Pripitomljavanje Satira

Ključno je pitanje nove knjige Ružice Pšihistal je li šokačka književnost identitetska iskaznica slavonsko-srijemske književnosti ili u njoj treba vidjeti poseban potkorpus sa specifičnim identitetskim obilježjima

Ružica Pšihistal (Vinkovci, 1966) ugledna je znanstvenica srednje generacije osječke akademske humanističke zajednice. Pokraj užega profesionalnog interesa za fenomene starije hrvatske književnosti s jednakom predanošću i uspjehom prati i tzv. zavičajne kulturne teme, one koje su najuže vezane uz njezinu rodnu Slavoniju. Rezultat toga bavljenja, pokraj koautorske knjige Vinkovačka povjesnica (s Goranom Remom, 2009), niz je članaka u čijem je središtu upravo slavonska književnost. Kako su nastajali uglavnom s određenim povodima, autorica ih je od 1995. objavljivala mahom po domaćoj književno-znanstvenoj i stručnoj periodici. Ocijenivši da je i kolikoćom i kakvoćom taj dio njezina opusa dozrio za samostalnu monografsku prezentaciju u knjižnom obliku, autorica je četrnaest takvih radova složila u knjigu pod naslovom Satir nije divji čovik.

Ogranak Matice hrvatske u Osijeku, 2011.

Riječ je o studijama, člancima i esejima koji su razvrstani u četiri cjeline: rekapitulacija, imaginacija, interpretacija, memorija. Prva, posvećena slavonskom baroku, s uvodnom raspravom Problem slavonskoga baroka u hrvatskoj znanosti o književnosti problematizira pojam slavonskoga književnog baroka kao varijante hrvatskoga književnog baroka. Usmjerivši svoje istraživanje načelnoj provjeri te teze, autorica ujedno ispituje periodizacijsko pojmovlje za slavonsku književnost 18. stoljeća (barok, neo/klasicizam, predromantizam, rokoko, prosvjetiteljstvo) dvojeći o njihovoj pripadnosti istomu pojmovnom razredu. Nakon provedenoga istraživanja usput su iskrsavala i nova pitanja poput onoga o novim horizontalnim i vertikalnim vezama, dakle, i o kontinuitetu slavonske književnosti, o mogućem proširenju dosad relativno uska kruga književno relevantnih tekstova, što znači i preispitivanje dosadašnjih kriterija literarnosti, napokon, u čemu je differentia specifica slavonskog baroka itd.

Satir je Reljković

Potom slijede tri rasprave u središtima kojih su slavonski istraživači slavonske književnosti ovoga po mnogočemu delikatnoga stoljeća. Prvo Brođanin Tomo Matić (Življena i pisana povijest osamnaestostoljetne Slavonije u Matićevim književnopovijesnim radovima), čiju metodologiju i poglede na književnost autorica specijalno istražuje da bi na kraju Matićev prevažni rad ocijenila „sretnim spojem znanstvene erudicije i empatije“ te mjestom prožimanja života i književnosti. Drugi je Požežanin Matko Peić i njegova doktorska disertacija o Kanižliću (1972), koja u kasnijih istraživača slavonskoga baroka, ma koliko važna, nije ostavila dubljega traga. Zato autorica ispituje Peićevu metodologiju i znanstvene mu rezultate čineći dvoje: podsjeća na vrijednost i aktualnost predmetne studije te nudi strukovnoj javnosti Peićev heuristički model u kojemu se uvelike zrcali po mnogočemu osebujan autor. Baš ta osebujnost kao da danas napokon radi u Peićevu korist, sugerira autorica. Treći je Vinkovčanin Dionizije Švagelj. Njega u raspravu (Regimentskomandne zapovidi: kondenzirana lirika života u tumačenju Dionizija Švagelja) autorica uvodi naizgled nimalo dvojbenom tezom kako su tekstovi vojnih komandi o tome kako, npr. podrezivati brkove, po svojoj naravi „slabi“ povijesni dokumenti. Ali ne i za Švagelja, koji je u njima vidio „artističku vrijednost“ i „kondenziranu liriku života“. Preko takva čitanja povijesnih dokumenata autorica dolazi do Švageljeve ideje književnosti, a to je pitanje odnosa umjetnosti i života, čime se – dodaje – na nov (modernistički) način razrješava ontološki status i same književnosti. Primjer je to kako naknadno čitanje može ići u korist predmetu čitanja, pa su tako „slabi“ povijesni izvori postali jedinstveni primjeri lirike života.

