Solidno i bez većih iznenađenja

Najveća je vrijednost ovogodišnjega Hrvatskog trijenala grafike relativno velika ujednačenost radova. Ne obiluje antologijskim ostvarenjima, ali i neka velika razočaranja odnosno izrazito slabe radove također je moguće nabrojati na prste jedne ruke. Riječju: solidno

Hrvatski trijenale crteža, Trijenale hrvatskoga kiparstva, Zagrebački salon, Salon mladih, Izložba recentnih radova članova HDLU-a, Bijenale slikarstva, Nagrada THT-a... U taj sretni ili manje sretni niz savršeno se uklapa i nedavno otvoren Hrvatski trijenale grafike. Sve pobrojene izložbe skupne su, na njima izlažu deseci umjetnika, imaju strogo nacionalan karakter i uvijek – ovo vrijedi čak i za one koje se već samim nazivom ograničavaju na prezentaciju radova nastalih isključivo u jednoj likovnoj disciplini – obiluju sveopćom šarolikošću. Već sam najmanje u jednom navratu pisao o svakoj od njih. Neki tekstovi bili su afirmativni, dok bi u drugima prevladavale kritike i zamjerke. Moglo bi se pomisliti kako je to, zapravo, posve uobičajeno; ne postoji ništa logičnije od činjenice da različite izložbe iziskuju i različito intonirane osvrte. Pa ipak, nije baš sasvim tako.

Željko Badurina, Majstori of Art I, 2012.

Osvrti na ovakve izložbe, naime, gotovo će redovito odražavati onu znamenitu sofističku dilemu koja glasi: je li čaša polupuna ili poluprazna? Drugim riječima, skupne izložbe ovoga tipa nipošto nisu osobito poticajne za iskazivanje stajališta o njima; argumenti za ili protiv lako su predvidljivi i, zapravo, uvijek pisani po određenoj špranci. Najprije se ocijeni postav, potom se istaknu najzanimljiviji radovi te eventualna razočaranja, slijedi pohvala ili pokuda neizbježnoj raznolikosti, a na kraju dolazi konstatacija o (ne)svrsishodnosti same izložbe. I tako iz godine u godinu. Mnogo toga ovisit će, dakako, o trenutnom raspoloženju kritičara: raznovrsnost izričaja može ujedno biti i svaštarenje, nešto gušći postav nerijetko postaje nepreglednim, a bogata produkcija lako sklizne u odsutnost kriterija. Može li se o ovogodišnjem Hrvatskom trijenalu grafike pisati drukčije? Teško!

Robert Šimrak, Izvanredno stanje – dystopia, 2012.

Obilje pozvanih autora

Ipak, krenimo redom. Pozvano je čak četrdeset autora – dvadeset i devet pozvao je Kabinet grafike HAZU kao organizator, a jedanaest Željko Marciuš kao autor koncepcije – te im je pridodano još trideset i dvoje koji su zadovoljili kriterije odbora za izbor radova. Već taj banalni podatak djeluje pomalo čudno. Pozvanih autora, naime, više je od odabranih. Je li u tom slučaju uopće bilo potrebno raspisivati natječaj, ili je možda cjelokupnu odgovornost valjalo prepustiti autoru koncepcije? I kako postići da vuk bude sit, a ovce na broju, odnosno prezentirati neku zanimljivu koncepciju uz istodobno zadržavanje revijalnoga karaktera cjelokupne manifestacije? Stara su to i već pomalo izlizana pitanja, ali u ovakvim prigodama uporno će nam se nametati.

Tanja Dabo, iz ciklusa Pokora, 2011.

A golem broj pozvanih autora svjedoči možda i o stanovitoj krizi Trijenala. Koliko bi njih, naime, bez izravno upućena poziva uopće bilo zainteresirano izlagati? Vratimo se konkretnoj izložbi. Postav je jako gust i balansira na granici pretrpanosti; prostori PM-a i Bačve, u kojima trenutno izlaže slavni Luc Tuymans, vidljivo nedostaju. Ponajprije, u ove dvije galerije idealno se mogla prezentirati – inače solidno osmišljena – koncepcija s temom Iluzija u umjetnosti. Izdvojena, ona bi zasigurno dobila na koherentnosti i uvjerljivosti. A umjesto toga je, zapravo, proširena na odreda sve autore odnosno eksponate, čime pomalo gubi na fenomenološkoj zaokruženosti te uvelike poprima karakter samorazumljivosti. Jer, promatrana ovako široko, iluzija je nešto bez čega likovne umjetnosti zapravo uopće ne mogu egzistirati. Može se, naime, govoriti o iluzijama koje svjesno odnosno ciljano potiče umjetnik/autor, ali također o onima što se rađaju neovisno o njegovu utjecaju, ponajprije kao rezultat posve osobnih promatračevih interpretacija.

