O seksualnoj ovisnosti i incestu

Na temelju njegovih obaju dugometražnih igranih filmova nameće se zaključak da je avangardni britanski umjetnik Steve McQueen, videoartist koji se prometnuo u redatelja, vrlo zanimljiv i potentan filmaš u kojeg su nekonvencionalnost, provokativnost i beskompromisnost temeljna autorska obilježja. Svima koji su imali priliku pogledati neujednačenu, no svakako vrlo snažnu i u nekim segmentima iznimno dojmljivu biografsku dramu Glad, u Cannesu 2008. proglašenu najboljim debitantskim filmom te ovjenčanu Europskom filmskom nagradom za otkriće godine, bilo je jasno da je McQueen hrabar umjetnik jasne i zaokružene autorske vizije, pedantan i temeljit u radu s glumcima te sasvim eksplicitan, pa čak i mjestimice odveć doslovan u svom humanizmu. Priču o tragičnoj sudbini znamenitoga pripadnika IRA-e Bobbyja Sandsa autor je dramaturški koncipirao u tri stavka. Pritom se u prvom stavku pozabavio likom okrutnoga zatvorskog čuvara koji će smrt dočekati u krilu senilne majke, štićenice staračkoga doma, u drugom se posvetio dvojici Sandsovih suboraca koji proživljavaju sadističku zatvorsku torturu da bi naknadno bili posve zaboravljeni, a tek se u trećem usredotočio na 66-dnevni Sandsov štrajk glađu koji će završiti njegovom smrću.

Michael Fassbender potvrdio je raskoš glumačkog umijeća

U Gladi je Sandsa koji doslovno tjelesno nestaje impresivno utjelovio Michael Fassbender, tada još anoniman glumac njemačkoga podrijetla, koji će u međuvremenu nastupima u hvaljenim naslovima Nemilosrdni gadovi i Jane Eyre te hitu X-Men: Prva generacija, kao i ulogom Carla Gustava Junga u osrednjoj Opasnoj metodi Davida Cronenberga, zacementirati status nove i trenutno vrlo vruće filmske zvijezde. Dok ga u razmjerno manirističkoj roli robota Davida imamo priliku pogledati u nažalost promašenom akcijskom znan-fan-spektaklu Prometej Ridleyja Scotta, u raskoš Fassbenderova glumačkog umijeća istodobno se možemo uvjeriti u sjajnoj psihološkoj egzistencijalnoj drami Sramota, njegovoj drugoj suradnji sa Steveom McQueenom. Fassbender je Brandon Sullivan, naočiti i dobrostojeći Njujorčanin irskih korijena koji naizgled ima sve što može poželjeti. Radi prestižan i dobro plaćen posao, živi u luksuznom i ukusno namještenu stanu, ima stila u odijevanju, a zahvaljujući dobru izgledu lako uspostavlja kontakte s djevojkama. No Brandon je seksom opsjednut čovjek koji ne može kontrolirati svoj nagon, koji neprestano, i kod kuće i na poslu, visi na pornografskim internetskim stranicama, koji kratkotrajne partnerice pronalazi među prostitutkama i na internetu te koji zbog toga ne uspijeva razviti dulju i stalniju vezu. Kad mu jednog dana na vrata neočekivano pokuca njegova prividno ekstrovertirana, no suicidalnim nagonima mučena sestra Sissy (vrlo dobra interpretacija Carey Mulligan), Brandon će joj nevoljko dopustiti da se privremeno useli k njemu, a gledatelj će postupno početi naslućivati pozadinu tjeskobnih duševnih stanja obaju likova. Dok darovita pjevačica Sissy unatoč bratovu neslaganju započinje površnu seksualnu vezu s njegovim šefom, obiteljskim čovjekom sklonim neobveznim preljubima, Brandon se počne zbližavati s atraktivnom tamnoputom kolegicom Marianne, koju izvrsno tumači Nicole Beharie. Njihovoj će se vezi pak kao najveća prepreka ispriječiti Brandonova spolna nemoć prouzročena činjenicom da on jednostavno nije sposoban skladno funkcionirati u odnosu koji nije isključivo seksualne naravi, već koji uključuje i osjećaje.

Za dvije nagrade BAFTA i za Zlatni globus u kategoriji najbolje muške uloge posve zasluženo nominirana egzistencijalna drama za koju scenarij supotpisuju TV-profesionalka Abi Morgan (Željezna lady) i sam McQueen maestralno je režirano, neopisivo sugestivno, naglašeno tjeskobno atmosferično i sjajno glumljeno ostvarenje. Mračan svijet kompleksnoga protagonista, elokventne i na prvi pogled šarmantne osobe koja površnim vezama i seksom kanalizira autodestruktivnost te nastoji stvoriti makar privid kakva-takva života i smisla, McQueen i Morgan oslikavaju i koloristički naglašenim tamnim tonovima, time dodatno pojačavajući egzistencijalno beznađe i pesimizam djela. Brandon je zatočen u vlastitom devijantnom seksualnošću ključno determiniranom mikrosvijetu, on je baš kao i Sissy trajno i duboko nesretna osoba. Jedine iskrene osjećaje iskazuje prema sestri, primjerice u sekvencama njezina pjevanja u baru i svjedočenja njezinu seksualnom odnosu s njegovim šefom u susjednoj sobi, a i ona mu nekoliko puta kaže „mi nismo loši ljudi, mi samo dolazimo s lošeg mjesta“, čime sugestija o incestu od kojeg oboje po cijenu samouništenja pokušavaju pobjeći biva elaborirana.

Unatoč određenoj distanciranosti autora prema protagonistu i nekim pojednostavnjenim rješenjima u psihologizaciji likova, Sramota je sjajan film, jedan od repertoarnih zgoditaka godine koji Stevea McQueena potvrđuje kao jako redateljsko ime.