Novi i drukčiji umjetnici

Nikada u svojoj likovnoj povijesti Osijek nije imao toliko vrijednih i važnih osobnosti u umjetničkim, odnosno likovnim i vizualnim disciplinama, vrstama i umjetničkim medijima kao danas

Kada sam prije trinaest godina u sličnom Vijenčevu tematu o Osijeku pisao o likovnom životu grada, trebalo je posegnuti u dva stoljeća njegove likovne povijesti. Razlog je bio pojašnjenje kulturnopovijesne činjenice koja obilježava likovnu povijest grada tijekom ta dva stoljeća, a to je amplituda uspona i padova, odnosno ponajviše dugotrajnih stagnacija i kratkih, ali intenzivnih uspona. Time je stvoren linearni pravac trajnoga diskontinuiteta. Naime, u 19. ali i 20. stoljeću izmjenjivala su se razdoblja kada je likovni život bio pun i cjelovit, s jakim slikarima i kiparima, poticajnom društvenom atmosferom i općom kulturnom klimom koja je pogodovala i likovnosti, ali bilo je i tomu nasuprot razdoblja koja su bila čisto mrtvilo, likovni život postojao je tek u tragovima. Tako je Osijek sa svojom likovnom poviješću postao prepoznatljiv, grad likovnog uspona na početku pretprošlog stoljeća, sa svojom risarskom školom, pejzažistima i portretistima, udobnim dvadesetim godinama prošlog stoljeća kao i sedamdesetim, osamdesetim, dijelom i devedesetim godinama. Ali, kako je rečeno, bilo je velikih i neobjašnjivih praznina i pukotina, tako je bilo i u petnaestak posljednjih godina prošloga stoljeća. Dakle, iako kraće razdoblje, pokazivalo je iste simptome i sindrome vlastite likovne životnosti kao i, recimo to tako, cjelokupna likovna povijest dotad. Razmatrajući taj fenomen, pripisao sam to posebnosti grada, proglasio sam to pozitivnom rasutošću vlastite likovne kulture na jake odlaske, ali i jake ostanke, malobrojne, ali intenzivne, pri čemu ne treba praviti razliku između onih u gradu i onih koji žive gdjegod dalje, od Pariza, New Yorka, Düsseldorfa i Berlina do Vinkovaca, Đakova i Županje. Svima je njima na neki način Osijek bio slikarski i životni zavičaj, pri čemu se mijenjala tek adresa.

Umjetnik na radu: Mario Čaušić

Sada, kada mi je govoriti „o likovnoj sceni danas“, a to je otprilike upravo tih deset ili trinaest godina uokvirenih Vijenčevim tematima, nameće se bitno drukčija situacija. Iz temelja i u svojoj biti ta se matrica likovnog života kao „rasuti teret“ kojem je bitno obilježje krhkost jakih pojedinaca i njezina jednako tako krhka ukupnost pretvorila u svoju suprotnost – likovni život grada ima svoju jasnu, uočljivu, opsežnu i prepoznatljivu postojanost i stabilnost. Nikada Osijek nije imao na jednom mjestu toliko snažnih i vrijednih umjetničkih likova, koje smo nekad brojili prstima jedne ruke, dok nam sada nisu dovoljni ni prsti obiju.

Paradigmatska izložba

Da je tomu tako, dakle da je osječka likovna scena opsežna i vrijedna, postoje mnogi dokazi, no najboljom mi se prigodom učinila izložba Darko Glavan i osječka likovna scena. Naime bio je to povod da mišljenje o osječkoj likovnoj sceni potkrijepim tekstovima o petorici osječkih kipara i slikara o kojima je pisao „čovjek izvana“, dakle kritičar koji zbivanja u likovnom životu grada gleda s distance. Naime tada sam istaknuo tezu koju i sada smatram relevantnom, naime da temom Darko Glavan i osječka likovna scena ili, preciznije, onim dijelom te scene kojim se pozabavio Darko Glavan postavivši tim umjetnicima samostalne izložbe, sadržaj sintagme osječka likovna scena dobiva novo i potpunije značenje.

