno, u vrlo mladim dirigentskim godinama, šef dirigent tadašnjih Zagrebačkih simfoničara. U Bijelom ciklusu (Eter) iz maštovite marketinške kuhinje Zagrebačke filharmonije stigla je napokon i izvedba Händelova oratorija. Aleluja!, kako bi rekao naslov koncerta izveden iz najslavnijega zborskog broja koji navodno i ptice na grani pjevaju, a k tome (zlo)uporabljen na sve mile i moguće načine. No u cjelini izvedba ponešto skraćena Mesije zaslužila je svaku pohvalu za uložen trud i postignutu kvalitetu, koja nije težila samo potkupljivanju brojnih slušatelja hitovima. Zagrebačka filharmonija ipak je nenavikla na nove obrasce, odnosno spoznaje o izvedbi barokne glazbe, ali je izazov bio to veći. Nije bilo savršeno, ali je bilo prihvatljivo i relativno disciplinirano u nenaviklom filharmonijskom orkestru. Savršen solo trube Tomislava Rukljića u znamenitoj basovskoj ariji nije dobio odgovor od Kaya Stiefermanna, pripremljena čovjeka dobre dikcije i čudovita glasa, koji se pomalo guši.

U slabo izabranu kvartetu solista koji bi se uskladio tek nakon desetaka pokusa najbolje se snašla Marija Kuhar Šoša s bistrim namjerama i u nesagledivim koloraturama, dok su se sa zahtjevima solističkih istupa borili blijeda altistica Helena Lucić Šego i prenapregnuti tenor Domagoj Dorotić. Oboje su se borili s navikama iz opere i onih iz koncertnog pjevanja. Nisu oni krivi već ponajprije oni koji su im namijenili uloge za koje nisu. I, napokon, što je ostalo najbolje iz najnovije izvedbe Händelova oratorija? Ostala je u cjelini dobra izvedba. Ostalo je odustajanje od nepotrebne velebnosti marševskoga zvuka na kakav su nas godinama pokušali navikavati. Ostao je i izvrsno pripremljen zbor goranovaca koji je u dvjema teškim posljednjim zadaćama, Beethovenovoj Devetoj i Händelovu Mesiji, predvodio Luka Vukšić. Posljedica je razabran zbor jasnih namjera, kultivirana, premda pomalo i plitka tona, te vrlo preglednih polifonih dijelova unatoč brojnosti amaterskog sastava. Ostao je, uza sve slabosti nenaviklih na zahtjeve barokne glazbe, i svesrdan trud Filharmonije. Možda nije bilo za snimku, ali je, i u skraćenoj izvedbi, bilo vrijedno svake pozornosti.