Ni minimum fascinacije

Ekološki problemi koji se stvaraju akumulacijama smeća i njegovim djelovanjem na prirodu pozivaju na opću uzbunu i tema su mnogih međunarodnih savjetovanja ili nepopularnih, ali itekako nužnih zakona, poput onoga nedavnog u nas, o naplaćivanju najlonskih vrećica (dapače, zbog njihove opasnosti za prirodu one bi se trebale i potpuno ukinuti – kako kaže Leonard Cohen: „tvrdoglav sam kao vreće za smeće, koje vrijeme ne može razložiti“). No malo se govori o smeću u umjetnosti. Pritom se kategorijom smeća ne koristim (još) kao estetskom, nego kao realnom – konceptualna umjetnost nerijetko se sastoji od črčkarija na odbačenim papirićima, improviziranim i jednostavnim konstrukcijama, ili naprosto od odbačenih objekata u milijarditoj reciklaži rabija Duchampa. To smeće ispunjava deponije muzeja pa se čak i prodaje po visokim cijenama i to nerijetko samim državama. Kada je Eliot u Pustoj zemlji suvremenu civilizaciju vidio kao groblje otpadaka, je li slutio da će se „visoka umjetnost“ pretvoriti u glorifikaciju tih ostataka čovjeka (ali ne u estetiziranom smislu Ljube Ivančića, koji tako naziva jednu svoju sliku, nego realnih ostataka)? Armanove Akumulacije, objekti rađeni od kraja pedesetih, koji se sastoje od gomilanja istih ili sličnih predmeta, metafora su današnjih muzeja. To je tobože vrlo skromno, „bez povijesnih i muzejskih pretenzija“, uvjeravaju revni kustosi, no ima li što pretencioznije i arogantnije negoli proglašavanje svakoga svog proizvoda učinjena s minimumom truda umjetnošću. I status umjetničkog djela tu nije upitan, jer je (na ovoj razini rasprave) on društvena konvencija, ali upitan je visok status takvih ljudi, samozvanih genija kojima društvo aplaudira. Unutar konceptualne prakse postoje i zanimljivi radovi (u nas, recimo, neka vrlo promišljena Jermanova djela), ali tu su i kamioni Marteka, Trokuta, Badurine, i naših mladih angažiranih prijatelja – sve umjetnika koji rade vrlo samozadovoljno i samodostatno, gluhonijemo naspram gledatelja, nerijetko s novcem i ugledom koje im je dala država.

Cosmo Martek, ready made, intervention, 2001.

Zoran Pavelić, koji se već afirmirao u svijetu fotografije i konceptualne umjetnosti, izlaže u Galeriji SC svoj „projekt“. Galeriju tako ispunjava umjetničkim radovima svojih kolega konceptualaca, autora koje naša službena povijest umjetnosti iznimno cijeni: Stilinovića, Jermana, Labrovića, Badurine. Cijeli će „projekt“ putovati s umjetnikom na rezidenciju u njemački Kassel za vrijeme ovogodišnje Documente, kao jedna od niza izložaba u gradu, koje će se nuditi kao alternativa toj velikoj smotri, zainteresiranim ljubiteljima suvremene umjetnosti. Crni vlak trebao bi dovesti naše umjetnike u taj toliko žuđeni, gotovo mitološki (tantalovski) nedohvatljiv svijet međunarodne slave i bogatstva, o kojemu sanja svaki tobože skromni konceptualac. Ne bih rekao da je tu toliko posrijedi nespojivost ostvarenja u Pavelićevoj zbirci i međunarodne „visoke umjetnosti“ na Documenti, koliko frustracija što naši umjetnici nisu prepoznati kao iznimno važni na toj konceptualnoj fronti od sedamdesetih do danas. Jer u svim se društvima javlja umjetnost slična Martekovoj ili Stilinovićevoj, neka vrsta hermetičkog komentara, autistične prakse, koja ima svoje tržište i svoje kolekcionare, kao i tradicionalno slikarstvo i skulptura ili svi oblici naive. Naši ožalošćeni umjetnici uvršteni u Pavelićevu „zbirku“ pate jer svoje otpatke ne prodaju po toliko visokim cijenama kao njihovi inozemni pandani (ali, bez brige, ni oni nisu siromašni).

Na izložbi pronalazimo papiriće, daske, odbačene alate, fragmente predmeta. Kako kaže predgovor Ivane Mance: „za pogled izvana, ta je zbirka tek nezanimljiva ropotarnica iz tuđeg susjedstva. Duboko ukorijenjena u svakodnevnom životu male umjetničke zajednice ona je učvršćuje i održava“. Sad, pitanje je zašto bi promatraču izložbe „ropotarnica“ trebala biti zanimljiva, na što se može odgovoriti intimističkim usmjerenjem konceptualne umjetnosti. No ono čega u izlošcima nedostaje, kao i na izložbi, jest minimum estetske fascinacije. Fascinacija je ono što čini umjetnost, a nikako priča ili teorija. Umjetnost postoji i kada se priča zaboravi i kada se teorija ne zna, ali ne i obrnuto. Autistična umjetnost za „malu zajednicu“, kao i „intimizam“, tek su prazne parole koje označavaju poželjan način stvaranja danas, velike riječi koje skrivaju malen talent. No ne skrivaju ga samo riječi, nego i državni novac i sve veće i manje institucije koje ustrajavaju na toj vrsti umjetnosti.

Priča o Kasselu samo je priča. Radovi koji ne govore recipijentu loša su ostvarenja, što vrijedi i za većinu radova naših konceptualaca sedamdesetih i osamdesetih, a nikakva „osobna priča“ ne može ih estetski opravdati, jer umjetnost je način, a ne priča. Možda je glupo davati ovako preuzetnu kritiku cijele jedne vrste umjetničke prakse na vrlo ograničenu prostoru, ali ovaj njezin presjek pokazuje umjetnost koja umjetniku dopušta autizam i odricanje truda te je tek mali simptom koji ukazuje na ozbiljnu bolest umjetnosti.

Tekst predgovora pod naslovom Trojanski konj preuzima antičku metaforu u već opisanu smislu nametnuta gostovanja na velikoj međunarodnoj izložbi. No metafora ide i dalje: suvremena „estetska“ (zapravo sociološka) teorija (čiji je najpopularniji predstavnik Danto) utvrdila je prije tridesetak godina kako je umjetnost tek čin proglašavanja nečega umjetnošću, i to je bio trojanski konj, bolje reći meksička pińata iz koje je naše muzeje zasuo niz „stvarnih objekata“, niz „dubokih misli“ na papirićima, nemarno zajedno pribijenih dasaka i ostaloga plagiranja ideja Duchampa ili Rauschenberga (koji su prvi učinili taj pomak i na taj način proizveli kvalitetna djela koja su fascinirala), riječju – fizičko, ali i idejno smeće.

Za proročanstvo da se „boji Grka i kad darove nose“ Vergilijev je Laokont kažnjen smrću. Govoriti danas protiv ovakve umjetnosti nije nikakvo proročanstvo, već besmislen krik „kad već Troju ostaviše bozi“ (rekao bi Mažuranić). Ipak, s obzirom na politike institucija, možda ipak treba strahovati od Laokontove sudbe?