Semantička vrijednost slike

Godinu dana nakon izložbe Dan kada je kiša padala naopako akademik Boris Bućan u Gliptoteci HAZU predstavio se novonastalim ciklusom od 110 slika po izboru akademkinje Vere Horvat Pintarić, koja je zaslužna i za likovni postav. Radovi okupljeni na izložbi naslovljenoj Kad sam se družio s golubovima sublimiraju i recikliraju ranija autorova iskustva, od konceptualizma, preko urbanog i ambijentalnog intervencionizma, dizajnersko-plakatnog stvaralaštva. Dizajnerski način razmišljanja reflektira se u uključivanju naslova u samo polje slike. On je dio njezine kompozicije te smjerokaz asocijativnoga gonetanja. Ždrebica, Roda, Galeb, Ograda, Pas u trku – borova grana, Pupoljak petunije i ruka... referiraju se na jedan ili oba aspekta prikazanoga.

Slikar, naime, na minimalnom i efektnom pomaku, razlici postiže dvojakost sadržaja i njegove semantičke (likovne) vrijednosti. Jedna forma, primjerice, istovremeno prikazuje makaron ili ostatke staroga Rima, stupove, ili pak linije ocrtavaju oblik rode, ali i krivulje ženskih nogu. Erotski moment i aluzivnost prepoznatljiv je autorov potpis, baš kao i ludička razigranost. Minimalnim sredstvima, likovnim jezikom koji se temelji na crtežu, Bućan stvara duhovite i iznenadne igre asocijacija s različitim momentima stvarnosti. Zamjetna je lucidna lakoća kojom slikar kadikad tek s nekoliko poteza, a gdjegdje u gušćem spletu linija i ploha gradi kompozicije u kojima se često referira na svoja ranija kreativna rješenja. No ne uočava se repetitivnost ni puko recikliranje prethodnih formula, koliko istinska umjetnička i intelektualna znatiželja i potreba za stalnim propitkivanjem varijabilnosti forme i sadržaja unutar polja slike.

„Bućan je jedan od rijetkih umjetnika koji se bavio gotovo svim vizualnim medijima i u svakom je postizao izuzetne rezultate da bi na kraju, sigurno ne bez razloga, odabrao slikarstvo. Koliko god današnje vrijeme, potpomognuto novim tehnologijama, sustavno radi na odumiranju umjetničke kreativnosti i intelektualne misli, a time i na dokidanju slikarstva, Boris Bućan argumentirano svojim slikarskim hedonizmom educirane duhovnosti, dokazuje da je individualnost jača od uniformnosti“, zapisao je Mladen Lučić u predgovoru izložbe Dan kada je padala kiša.

Kao što smo spomenuli, crtež jest ključni faktor izraza, no u pojedinim se kompozicijama prepušta čisto slikarskoj snazi, valeuru boje, ekspresivnosti rukopisa koji ostaje iza poteza kistom. Posezanje za prethodno obrađenim pojmovima i njihova aproprijacija kroz rekontekstualizaciju imanentna je Bućanova strategija, bilo da je riječ u povijesnim pojmovima i kodovima, prepoznatljivim reklamnim logotipima i amblemima, ili pak vlastitim reperima. Bućan ne poseže za angažiranom retorikom, ne zamara se aktualnim mikro- i makropolitičkim događajima, već žarište usmjerava na ono svakodnevno, blisko. Pojedine slike možemo čitati kao stranice intimnoga dnevnika na kojima je u podjednakoj mjeri sublimirana prvotna, dječja fascinacija onim malim stvarima, kao i zrelost koja ih umije cijeniti (Slatki život u Novom Zagrebu). Sasvim sažeto, ciklus je neosporni rezultat višedesetljetnog iskustva, ali i zalog svježine njegova očitovanja u novim ciklusima kojima se u posljednje vrijeme redovito predstavlja u izložbenim prostorima. Poslije Zagreba, djela se mogu vidjeti u splitskoj Galeriji umjetnina u kojoj Bućan izlaže s Gorkijem Žuvelom na izložbi u sklopu ciklusa Jedan na jedan.Barbara Vujanović