Iz opusa Domagoja Sušca

Kao pisac mnogih tekstova o likovnoj povijesti Osijeka, želim reći da tek danas ta sintagma ima pravi i puni smisao. Osječka likovna scena uvijek je bila oznaka likovnog života grada po načelu; tada su u gradu živjeli i radili, dulje i kraće, povremeno i stalno, ovi i oni umjetnici, s ovakvim ili onakvim vrijednostima, kojima umjetnički domet i nije bio na prvom mjestu. Prema mom mišljenju, bila je to likovna povijest jakih ili manje jakih umjetničkih osobnosti kojima je više životna negoli umjetnička sudbina krojila mjeru njihova bića. Bili su to sretni i nesretni odlasci, ali i ostanci.

Danas više nije tako. Nikada u svojoj likovnoj povijesti Osijek nije imao toliko vrijednih i važnih osobnosti u umjetničkim, odnosno likovnim i vizualnim disciplinama, vrstama i umjetničkim medijima. Mimo generacijskih i medijskih generalizacija, osječka je likovna scena prepoznatljiva cjelina s kojega je god stajališta motrili i koje god kriterije primijenili. A razmatrajući zašto je tomu tako, odmah treba isključiti nove i bolje društvene okolnosti. Sve je što se tih okolnosti tiče „isto kao i nekoć“, ništa nije danas bolje ni drukčije, nisu bolji društveni, kulturni, institucionalni, pa ni materijalni uvjeti. Bolji su i vredniji novi, ali i drukčiji umjetnici.

Samosvjesno i bez kompleksa

Danas su umjetnici s trideset i nešto godina umjetnici drukčijeg stava i mišljenja o sebi i svijetu oko sebe, umjetnici su to drukčijega kova i samosvijesti, lišeni bilo kakvih kompleksa, a osobito onoga „kako je peh živjeti i raditi u maloj sredini“. Umjetnički su to likovi koji poznaju i prepoznaju svoj grad kao „grad nad gradovima“ u kojem se može i mora živjeti po mjeri svoga umjetničkog zvanja i izbora sukladno kriterijima koji vrijede ovdje kao svagdje drugdje. No da bi takva svijest imala svoju volju i moć nasuprot jalovim lamentacijama o životu u provinciji kao zloj kobi „svih pa i moje sudbine“, što je u biti samo drugi naziv za način života u blagodati provincijskoga konformizma, trebao je toj volji snažan vjetar u leđa, ohrabrenje i poticaj. Trebao je pogled i poticaj sa strane.

Dakle, tim je umjetnicima, i nadasve umjetnicama, s pravom i posve zasluženo pripala pozornost jer su se konačno oni, kao nikad nitko prije i odavde, izložili sa svojim radovima tamo gdje je to bilo najteže, pred sudom kritičke javnosti izvan svoje sredine, pa recimo to i ovako: pred sudom kritičke javnosti hrvatske kulturne metropole. Tako ih je konačno upoznao i prepoznao te im svoje vrijednosne sudove i komplimente udijelio važan lik kritike hrvatske suvremene umjetnosti, pokojni Darko Glavan. Izložba je evocirala tri izložbe petorice umjetnika s te osječke likovne scene. Smatrao sam kako je to najsažetiji i najprecizniji, ali ne i potpun način da se predstavi odnos Darka Glavana i umjetnika iz Osijeka. No nije samo Darko Glavan pisao o osječkim umjetnicima. Mnogi drugi ne samo da su pisali nego su ih birali u ozbiljne selekcije, primjerice Božo Zrinski, izbornik ljubljanskoga Grafičkog bijenala, za Bijenale 2009. izabrao je Ines Matijević i Jelenu Kovačević, što je nedvojbeno veliki kompliment, jednako kao što su to redovni pozivi za sudjelovanje osječkim slikarima, kiparima i grafičarima na najvažnijim izložbama tih umjetničkih vrsta.

