Vijenac 477

Kazalište

POST FESTUM: 29. TJEDAN SUVREMENOGA PLESA, 29. svibnja–2. lipnja

Revidiranje festivalske politike

Ivana Slunjski

Polako zaključujući treće desetljeće postojanja festivala, organizatori Tjedna suvremenoga plesa i ove su godine nastavili s prokušanim receptom – povratak starih festivalskih uzdanica, pokoje novo ime, nešto aktualnih predstava, poneki siguran naslov, malo spektakla, malo tehnologije, pomalo od svega za svačiji ukus. „Eklektičan odabir“, prema riječima ravnateljice Mirne Žagar. Slučajno ili ne, u njezinu se uvodniku programske knjižice kao pokriće selektorske politike pojavljuje ista sintagma kao i u prošlogodišnjem. Stoga papagajski treba ponoviti argumente protiv takva izbora iznesene i lani, premda nisu izneseni na ovome mjestu. Eklekticizam ne može biti u osnovi nikakva „specifičnog koncepta“ jer se ne zalaže za konkretnu ideju ili konkretan kontekst.


slika

Šangajski bolero Didiera Therona na Tjednu suvremenog plesa


Eklekticizam podrazumijeva postupak, metodu ili način izabiranja koji ne prinosi kreativnom ishodu, a izabiranjem iz različitih sustava i stilova novonastala cjelina ne obogaćuje se osobito vrijednim elementima ni poboljšanjima. Malo je vjerojatno da će se inzistiranjem na eklektičkoj raznolikosti ples „približiti što široj javnosti“. Umjesto toga vjerojatnije je da će se ionako ne odveć brojna plesna publika još više raslojiti i nastaviti osipati. Ako se u šezdesetak godina, koliko se u Hrvatskoj izvode suvremenoplesne predstave, šira hrvatska javnost nije priviknula na specifičnost plesnoga izraza, činjenica je da se zacijelo ni u budućnosti neće.

Umjesto razvučenosti festivala na dva tjedna i gomilanja predstava koje opterećuju osrednjošću, sva bi publika radije pristala pogledati sedam ili pet doista dobrih predstava. Umjesto raznolikosti veće bi značenje i za postojeću plesnu publiku i za plesnu scenu imala kvalitativna ujednačenost predstava izabranih tako da podupru stvarno promišljen koncept. Koncepcijskoj osmišljenosti približavaju se, primjerice, predstava Live to Tape, a still moving talkshow njemačko-hrvatske skupine Public in Private, potom predstave Talking Head i Here Comes the Crook austrijskih skupina Liquid Loft i Loose Collective te Shoot Me također austrijskih umjetnika Lukea Baia i Dominika Grünbühela. One, s više ili manje uspjeha, promišljaju fenomene današnjice, ispraznost talk showova u kojem zvijezda može postati svatko tko iznese prljavi veš pred oko kamere, dok prave zvijezde postaju voditelji showova, odnosno manipulatori tuđim životima; problem simulacijskoga poigravanja identitetima na društvenim mrežama; potrebu za golemim količinama zabave i posvemašnjom spektakularizacijom užurbanoga življenja; zahtjev da se svaki proživljeni trenutak, pa i scenski, zabilježi kamerom i montira u patvoreni odsječak stvarnosti.

Dakle, koncept festivala moguće je zametnuti oko tema koje se svih nas tiču. Slažem se da je svojevrsna povlastica pratiti razvoj autora koji su gostovali prije deset ili više godina, ali to ne znači da se mora prihvatiti produkcija koja je trenutačno na tržištu. Russell Maliphant, britanski autor koji je mnogima ostao u sjećanju koreografijama Shift, Two i Liquid Reflex po čistoći plesne forme i redukciji koreografskih konstrukata do razine prijenosa emocije, podbacio je razvikanim Projektom Rodin, bogatim kičastim slikama i površnim stilizacijama pokreta. Nije jasno ni zašto se triptih Šangajski bolero Didiera Thérona, koji propituje seksualnost i mehanizme želje, morao rascjepkati na segment Muškarci, a umjesto druga dva dijela, Žene i Žene i muškarci, koji bi upotpunili uvid u koreografove nakane, u program se utrpalo preuzetno plesno iscrtavanje Raskoljnikovljeva autoportreta.

Veliko je pitanje i na koji se način pristupa selekciji predstava domaćih autora i zašto se na programu nije našla, primjerice, iznimna predstava Matije Ferlina Sad Sam Lucky, dok se mjesta našlo za nedorečeno istraživanje Saše Božića i Petre Hrašćanec Love Will Tear Us Apart (drugi dio trilogije). Želi li doista da se Tjedan i u četvrtom desetljeću razvija i bude važno mjesto za hrvatski ples, ravnateljici Mirni Žagar i predstoji ozbiljno hrvanje s navedenim i drugim neodgovorenim pitanjima te samokritičko revidiranje festivalske politike.

Vijenac 477

477 - 14. lipnja 2012. | Arhiva

Klikni za povratak