Politika nas čini građanima

Koga ne zanima politika, ne zanima ga ni vlastiti život, ili barem ne kako ga popraviti. Politika je odveć ozbiljna stvar da bismo je prepustili političarima

Svi su oni isti, lupeži i pokvarenjaci, koji se bogate na grbači sirotinje! Nepoštena i prljava, nemoralna i lukava, politika se često naziva najstarijim poslom na svijetu, uz bok još jednoj moralno sumnjivoj djelatnosti, naime, prostituciji. Od nekadašnjih rasprava o politici i sportu, za što su svi Hrvati bili stručnjaci, danas se sve više čuje povik jao, nemojmo opet o politici! Politika je postala nešto čime se bave najgori ljudi, a apolitičnost vrlina poštenih osoba.

Zato poštenjaci pričaju o cijeni benzina, sportskim prvenstvima, Eurosongu, starim dobrim navadama i troškovima ljetovanja. Nesvjesno, pričaju o politici. Ne izravno onoj koja se ograničava na hodnike Hrvatskoga sabora, sjednice Vlade ili frakcije unutar ove ili one političke stranke, dakle ne o politici koja je razvidna u političkim (javnim) institucijama. Pričaju o drugim javnim stvarima, a zaboravljaju da sve što je javno jest političko. A jedan od ponajboljih hrvatskih politologa Ivan Prpić tu bi dodao da i sve što je privatno može biti političko. Cijena benzina tako ovisi o geopolitičkim događajima na Bliskom istoku, sudac na nogometnoj utakmici okarakteriziran je na osnovi svoje nacionalnosti, borba na Eurosongu je među državama, tradicionalizam je sastavnica pojedinih političkih stranaka i aktera, a troškovi ljetovanja dovode se u odnos javnih politika ne samo na našem lijepom Jadranu nego u cijelom Sredozemlju. Posebno je važno da to mladi shvate, jer je među mlađim naraštajima više prisutna apolitičnost. Zabrinjava što se ispod klupa Fakulteta za političke znanosti redovito pronalaze Sportske novine, dok se stari brojevi Globusa, Nacionala ili Vijenca ne mogu naći ni za lijek. Dakle, čak i na instituciji koja se bavi izučavanjem politike studenti zaziru od nje; naravno, ne svi, ali zar nije i jedan student na politologiji dovoljan da opiše osjećaj nezainteresiranosti ili jednostavno osjećaja beznađa u pokušajima ostvarivanja svoje ideje ili prava?

Zbog toga su otac i sin, Marinko i Višeslav Raos, zajedničkim snagama napisali knjigu Politika za mlade (i one koji se tako osjećaju), izašla u nakladništvu Profila kao self-help za demokraciju, odnosno kao Priručnik o inteligentnom političkom ponašanju. Diplomat, kroatist i magistar međunarodnih političkih odnosa te politolog uočili su prazninu u hrvatskom nakladništvu oko odgovora na neka važna pitanja, poput onoga kakve ljude želimo u politici te u kojoj i kakvoj ćemo državi živjeti. Knjiga je zamišljena kao poticaj za odgovaranje na ta pitanja, poticaj da ljudi, a posebno mladi, počnu o sebi razmišljati kao o političkom akteru i da shvate koliko je važno (posebno danas) biti građaninom. Djelo je podijeljeno u deset poglavlja koja na jednostavan i popularan način obrađuje glavne teme fenomena političkog, između ostalog: čime se bavi politika; kakve ljude želimo u politici; političke ideje, mjesto zbivanja politike, kako sve mogu biti politički aktivan, izbori, politika u mojem susjedstvu, Hrvatska u Europi i svijetu. Autori naglašavaju da je riječ o njihovu subjektivnom pogledu koji u knjizi zastupa ideje koje možda neki drugi politički aktivan sugrađanin ne zastupa, primjerice pridruživanje Europskoj Uniji. Nepretenciozan nastup, ipak, daje pitko štivo za politički poprilično neuke ljude te bez previše filozofiranja dolazi do temeljne poruke: zaključak ne daje knjiga, ni njegovi autori; zaključak stvaraju građani. Svatko treba odlučiti sam (self-help-metoda) kako će živjeti u višestranačkoj liberalnoj demokraciji kakva je danas naša Republika Hrvatska. Ipak, autori preporučuju jedan važan korak: glasati. Izlazak na izbore prvi je i najvažniji korak prema punom participativnom društvu. No temeljna poruka knjige jest: koga ne zanima politika, ne zanima ga ni vlastiti život, ili barem ne kako ga popraviti. Drugim riječima, kako kaže Bertolt Brecht, tko je protiv politike zapravo je za politiku koja se provodi nad njim. Napokon, kako sami autori ističu parafrazu Charlesa de Gaullea, politika je odveć ozbiljna stvar da bismo je prepustili političarima!