Sadržaj – u izrazu

Naravno, i osječka sredina svjesna je vrijednosti svoje umjetničke elite, mislim da nijedan od tih važnih umjetnika nije bez izložbe i u jednoj od osječkih galerija. Možda su upravo dvije spomenute umjetnice najvažnije predstavnice novoga vala odličnih umjetnika, za nabrajanje kojih bi trebalo mnogo više prostora. Po mome mišljenju predvodnik je niza jednako vrijednih umjetničkih osobnosti Mario Čaušić, sjajni grafičar i umjetnik mnogih plastičko-vizualnih iskustava i znanja pa i onog koje je svjesno kako objekt u prostoru nije samo – predmet, objekt, svijetlo – već su Dimenzija, Prostor i Mjesto granice jednog, onog fizičkog, i početak drugoga, mentalnog, prostora. Stavljanje slike grafičkog lista u postupku slaganja te slike u beskonačni niz „u vijeku njezine masovne reprodukcije“ nije provjera samo fizičkih svojstava „slike u prostoru“ već prije i nadasve provjera vlastitih mentalnih i fizičkih izdržljivosti, koje će prikloniti ukupnom sadržaju i značenju pa tako i svojstvu same slike. Početak i kraj slike donekle jest okvir prostora u kojem se ona fizički nalazi, ali to za umjetnika kakav je Mario Čaušić nije početak ni kraj. Granica su tog okvira njegove mentalne mogućnosti, kojih domete on provjerava dijelom kao granice svoje izdržljivosti, no još više kao granice vlastitog umjetničkog jezika. U konačnici pred nama je minimalističko stilsko-jezično rješenje s posve subjektivnim modusima možda ne novog, ali svakako krajnje istančana egzistencijalnoga govora. Kontinuitet visokih dometa djela Čaušić postojano gradi, što je posebno istaknuto na 22. slavonskom bijenalu, gdje nagrađena njegova prostorna instalacija.

U suživotu s Gradom

Nedvojbena je kiparska zvijezda osječkoga likovnog prostora Tihomir Matijević. I njegov je rad nagrađen na prošlom bijenalu dvjema skulpturama pod zajedničkim naslovom Ljube se istok i zapad kao tipski obrazac priče našega podneblja. Spajaju se mitski realizmi socrealističke estetike s kultnom figuracijom kapitalističke pop-kulture. Vrtni patuljak herojskih dimenzija izvađen iz svoga prirodnog kič-habitata pretvara se u junački lik „radnika s krampom“. Autor ga stavlja tamo gdje mu je danas mjesto, priklanja ga umjetnosti u muzejskom prostoru, iako bi trebalo biti obratno, staviti ga u javni prostori. Kao i drugu skulpturu, gdje je glumac Richard Burton Josip Broz Tito, ili možda obratno, politička je zvijezda lik popularnoga glumca, zamijenili su uloge u stvarnosti, ali i značenja u umjetnosti. A to je prirodni prostor i postupak u kojem Matijevićeva skulptura funkcionira, mijenja se lik kao znak, ali i značenje kao sadržaj.

Slikarska je vrijednost vrijedna svake pa i najizbirljivije pozornosti, kojom je potkrijepljen rafinman likovnog estetizma najvišeg ranga, slikarstvo Domagoja Sušca. Govor njegova likovnog jezika izmjenično povezuje rukopis „svoje ruke“, ali i slike preuzete iz drugih medijskih izvora, prije svega onih iz medijske pop-kulture kojima će oblikovno svojstvo davati alati svojstveni tim medijima, uključujući i najutjecajniji medij te kulture, onaj računalni. Treba svakako imati na pameti činjenicu da je Domagoj Sušac umjetnik kojem iskustva mnogih i ne samo vizualnih, a prije svega ona glazbena, nisu nimalo strana ni nepoznata, naprotiv, njihov je ne samo znalac nego umjetnik koji je umjetničku praksu drugih provjeravao i primjenjivao, dakle glazba, literatura, ilustracija i dizajn umjetnička su iskustva što oblikuju njegov slikarski svijet. Slikarski je to svijet u kojem se umjetnička, a to znači osjetilna, racionalna i ona posve iracionalna obilježja, rečeno jezikom sama umjetnika, komprimiraju u jasnu, čvrstu i konzistentnu vizualnost kojoj je trenutno utočište slika ma kako ona kao objekt funkcionirala.

Naveo sam tek nekoliko vrijednih likova bogate osječke likovne scene, za kojima ni najmanje ne zaostaju medijalni umjetnik Vladimir Frelih, slikar Hrvoje Duvnjak i val najmlađe generacije na čelu s Draženom Budimirom i Josipom Kanižom. Jasno, možemo se zapitati i o nazočnosti starije generacije, kako se nosi s obećanjima i očekivanjima od prije nekoliko desetljeća. Ako je suditi po snazi volje, slikarskog vitalizma i brižno njegovanih vrijednosti vlastitoga slikarskog jezika, čini se da je snagu jedini potvrdio Branimir D. Kusik nedavnom samostalnom izložbom.

Iznesena je, dakle, krajnje sažeta slika osječke likovne scene, koja bez imalo pretencioznosti ima razloga smatrati se predvodnicom najviših kulturnih vrijednosti što ih grad posjeduje kao nedjeljivu sastavnicu svoga kulturnog bića.