Razglednica od tamo Dolje Ispod

Australija se izdaleka doživljava kao zemlja sunca, surfanja i obuzetosti lukama, kojom još k tome skakuću i neke čudnovate životinjske vrste. I da, usto još ide i roštilj te ledeno pivo u prilično liberalnim količinama. Takva percepcija uopće nije pogrešna, osobito što se tiče posljednjega navedenog, jer su Australci peti u svijetu po potrošnji piva po stanovniku

Kada se vaš inozemni pivski dopisnik preselio iz Engleske u Australiju (ili Dolje Ispod), promjena životne sredine nije bila problem. Na kraju krajeva, i Australci govore (neku vrstu) engleskog, imaju pabove, a nacionalno im je jelo mesna pita (doduše, prelivena umakom od rajčice). Kako bi to mogao biti problem?

No kada tamo Dolje Ispod pokušate naručiti pivo, stvari odjednom postaju složenije.

Australija se izdaleka doživljava kao zemlja sunca, surfanja i obuzetosti lukama, kojom još k tome skakuću i neke čudnovate životinjske vrste. I da, usto još ide i roštilj te ledeno pivo u prilično liberalnim količinama.

Pub u Silvertonu u državi Novi Južni Wales

Takva percepcija uopće nije posve pogrešna, osobito što se tiče posljednjega navedenog, imajući u vidu da su Australci peti u svijetu po potrošnji piva po stanovniku, a ispred njih samo su Česi, Irci, Nijemci i Austrijanci. Iako se za takav plasman ne dobiva medalja, čak ni u olimpijskoj godini, za prosječnog Aussieja (uobičajeni naziv za Australca, op. prev.) važno je da su njegovi na toj top-listi ispred Britanaca, plasiranih na šesto mjesto. Hrvatima, ako se zapitate, u toj ligi svjetskih ispijača piva pripada četrnaesto mjesto.

Pogrešno je, međutim, također rašireno uvjerenje da Australci naveliko piju pivo Fosters. Posve suprotno od reklamnoga slogana prema kojem je „Fosters australski sinonim za lager“, samo rijetki piju to pivo. Fosters se uglavnom vari za izvoz, a osim toga godišnje se oko 1,2 milijardi pinta tog piva proizvede u engleskom Manchesteru, a ne u Melbourneu.

Nadalje, u Australiji malotko izvan savezne države Queensland mari za pivo Castlemaine XXXX. To nas dovodi do izvorno plemenske prirode australske pivske kulture, koja je posljedica činjenice da je Australija zapravo zbroj kolonija s različitim, izraženim i otpornim regionalnim identitetom, u čemu ni pivopijske navike nisu iznimka. I dok su „četiri iksa“ udomaćena u Queenslandu, glavna su piva u Novom Južnom Walesu Tooheys, Reschs i Hahn, državom Viktorijom dominiraju Carlton, Victoria Bitter i Melbourne Bitter, u Južnoj Australiji obljubljeno je pivo Coopers, dok Zapadni Australci pokazuju ornitološke sklonosti jer su glavna tamošnja piva Swan (labud) i Emu. Situacija je još složenija u Tasmaniji. Tamošnji stanovnici, poznati pod nadimkom Tassie, s ponosom ističu da je pivovara Cascade, utemeljena 1824, najstarija u cijelom Australskom Savezu. No piva iz te pivovare raširena su samo na jugu Tasmanije, dok se na sjeveru otoka više pije pivo Boag. Takve parohijalne sklonosti prema pivu i dalje se žilavo održavaju bez obzira na činjenicu da su multinacionalne kompanije do danas već progutale sve spomenute pivovare osim Coopersa.

Opisana raznovrsnost nije ništa manja i kad je riječ o čašama u kojima je pivo servirano, odnosno o načinu naručivanja piva u pojedinim dijelovima Australije. Počevši od manjih k većima opcije su (nazivi u originalu, op. prev.): butcher, shetland, horse ili pony, bobbie ili six, seven, glass, eight, middy, schmiddy (na pola puta između middy i schooner), schooner (u našem prijevodu škuna, prema nazivu za vrstu jedrenjaka, op. prev.), pot i pint, odnosno pinta. Nabrojani su pojmovi nazivi odnosno mjere u sustavu britanske ili imperijalne tekućinske unce i zaostatak su iz kolonijalnoga doba. Zaista, u Australiji je u igri ništa manje nego desetak različitih naziva za obujam pivske čaše. To bogatstvo proistječe ponajprije iz ukorijenjena regionalnog otpora prema svakom pokušaju standardizacije koji dolazi od središnje vlade u Canberri i redovito se doživljava kao nepoželjno upletanje u lokalne poslove, a dijelom je to i posljedica objektivno postojećih lokalnih navika i potreba. Primjerice, reklama za pivo u Queenslandu ponekad prikazuje čovjeka pri kraju radnoga dana s mukotrpno zarađenim pivom koje pije iz smiješno malene čaše. Treba, međutim, znati da je riječ o potrebi da se pivo u tamošnjim tropskim uvjetima toči na malo ne bi li bilo stalno dovoljno ohlađeno.

