Pričaj mi o Baranji

Madeleine: Halo, generale… državna tajnica je ovdje… Ne javljaš se, ne podnosiš mi raport… Da ne gledam CNN, ne bih znala što se događa u Baranji.

Klein: Dobra večer, gospođo tajnice!

Madeleine: U Washingtonu je dan, kod tebe noć.

Klein: U Baranji je poodmakla noć. Duga kao polarna.

Madeleine: Ako bude potrajala samo šest mjeseci, uskoro će svanuti.

Klein: Bojim se da ovdje još dugo neće svanuti. Sunce u Baranji ne izlazi na istoku.

Madeleine: Hajde, ne kukaj. Nisi ti tamo slučajno. Pričaj mi o Baranji. Gdje li je ona?

Klein: U Hrvatskoj, gospođo tajnice, na krajnjem sjeveroistoku. Mala, čudesno lijepa pokrajina.

Madeleine: Pa u čemu je problem?

Klein: U priznavanju hrvatske države. Nakon raspada Jugoslavije Srbija želi pripojiti Baranju, a Hrvatska je ne da bez borbe. Kažu za Hrvatsku: baš je lijepa kad je cijela.

Madeleine: To je Bushovo maslo. Ali što očekivati od demokrata!

Klein: Oni jesu krivi za sve, ali za ovo nisu. Jugoslaviju nije mogao nitko sačuvati. Ovdje se strasti neće smiriti dok se i ostaci Jugoslavije ne raspadnu na sve sastavne dijelove. Bosna i na mikrodijelove.

Madeleine: Bosnu mi ne spominji… Koliko dijelova?

Klein: Šest… Svaka od bivših republika ima nacionalnu manjinu iz susjedstva, u svojim granicama, kao guju u njedrima, kao bure baruta u lošem skladištu.

Mislim da smo od bivše Jugoslavije trebali načiniti Sjedinjene Američke, oprostite balkanske države. Ta njihove državice imaju stanovnika koliko jedan naš grad. Nema ih više nego naših Indijanaca.

Madeleine: Ni Indijance mi ne spominji. Pričajmo o Baranji.

Klein: Znate onu našu krilaticu: nemoj govoriti o Indijancima ako nisi bar mjesec dana nosio njihove mokasine… Duga je to priča. Ovo treba vidjeti i doživjeti, ovo je mrak.

Madeleine: Ti se dobro snalaziš u mraku… Kaži, jesu li prestale vojne vježbe u Podunavlju? Jesu li vojnici vratili puške u soške?

Klein: Jesu, gospođo.

Madeleine: Kaže CNN da se puca u Vukovcima…

Klein: Mislite na ono u Vinkovcima?

Madeleine: Pa da… Mislila sam da će nakon Bljeska i Oluje nastupiti mir, ali i dva mjeseca kasnije tamo se još bljeska.

Klein: Samo to i ništa više. U Baranji je mir.

Madeleine: To je O.K. Znaš da se protivimo svakoj vojnoj akciji i u Slavoniji i u Baranji.

Klein: Mirna reintegracija mi je na prvom mjestu u opisu poslova.

Madeleine: Hrvatska zna da sam se za nju zalagala u Vijeću sigurnosti, a sada mi tako vraća.

Klein: Čuo sam se sa Zagrebom. Tvrde da je to vojna vježba.

Madeleine: Jebem ih. Neka oružjem zveckaju u Zagrebu, u streljani..

Klein: Boli ih Vukovar.

Madeleine: Boli ih kurac. Što ga nisu obranili ‘91?

Klein: Boje se za Baranju, ne vjeruju da je mogu dobiti mirnim putem. Nigdje, do sada, u svijetu nitko ništa nije dobio bez oružja.

Madeleine: Oni hoće.

Klein: Zbog toga sam ovdje, da im to kažem.

Madeleine: Da ih u to uvjeriš.

Klein: Da ih u to uvjerim, gospođo tajnice, krivo sam se izrazio. Ponekad se nespretno izražavam – ja sam vojnik, a ne diplomat.

Madeleine: Neće biti teško. Radi se samo o 4% hrvatskog teritorija.

Klein: Da, zvuči zanemarivo, ali mnogo je. Ovdje sam, vidio sam. To su najplodniji krajevi. I najljepši, kažem vam.

Madeleine: Ljepše je more. Jesi li bio u Dubrovniku? Jesi li se okupao u Jadranu?

Klein: Nisam. Nije to meni dano. Mene šalju u duboku unutrašnjost.

Madeleine: Kupat ćeš se u Dunavu ili Dravi.

Klein: Dunavom i Dravom pliva se leđno, kao krepana riba. U njoj se ni Tuđman ne bi kupao.