Reljković je autor prvoga slavonskog bestselera

Drugi dio knjige otpočinje zapravo njezinim središnjim prilogom Kako čitati Satira. Polazišta su drezdensko (1762) i osječko (1779) izdanje Reljkovićeva Satira iliti divjeg čovika, prvo u 1500 primjeraka, bez autorstva, mjesta izdanja i paginacije skromnih osamdesetak stranica, drugo, jer je „ostao bez i jednoga primjerka prvoga izdanja“, sada je s autorskim potpisom, gotovo podvostručen, s proznim umecima i opširnim polemički intoniranim predgovorom, pa je i ovim izdanjem potvrdio status prvoga slavonskog bestselera. Autorica sada uključuje i treći moment, a to je najstariji oblik Satira prema vinkovačkom rukopisu koji upućuje ne samo na naknadne ispravke i dodatke nego i na to da Reljkovićev rukopis, tj. izvornik, ne poznaje lik Satira. Po svemu sudeći, ističe autorica, Reljković je prije tiskanja svoj već gotov tekst odlučio „odjenuti u satirsko ruho“ te osobni, autorski glas prepustiti Satiru. Rasprava se dalje bavi posljedicama te Reljkovićeve odluke, iznova problematizira ranija čitanja, dakako, sada unutar nove književnoteorijske paradigme koja u konačnici uvelike mijenja ključ čitanja toga kultnog djela. Naime, od rukopisnih inačica preko dvaju izdanja mogu se pratiti – poentira autorica – „postupno i sukcesivno evoluiranje od pragmatičkoga k estetskomu modelu komunikacije“. Time napokon padaju u vodu sve one rezerve prema Satiru glede njegove literarnosti, jer ga je upravo odijevanje u „satirsko ruho“ učinilo literarno-kultiviranim, tj. artističko-pitomim, nikako divljim!

Na marginama književne povijesti

Pjesničke prigodnice Josipu Jurju Strossmayeru predmet su sljedećega priloga koji svraća pozornost na zaboravljeno i zanemareno pjesničko blago čija je sudbina usko povezana sa sudbinom retorike. Potom iz zaborava autorica otima Zaboravljeni Velikanovićev ep Otmica (1901), dobro prihvaćen u moderni, a onda zaboravljen, jer nema konteksta koji bi ga podupirao: nema junačkih vremena, nema junačkih epskih konvencija, dakle, ni junačkih epskih djela, makar bila i humorističke parodije. Iako danas svedena na književnopovijesni fenomen, slika hrvatske književne moderne bez Velikanovićeve Otmice bila bi krnja, upozorava autorica. Slično je i s pjesmom Muderis (1915) ionako zaboravljena Bartola Inhofa (Muderis Bartola Inhofa i maurski svijet Kallayeve Bosne) kao parodije Preradovićeva Mujezina (Vienac, 1871). Svojom analizom autorica pokazuje da priroda te parodije nije literarna, tj. da se ne može govoriti o Inhofovu polemičkome obračunu s pjesničkom školom, estetičkim i kulturno-ideologijskim sustavom kojemu je Preradović bio simbolom, već pravi predmet Inhofova parodiranja treba tražiti u izvanliterarnoj zbilji onodobne Kallayeve Bosne.

Treći dio otpočinje čitanjem O dvjema marginalijama Relkovićeva Satira: teodrame u scenskim igrama prirode, koje ma koliko rubne, tj. sporedne, zavređuju pozornost kao primjer autorovih deskriptivnih ekskursa – u konačnici kao „zijev prema čistoj estetskoj dimenziji Satira“, čime autorica samo osnažuje svoje teze iz središnje studije. Da se Kozarčev darvinizmom potaknut znanstveni materijalizam i evolucijski optimizam dovodio u vezu s njegovim romanima, naročito prvim, tj. s Mrtvim kapi­talima (1889), uglavnom je poznato, no sada se to čini i u povodu jednako mu amblematske Slavonske šume (Darwin, novi apostol znanja u Kozarčevoj Šumi). A da je Đuka Begović, roman drugoga Kozarca, odavno prerastao u mit, i to je poznato. No autoricu zanima zlo koje u mahnitome Đuki Begoviću živi u tisuću oblika, a zapravo sva se mogu svesti na voljbu kao jedinstvenu šifru – formu i formulu egzistencije Šokca-bećara. To je jedan od lajtmotiva ovoga rada čija analiza vodi do teze o tome kako je „u najboljem romanu hrvatske moderne“ otkriveno lice Nietzscheova Zarathustre (Zatvoreni obzor Kozarčeva Đuke: krugovi zla u Đuki Begoviću).