Duje Jurić, CHIP-A, 2011.

A u ovako realiziranu postavu ovogodišnjega Trijenala spomenuti aspekti naprosto nisu mogli biti dovoljno transparentno iskazani, a još manje elaborirani. A što je s kvalitetom samih izložaka? Valja odmah reći kako ne nedostaje onih zanimljivih. Primjerice, bračni par Željko Badurina i Božena Končić, svaki na svoj način, iskazuju nadasve zanimljiv dijalog sa starim majstorima. On to čini već prepoznatljivim popartističkim vokabularom uz snažnu ironiju, a ona više intelektualno, izdvajajući pojedine arhitektonske segmente iz njihova konteksta i lišavajući ih bilo kakvih dodatnih sadržaja. Domagoj Sušac, pak, na posve jednostavan, izravan i duhovit način propituje problematiku reproduciranja umjetničkih djela, dok Tanja Dabo – što je svakako jedan od najboljih uradaka – pomoću verbalnih iskaza tiskanih u tehnici litografije donosi odnosno prenosi neke nadasve jednostavne, ali i znakovite tvrdnje i iskaze vezane uz medij grafike.

Izvan zadanih okvira

Već dulje vrijeme mnogi autori grafika napuštaju strogo zacrtane medijske okvire. Nimalo slučajno, takvi radovi gotovo se redovito svrstavaju među najzanimljivije. Posezanje za light-boxovima, primjerice, već je dugo posve uobičajena i nipošto rijetka pojava. Ovom prigodom njima će se uspješno poslužiti i grafički doajen Hamo Čavrk, a distopijsko-utopijski (neo)romantičarski urbani pejzaži Tanje Deman estetskom su vrsnoćom i sugestivnošću ideja već otprije dosegnuli posve zaslužen status prepoznatljivih vizualnih činjenica. Ipak, najuspjeliji light-box-uradak ponudila nam je Iva Ćurić. Riječ je o interaktivnoj vizualno-zvučnoj instalaciji u kojoj autorica na vrlo inventivan način propituje granice između materijalnog i duhovnog u likovnim umjetnostima. A podjednako su uspješni i autori takozvanih grafičkih instalacija, što se osobito odnosi na Mirjanu Vodopija i Letriciju Linardić. Obje autorice, naime, radovima potiču na razmišljanje, otvarajući niz interpretativnih mogućnosti.

Predrag Todorović izlaže u klasičnoj tehnici sitotiska, isto kao i Ivana Franke, samo što to ona čini u formi knjige umjetnika. Zajedničko im je što se uz pomoć akromatike – svatko od njih, dakako, na vlastiti način i s drukčijim problemskim polazištima – referiraju na boje (Todorović) odnosno bljeskanje svjetla (Franke).

I koga još istaknuti? Tradicionalno kvalitetne i prepoznatljive uratke ponudili su iskusni Darko Fritz, Duje Jurić, Robert Šimrak i Nevenka Arbanas, a mlada Andreja Vivoda na zanimljiv je način nasljedovala Nove tendencije. A tu su još i Daworp Earthman, koji nastavlja razvijati svoj ciklus orbita, zatim sugestivne Ines Matijević Cakić i Ana Sladetić (još jedan zanimljiv rad prezentiran u light-boxu) te Vitold Košir sa svojim šarmantno nepretencioznim prostorno osmišljenim minijaturama.

Zapravo, najveća je vrijednost ovogodišnjega Hrvatskog trijenala grafike relativno velika ujednačenost radova. Ne obiluje antologijskim ostvarenjima, ali i neka velika razočaranja odnosno izrazito slabe radove također je moguće nabrojati na prste jedne ruke. Riječju: solidno.

Trijenale hrvatskoga kiparstva ono je što nam od izložbi ovoga tipa uskoro predstoji. Hoće li biti zanimljiviji od Hrvatskoga trijenala grafike, tek nam predstoji saznati. Ono što se pak već sada sa sigurnošću zna jest da će u Vijencu o njemu morati pisati netko drugi.