Madeleine: Kupat će se kad smiriš ove virovite rijeke. Za njega se ne brini. Naš je predsjednik više puta razgovarao s njim. Čini se da je i Tuđman shvatio da se ne smije zaratiti sa Srbijom. Štoviše smatra da je Milošević digao ruke od Srba u Hrvatskoj.

Klein: Za kratko vrijeme. Sad želi preko Drine, na istok. Tuđman preko Bosne, na jug.

Madeleine: Moji povjesničari kažu da Srbi nikad nisu imali državu preko Drine.

Klein: Nisu, kao ni preko Drave, ali više puta im se prohtjelo… Kao i Hrvatima preko Save.. A, opet, gledao sam neke stare karte – u prošlosti je Hrvatska ne jedanput dosezala do mora.

Madeleine: Kojeg mora?

Klein: Jadranskog. Onog između Hrvatske i Italije. Kod Dubrovnika.

Madeleine: A da…Vidim. Gledam kartu… Ali vidjela sam u Daytonu i karte po kojima su Srbi stoljećima vidjeli Srbiju do Zagreba.

Klein: Kartografska posla. Ovi narodi stoljećima boluju od velikih kartografa, a kad crtaju granice, onda to čine na Paddyjevoj salveti.

Madeleine: Dokle će Paddy s njom cirkusirati?! Sa salvetama se, inače, brišu usta, s onom Paddyjevom može on obrisati stražnjicu… Uostalom, ono i nije bila salveta nego jelovnik… Predugo se Europa ponašala autistički: što vidi, ne vidi, što čuje, ne čuje. Držala se poput ona tri majmuna koji su prekrili oči, uši i usta – pa sad mi moramo djelovati.

Klein: Bilo kako bilo, sad ćemo im iscrtati karte zauvijek.

Madeleine: Prekasno su Hrvati dobili državu. Europa ukida države, a oni bi svoju… I to kakvu? Nacionalističku. Danas kada se i europske države odriču dijela suvereniteta, oni strepe nad njim.

Klein: Treba im vremena.

Madeleine: Imali su ga dovoljno. Trebali su ga bolje iskoristiti. Jer svi će oni jednom biti ujedinjena Europa. Dotad im ne treba dopustiti da gledaju u prošlost, niti da se na nju pozivaju. Nažalost, na prošlost im ne možemo utjecati, ali na budućnost hoćemo. Inače će se poklati do zadnjeg čovjeka.

Klein: Nikad u životu nisam vidio narode koji se toliko pozivaju na prošlost kao Srbi i Hrvati.

Madeleine: Imali su, dakle, dovoljno vremena da riješe međusobne odnose, ali nisu. Voljela bih da mi to ne moramo raditi, ali znaš da moramo. I to brzo. Čeka nas Afganistan, Irak, Iran, Libija, a mi gubimo vrijeme na Balkanu. Kako njihove autokrate pretvoriti u demokrate. Od tih gusjenica teško će se izleći leptiri.

Klein: Znam. Oni vole diktatore. Narodi su se ovdje tijekom povijesti poprilično izmiješali, asimilirali se nisu. Stoljećima se čerupaju oko teritorija, znanstvenika, književnika…

Madeleine: Ni to mi nije jasno. Svojatanje teritorija još mogu razumjeti, ali valjda znaju tko je čiji čovjek?!

Klein: Ne znaju, ili neće da znaju... Čuli ste za Amerikanca Nikolu Teslu… Svojataju ga i Srbi i Hrvati.

Madeleine: Je li se on opredijelio?

Klein: Pa i nije. Rekao je da se diči svojom hrvatskom domovinom i srpskim podrijetlom.

Madeleine: Eto ti ga na…

Klein: Još gori je slučaj s njihovim nobelovcem, književnikom Ivom Andrićem… Rođen je u Bosni, kao Hrvat i katolik. Prešao je u Beograd Srbima i uoči Drugoga svjetskog rata bio ambasador u jugoslavenskoj diplomatskoj službi, valjda u Berlinu. Piše o Bosni, ali srpskim jezikom, a svojataju ga i Srbi i Hrvati i Bosanci.

Madeleine: Za koga se on opredijelio?

Klein: Ni za koga. Pitijski bi odgovarao na to pitanje ili bi ga jednostavno prešutio. Jedan mi je profesor iz Osijeka pripovijedao da je Andrić počeo objavljivati u Zagrebu, pišući hrvatskim jezikom, ali je nastavio srpskim. Da cirkus bude veći, jednu je knjigu priča objavio dijelom na hrvatskom, dijelom na srpskom jeziku.

Madeleine: U bliskoj budućnosti svi će pisati na engleskom.