Ljubav na sto načina

Voljba se javlja i u sljedećem prilogu (Ars amandi u šokačkim pismicama). Naime, zbirke Šokačkih pismica Slavka Jankovića s više od 6.000 deseteračkih dvostiha i uz etnološke i druge priloge suvremenom čitatelju donosi „užitak uvida u fenomenologiju šokačke voljbe/ljubavi – od prvog pogleda i ašikovanja do obostrane sretne voljbe koja prerasta u sretnu ljubav okrunjenu brakom do zabranjene, neuzvraćene ili prekinute nesretne voljbe bez ljubavi ili ljubavi bez voljbe, površne bećarske ljubavi ili pak sudbinske ljubavi kao pasije“. Drugim riječima, ističe autorica, ljubavna je kazuistika u Šokadiji pohranjena i pjesnički kodirana upravo u lirskim dvostisima (šokačkim pismicama), gdje je sve rečeno: tko, koga, kada, gdje, kako i zašto – ljubiti.

Ljubav je u pozadini i sljedećega priloga. Naime, hrvatsko-francuska knjiga pjesama i crteža Slavka Kopača s jedne je strane „dokaz umjetnikova svestranoga dara kojim je osvojio hrvatsku, francusku i svjetsku javnost, s druge iznenađujuće vrijedni pjesnički tekstovi (pjesničke litanije)“. Autorica prati žanrovsku, semantičku i stilsku razinu pjesama te osobito tematski i arhetipski kompleks Žene/ženskosti.

U završnome poglavlju dva priloga. U prvome (Matija Antun i Stipan Relković: okvir za kreativno pamćenje) dvojica Reljkovića: Matija Antun i Josip Stipan, jedan vojnik, drugi svećenik, obilježili su slavonsku književnu i kulturnu povijest druge polovice 18. stoljeća. I premda je sin imao više izgleda da postane pjesnikom, u književnu je povijest kao pjesnik ušao otac. No, autorica pita, imaju li ipak obojica Reljkovića pravo na književno ime, koja su im bila životna uporišta i smjernice, gdje su im mjesta dodira i križanja, u kakvu im se poetičku i kulturološku matricu upisuju djela te napose zašto ih se uopće treba sjećati. Pitanja su to koja otvara ova studija, a odgovor – implicira autorica – nije u Reljkovićima, već u nama.

Napokon, finalno pitanje u samoj završnici knjige (Šokaštvo kao identitetska oznaka slavonsko-srijemske književnosti): je li šokačka književnost identitetska iskaznica slavonsko-srijemske književnosti ili u njoj treba vidjeti poseban potkorpus sa specifičnim identitetskim obilježjima? A u pozadini cijeli red pot/pitanja: o kriterijima pripadnosti, mogućem kanonu šokačke književnosti, vremenskim granicama i korpusu tekstova… Pa „pitanje svih pitanja“: što je uopće šokaštvo, a posebice ono u književnim tekstovima te kako se taj tip identiteta diskurzivno konstruira, s kojim se stereotipima suočava, kako ih ruši ili možda dograđuje, napokon što ili tko generira potrebu za tom konstrukcijom i mogu li se barem naslutiti njezine posljedice?

A one bi mogle biti – usudim se reći – nesagledive i u mnogome subverzivne spram postojećih kanona i mišljenja.

U tome smislu nakon knjižnoga prvijenca kao ploda autoričine „ustrajne i pomno osmišljene poetike odgađanja“ valja s osobitom pozornosti i znatiželjom očekivati njezina nova istraživanja i nove knjige.