Knjiga vrvi citatima, koji oslikavaju teme iz usta poznatih političara, znanstvenika i društveno aktivnih (participativnih) građana iz Hrvatske i svijeta. Uz razne primjere, koji su vrlo aktualni (posljednji kronološki primjer je pad grčke vlade premijera Papandreoua) i koji dobro opisuju uvodno razjašnjenje osnovnih političkih fenomena, na kraju svakoga poglavlja nalazi se pojmovnik koji ukratko objašnjava temeljne političke pojmove. To je dobro ne samo za početnike u političkom obrazovanju (koje još ne postoji u dostojnom obliku u hrvatskim školama!) nego i za one napredne građane, kao i društvene znanstvenike, jer ponekad jednostavno preskočimo osnovno značenje tih pojmova. Očito su pojmovi nagnali i same autore na razmišljanje, pogotovo zato jer se knjiga stvarala na udaljenosti većoj od tisuću kilometara. Naime, Marinko Raos politički je savjetnik Stalnoga predstavništva RH pri NATO-u u Bruxellesu, a Višeslav je znanstveni novak Centra za politološka istraživanja i doktorski student komparativne politike u Zagrebu. Blagodati moderne tehnologije, kao što je Skype, imale su ključnu ulogu u ostvarenju ovog pothvata.

Čitajući knjigu oca i sina Raosa svakako se dobiva poriv za promišljanje svijeta oko nas. Kako sami autori ističu, prosvjed je legitimno i demokratsko pravo svakoga građanina, ali je veliko pitanje što je tim građanima nažao učinio kontejner za smeće koji je zapaljen, posebno stoga što upravo oni plaćaju iz svojih doprinosa gradsko (državno) poduzeće čistoće? Krugovi i uzročno-posljedične veze danas su poprilična nepoznanica većini ljudi, pa bi ova knjiga mogla dostatno obrazovati one koji će uistinu postati građani. Pročitavši knjigu oni se mogu upitati kako bi voljeli urediti državu u kojoj žive, kako da sebe definiraju u okvirima nacionalnog obilježja, kao i koji su dugoročni interesi zajednice na osnovi monetarne i fiskalne politike. Koje političare možemo birati, slijedeći vlastita uvjerenja, ali i misao Nancy Pelosi, bivše predsjednice Zastupničkog doma američkog Kongresa, koja kaže da je svaka generacija odgovorna za stvaranje budućnosti sljedeće generacije. Kako prepoznati korupciju? Što znači biti ljevičar i desničar, kao i gdje su danas političke ideologije? Čitatelji mogu bolje razumjeti rad političkih institucija koje služe narodu, ali i koje su poprište političkih borbi. Mala je zamjerka knjizi što iza svakoga poglavlja ne postoji rubrika za dalje čitanje iako (skroman) popis prijedloga stoji na kraju knjige.

Participativna politička kultura stvar je koja se ne rađa od danas do sutra. Zato autori napominju da politika jest posao političara, ali i posao svih građana jer svatko od nas ima pravo (ali i dužnost) skrbiti za boljitak zajednice i pridonositi upravljanju zajedničkom imovinom i poslovima. Bilo u političkoj stranci, sindikatu, strukovnim udrugama, nevladinim udrugama, ali i vjerskim zajednicama, uči se da je politika sredstvo, a ne cilj, proces, a ne proizvod. Postojanost takva sustava, u kojem građanin može bez opasnosti za svoj integritet davati predstavke i žalbe, komentirati, sudjelovati na prosvjedima ili bojkotirati određenu robu, jest sudjelovanje na izborima. Mogućnosti i pravo izbornog biranja i izbornog kandidiranja kamen su temeljac demokratskoga poretka, neovisno o vrsti izbornog sustava.

Bez poniranja u svakodnevnu politiku Marinko i Višeslav Raos pozivaju na promišljanje o sebi. Kao pojedinci i osobe, skloni smo razvoju vlastitih misli, ideja i uvjerenja. O njima možemo pričati s bliskom okolinom, a kad razvijemo vlastiti svjetonazor i uđemo dostojno u sferu političkog, tada ćemo moći i kompetentnije pratiti javna glasila, promatrati političku igru, shvaćati dugoročnije procese. Iznenađuje što ovakva knjiga nije ugledala svjetlo dana i prije, odnosno da Hrvatska nema doslovno čitanku za demokratski poredak iz pera domaćih publicista. Nadamo se da će i ovakvi radovi potaknuti Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta na ponovno aktivno promišljanje uvođenja građanskog odgoja i učenja o demokraciji kao obveznoga predmeta u sve srednje škole. Inače ćemo biti (i ostati) apolitični.