Klein: Hoće. Svi uče engleski. Uskoro neće imati nikoga da im prevodi knjige s ruskog ili francuskog jezika…

Madeleine: Eto hrvatske kulture…

Klein: Ovdje sam čuo zgodnu uzrečicu: Sačuvaj me, Bože, srpskog junaštva i hrvatske kulture… Ali nije stvar, kad već govorim o tome, tako jednostavna…Čujem da su Hrvati imali dramskoga pisca Držića prije nego Britanci Shakespearea…

Madeleine: Jesu li?

Klein: Jesu, jebem ih.

Madeleine: To je sporedno… radi se o važnijim stvarima. Ne trebam te ni podsjećati da tamo štitiš interese Amerike.

Klein: Ja sam dužnosnik Vijeća sigurnosti, gospođo!

Madeleine: Nemoj zajebavat…

Klein: Ispričavam se, gospođo tajnice.

Madeleine: Dobro je da smo upravo tebe poslali u Hrvatsku… Znala sam da si ti dobar izbor. Čovjek si europskoga podrijetla, razumiješ gluposti kakve su tvoji preci u Alzas–Lorenu odavno riješili…

Klein: Dat ću sve od sebe, gospođo. Ima posla za mene, radim dan i noć.

Madeleine: Nemoj pretjerati, nemoj mi tamo posve zahrđati… Nisi tamo poslan po kazni… Nisam tamo slučajno poslala ledičnog čovjeka…

Klein: Ne razumijem vas baš najbolje.

Madeleine: Čovjek si u zrelim godinama. Sve je manje metaka u tvom redeniku. Pazi kako ih ispaljuješ…

Klein: Ah, na to mislite… Ćorci su to, gospođo, ćorci…

Madeleine: Naređujem ti da ispaljuješ bojeve metke. General pa s ćorcima… Ma vidi ga. Neka ti dovedu neku uspaljenicu… Kaže CNN da se tamo stalno vrzmaju neke Ukrajinke, a i okružen si Srpkinjicama i Hrvaticama… Neka ti ih privedu noću da mi danju ne budeš nervozan… Ali, što je s tobom, je l ti to plačeš?

Klein: Ne plačem, iako imam razloga za plakanje… Prehlađen sam. Nisam ponio dovoljno viskija.

Madeleine: Ima tamo valjda neke „vatrene vode“?

Klein: Ima. Zovu je rakija, a prave je od šljiva… Šljivovica je odlično piće, poput tekile, poput albanskog Skenderbega, poput grčke metakse, poput našeg viskija...

Madeleine: Eto, vidiš… Zabavi se malo, čovječe, i bit će sve all right! Ovo shvati kao zapovijed.

Klein: Hoću, gospođo tajnice.

Madeleine: I javi se koji put…

Klein: Hoću, gospođo tajnice… Kada ćete vi u Podunavlje?

Madeleine: Rekla sam ti da je ne idem dalje od mora… Doći ću u Dubrovnik čim dospijem. Tamo se ne ratuje… Bye!

Klein: Laku noć, gospođo tajnice, laku noć.––––––Mr. Albright: Maddy, s kim, za Boga miloga, toliko dugo razgovaraš?! Znaš koliki nam je račun za telefon!

Madeleine: S generalom Kleinom sam razgovarala.

Mr. Albright: Uvijek s nekim muškarcem.

Madeleine: A i nije on neki muškarac… Sumnjičiš me kao ljubomorna Hillary Clintona… Da ti ispričam nešto… Nazove on neki dan istu tu Hrvatsku, i pola sata razgovara s Galbraithom. Nestrpljiva Hillary pita ga s kim toliko dugo razgovara. S Hrvatskom, odgovori Bill. Znala sam da je neka laka žena, Hillary će. Nije ženska, mila, to je država, branio se Bill… Kad god te zateknem u razgovoru s nekom lakom ženskom, ti kažeš da je država, Hillary nije odustajala… Ali čula si da spominjem Hrvatsku, strpljivo će Bill… i dugo joj je pričao o Hrvatskoj. Ali to je horor priča, no ispričat ću ti je ako želiš.

Mr. Albright: Ne želim.

Madeleine: Reći ću ti samo da se ta država rodila prije pet godina… Bushova žena bila joj je kuma na krštenju.

Mr. Albright: Sjećam se.

Madeleine: Dakle, dijete se rodilo, valja ga ljuljati… Sad su ga ostavili nama na brizi.

Mr. Albright: O. K., Madeleine… Dođi, natočit ću ti viski…

Madeleine: I potrebno mi je piće, dragi. Europske priče trijezan čovjek više ne može podnijeti. O balkanskima da i ne govorim.