Neuništivi majstori swinga

U jednoj je od ovih rubrika pod naslovom Godine, godine već bilo riječi o nizu vremešnih, ali još aktivnih i kreativnih jazz-glazbenika i organizatora, koji i u osamdesetim godinama još intenzivno djeluju, putuju i održavaju koncerte. Riječ je bila ponajprije o jazz-pijanistima, kojima je trebalo pridodati još i njemačkoga 82-godišnjeg klavirista i pjevača velike memorije, Paula Kuhna.

Pijanistima je na turnejama i koncertima ipak nešto lakše negoli drugim instrumentalistima, jer se pretpostavlja da ih u prostorima u kojima nastupaju čeka obvezno u dobrom stanju i po želji ugođen instrument.

Jean Thielmans Toots

No uz spomenute sve same istaknute jazz-interprete poodmaklih godina, na međunarodnoj jazz-sceni ima još nekoliko velikih i vrlo uspješnih imena jazza zapaženih karijera koje još traju. U ovom ćemo se tekstu prisjetiti dvojice koji nisu pijanisti, i koji s navršenih devedeset godina još pridonose afirmaciji jazza, pa tako i njegovoj povijesti, u kojoj su već desetljećima među najviđenijim sudionicima. Vršnjaci su, rođeni u travnju 1922. u razmaku od tjedan dana. Obojica su još davno nastupila i u zagrebačkom B. P. Clubu.

James Mundell Lowe

Prvi je jedan od rijetkih predstavnika europskoga jazza, Belgijanac, koji je dokraja shvatio bit i sve temeljne značajke američkoga glazbenog fenomena dvadesetog stoljeća. Drugi je Amerikanac koji s tim elementima i primjerenom edukacijom nije dakako imao nikakvih problema. Prvi je gitarist, usni harmonikaš, skladatelj, i što je u jazzu rijetkost, neobično nadaren jazz-zviždač, Jean Baptiste Thielemans, poznatiji kao Toots, a drugi je samo tjedan dana stariji gitarist i skladatelj James Mundell Lowe. Neka nam bude dopušteno da kao Europljani progovorimo najprije o prvom.

Toots Thielemans rođen je u Bruxellesu 29. travnja 1922. Već je s tri godine počeo učiti svirati harmoniku. Tijekom Drugoga svjetskog rata obitelj bježi u Francusku, gdje se Toots susreće sa swingom Djanga Reinhardta te kao samouk počinje učiti svirati gitaru. Neobično nadaren, brzo svladava taj instrument i s njim započinje profesionalnu karijeru, nastupivši već 1944. u američkim vojnim klubovima u Francuskoj i Njemačkoj. Sjedinjene Države posjećuje prvi put 1947. i tu se prvi put susreće s američkim jazz-glazbenicima, a 1949. već nastupa na jazz-festivalu u Parizu. Samo godinu poslije već je na europskoj turneji u pratećem sastavu slavnoga Bennyja Goodmana. Putovi svjetskoga jazza već su mu se otvorili te će šest godina, 1953–1959. biti članom kvinteta Georgea Shearinga, a ubrzo potom već je u programu glasovitoga jazz-festivala u Newportu, gdje je i sudionik snimanja poznatog filma, Jazz On A Summer’s Day. Formira potom svoje male sastave, i sve se više etablira kao majstor usne harmonike po kojoj ga kao džezista percipira čitav svijet. U New Yorku je radio za kompaniju ABC te u tom gradu surađuje s brojnim američkim džezistima, među kojima je bio i glasoviti tenor-saksofonist Zoot Sims. Afirmirao se i kao skladatelj, napisavši jamačno i jedan od najizvođenijih jazz-hitova, valcer Bluesette. Kao veliki majstor usne harmonike i vrstan improvizator koji nikada ne bježi od kantilene, sudjelovao je i u projektima skladatelja i aranžera Quincyja Jonesa. Thielemans je dakako zabilježen i na brojnim snimkama i kompaktnim pločama, od kojih su neke, sad već davno, ostvarene i u Zagrebu, a još je i danas rado viđen gost na koncertima i u studijima.

James Mundell Lowe rođen je 21. travnja 1922. u gradu Laurelu, u Saveznoj Državi Missouri, u obitelji oca učitelja glazbe te je najprije solidnu glazbenu poduku stekao kod kuće. Nije mu dugo trebalo da se posveti jazzu pa već s trinaest godina odlazi u New Orleans, gdje će osigurati prve profesionalne angažmane 1943. u sastavima Abbieja Bruniesa, Sida Daville, Jana Savitta te raznih drugih sastava koji su svirali u legendarnoj ulici Bourbon Street. Služeći vojsku upoznaje glasovitoga promotora jazza Johna Hammonda, koji će mu pomoći da po povratku nakon odsluženja postane članom orkestara i sastava zvučnijih imena, kao što su bili oni Raya McKinleyja, Davea Martina, Ellisa Larkinsa i Reda Norva. Zanimljivo je da je u tom razdoblju kao gitarist i glumac povremeno nastupao i u off-Broadway-mjuziklima. Bit će neko vrijeme i suradnik velike njujorške kompanije NBC, a potom ga u svoje redove poziva tada popularni big band kojim su ravnali Eddie Sauter i Bill Finegan. No sklonosti su Mundella Lowea, nadahnuta legendarnim protagonistima električne jazz-gitare Charliejem Christianom i Jimmyjem Raneyem, bile ipak prema malom jazz-sastavu, u kojem se najbolje mogao predstaviti kao vrstan instrumentalist-solist i improvizator te skladatelj i aranžer, svrstavši se u red tada najboljih svjetskih jazz-gitarista klase Tala Farlowa, Chucka Waynea, Jimmyja Raneyja i Johnnyja Smitha. Nastupao je i snimao s Eddiejem Safranskim, Johnnyjem Guarnierijem, Alom Klinkom Mouseom, Rayom McKinleyjem, Dukeom Ellingtonom, Johnnyjem Hodgesom, Tonyjem Scottom, Andreom Previnom, Rayem Brownom, a tijekom dugogodišnje uspješne i vrlo dinamične karijere pratio je i pjevačice Peggy Lee, Carmen McRae, Saru Vaughan i Betty Bennett. Uza sve to bavio se i pedagoškim radom, radom na filmu i televiziji. Danas pod egidom još smo tu aktivan je, kao i gore spomenut Toots Thielemans, nastavljajući svojim interpretacijama vrijednu tradiciju jazza obogaćenu važnim i uvijek prihvatljivim klasičnim estetskim mjerilima.

Želimo im obojici ovim zbrojem kraćih životnih podataka, a o njima se u povodu njihovih 90. rođendana ne bez razloga raspisala i svjetska jazz-periodika, još mnogo aktivnih godina sviranja pravog istinskog jazza.