Da opisanu situaciju dodatno zakompliciramo, dodajmo još i to da isti pojam nema isto značenje u različitim dijelovima zemlje. Primjerice, naručite li pot u Queenslandu, Tasmaniji ili Viktoriji, dobit ćete 285 ml odnosno 10 unci pića, no u Zapadnoj Australiji natočit će vam dvostruku količinu piva – 575 ml ili 20 unci, što može biti ugodno iznenađenje, ali i strašna greška ako vozite. Ili slično, naručite škunu u Adelaideu i stići će vam 285 ml ili 10 unci piva, no naručite li to isto bilo gdje drugdje, pripada vam znatno atraktivnija količina od 425 ml ili 15 unci piva.

Kao prežitak britanskoga kolonijalnog nasljeđa i pinta je u igri u Australiji. Može li išta osim pinte biti tako blisko engleskome pivopiji? No kod nas Dolje Ispod nisu sve pinte iste. Pinta u Južnoj Australiji odgovara škuni u ostalim dijelovima zemlje, no to uopće nije isto što i dobra stara pinta u Engleskoj. Jeste li sada zbunjeni? Ja sam bio.

Ima toga još. Oni iz Sjevernih Teritorija, poznati kao Nters, imaju najveću potrošnju piva po stanovniku na svijetu. U tamošnjim raštrkanim i zabačenim zajednicama piva se međusobno razaznaju prema boji kantice u koju su punjena. Onaj tko naruči „crveno“ pivo odlučio se za Melbourne Bitter, dok se narudžba „zelenog“ odnosi na Victoria Bitter. Zatražite li „plavo“, naručili ste Fosters, „bijelo“ se odnosi na Swan Light, dok je „žuto“ XXXX.

Čista je suprotnost toj raznolikosti britanska pinta, koja je na Otoku standardna mjerna jedinica za sva piva već dulje od tri stoljeća. Parlament je 1698. propisao da se pivo ima točiti i servirati jedino kao pinta (568 ml), kvarta (quart, dvije pinte, 1,11 ml) ili kao višekratnik jedne od tih dviju mjera. Moramo se prisjetiti Shakespeareova stiha iz drame Zimska priča: „Kvarta piva, mjera je za kralja“. No i prastara je britanska mjera danas ugrožena. Pored stalnoga zahtjeva briselske administracije da se i na Otoku najposlije prihvati metrički sustav, tu je i novi zahtjev da se uvede točenje dvije trećine pinte, što je količinski, pazite sad, gotovo u dlaku identično škuni u većem dijelu Australije. To se navodno opravdava zdravstvenim razlozima, jer su Britanci tradicionalno skloni popiti nekoliko rundi u nizu. Pritom, međutim, nitko ne spominje ograničavanje broja rundi pa je onomu tko je naumio popiti malo više zapravo svejedno.

Otpor među tradicionalistima je, razumljivo, jak, iako treba napomenuti da se pinta kao glavna mjera ustalila tek u 19. stoljeću. Prije toga uvriježeni su bili spomenuti šekspirijanski vrčevi od kvarte. Štoviše, danas popularne pabovske staklene stožaste čaše od pinte još su novija pojava, a što pak vrlo dobro ilustrira podatak da se George Orwell u svom znamenitom eseju Moon Under Water napisanom 1946. žali zbog nestanka njemu dragih porculanskih vrčeva.

Težnja manjim posluženjima piva u vezi je i s ekonomskim nedaćama. Stiskanje remena i posvemašnja štednja očekivano su sve veći broj pivopija usmjerili na uradi-sam način proizvodnje, tj. na varenje piva u kućnoj radinosti. U stalnu je porastu i broj tzv. mikropivovara, jer pivopije sve više vode računa o kakvoći i rjeđim vrstama piva, koje se proizvode u manjoj količini. Taj trend izražen je u Sjevernoj Americi i u Velikoj Britaniji. Manjih pivovara sve je više i kod nas Dolje Ispod. I broj piva što ih proizvode takve pivovare u stalnu je porastu, a neka od njih vare se po uzoru na piva s početka kolonijalnoga razdoblja. Valja dobro zapamtiti da je Australija čvrsto povezana s pivom jer je upravo ono bilo servirano na palubi broda Endeavour 1770, kada je kapetan Cook „otkrio“ kontinent. I kolonijalna uprava podupirala je konzumaciju piva, smatrajući ga mnogo manjim zlom od ruma, koji je bio omiljen među kolonistima i osuđenicima. Jedna od takvih vrsta, raširenih među prvim kolonistima, bila je India Pale Ale ili IPA, pivo s povećanim udjelom alkohola i dodatnim hmeljom kako bi izdržalo dugotrajno putovanje iz Engleske u Indiju te otamo do Australije. Tako, primjerice, jedna od manjih, ali uspješnih australskih pivovara James Squires na kolonijalno nasljeđe i svoga utemeljitelja, navodno „prvog australskog pivara“, podsjeća pivima koja se nazivaju 150 Lashes Pale Ale (150 udaraca bičem, op. prev.) i Nine Tales Amber Ale (doslovce devet priča, no misli se na bič s devet pramenova, op. prev.). S obzirom pak na vrstu spomenutih piva, možete vidjeti da je pogrešno o Australiji misliti kao zemlji isključivo lagerskoga piva.

Nadajući se da će ova pivska razglednica navesti Hrvate da posjete Australiju te im pomoći da tamo naruče pivo, podsjećam da je uvijek pametno piti ono što piju lokalci, stoga za mene, molim lijepo, jedno veliko Ožujsko!

Clive Schofield politički je geograf;

profesor na Sveučilištu u Wollongongu u Australiji.