Maniristička interpretacija bajke

Gotovo da nas ne mora čuditi podatak da je najnovija kinematografija u tek nekoliko mjeseci razmaka iznjedrila dvije suvremene adaptacije glasovite bajke Snjeguljica, zapisane prije točno dvije stotine godina u opusu braće Grimm. Filmsku prilagodbu te bajke pronalazimo naime u nizu interpretacija, od prve iz 1902, preko zacijelo najglasovitijega uratka Snjeguljica i sedam patuljaka Walta Disneyja snimljena 1937. pa do raznih ostvarenja ovoga stoljeća, od kojih su nam upravo ovogodišnja izravno dostupna u kinodistribuciji. Pritom je posve razvidno da se Snjeguljica (izvornoga naslova Mirror, Mirror) redatelja Tarsema Singha i Snjeguljica i lovac redatelja Ruperta Sandersa poprilično razlikuju. Dok prvonavedeni primjer smještamo u okvire obiteljskoga filma u kojem se fantastično prožima s komičnim, Snjeguljica i lovac fantastičnome je segmentu dodala akcijsko-pustolovni naglasak i usmjerila ga prema žanrovskom teritoriju Gospodara prstenova ili nedavne sage Sumrak.

Besprijekorna Charlize Theron kao kraljica

Ne zaboravljamo da se bajke braće Grimm, pa tako i Snjeguljica, često tematski osvrću prema srednjovjekovlju, fantastično interpretirajući niz motiva i na taj se način usuglašavaju i isprepleću sa sklopom srednjovjekovnih legendi restrukturiranih i u suvremenijim razdobljima. No dok je taj sustav legendi utemeljen u povijesnom, bajke započinju neodređenim jednom davno... upravo zbog činjenice da korespondiraju s mlađim naraštajem. No i suvremene filmske interpretacije bajkovitoga nužno moraju uspostaviti poveznice i s povijesnim, ali kroz prizmu fantastičnoga. Upravo zbog takva pristupa, u Snjeguljici i lovcu opažamo znatnu rekonstrukciju izvornika braće Grimm. Čak su trojica potpisnika scenarističkoga predloška, Evan Daugherty, John Lee Hancock i Hossein Amini, a kako ne treba zanemariti da je svaki od njih u karijeri ostvario i vrijedne dosege, jasno je da i ovome ostvarenju pristupaju ozbiljno, osuvremenjivanjem tematskoga sklopa, kao i uspostavom odnosa sa žanrovskom tradicijom. Tako u Snjeguljici i lovcu zamalo i nema pasivnosti središnjega ženskoga lika, pasivnosti koja je u samu izvorniku zasigurno bila posljedica onodobnoga položaja žene u društvu. Dapače, junakinja preuzima i snažniji akcijski status u borbi protiv zle kraljice Ravenne, a njezino završno djelovanje preuzima i šire društveno značenje oslobođenja od tiranije i uspostavu pravednijega društva. Usprkos preinakama, komentar je takva društvenoga stanja ipak posve arhetipski i sukladan žanrovskome okviru te ne čudi da je pritajen u odnosu na povelik raspon prostornih zaleđa, i ne samo geografskoga određenja fantastičnoga predznaka.

I upravo u naznačenom rasponu uočavamo i moguće probleme Snjeguljice i lovca, budući da fantastični predznak u suvremenom filmu podrazumijeva i veću količinu računalnoga utjecaja u specijalnim efektima. U tome se ovaj film može sagledati i poput oglednoga primjera težnji za što većim tržišnim učinkom, pa uočavamo i nerazmjer jednostavne temeljne priče i često prenaglašenih specijalnih efekata s mahom nepotrebno uprizorenim fantastičnim bićima i scenografijom. Tako bih naznačio svojevrstan manirizam u predočavanju oprečnih fantastičnih okružja Mračne šume i Vilinskoga utočišta, nepotrebno gomilanje bajkovitih motiva i likova.

Preinake izvornika uočavamo i u promjenama važnosti sporednih likova te je već od naslova posve jasno da lik lovca postaje i središnjim, zatim se sukladno društvenome stanju umanjuje važnost princa, koji postaje tek vojvodinim sinom i unatoč nastojanjima ipak ne preuzima ulogu junakinjina emotivnoga partnera, a lako je ustvrditi i promijenjenu ulogu osmorice patuljaka, kao i njihov egzistencijalni opseg. Manjega udjela u narativnosti, patuljci dobivaju važniju ulogu u samu razrješenju, a pritom se usklađuju i s manjim nizom sličnih protagonista u žanrovskome predznaku fantastičnoga filma akcijsko-pustolovnoga predznaka.

Redatelj Rupert Sanders svrhovito je nadogradio scenaristički predložak. Dosljedan u redateljskim postupcima, tek je u već napomenutim slučajevima, zacijelo i pod nadzorom producenata, posegnuo za manirističkim očitovanjem filmske građe. Predočavanju kaotičnosti bitaka i strelovitoj montaži Sanders često suprotstavlja skladna kretanja konjaništva podcrtana mjestimice i postupcima usporenoga pokreta te tako uspostavlja i razvidan filmski ritam nenametljivo vodeći gledateljevu percepciju. A pri ugođaju filma neizbježiva je glazba Jamesa Newtona Howarda, čije orkestracije podižu emocionalni intenzitet cjeline, kao i snimateljski rad Greiga Frasera u rasponu kolorita i suzdržanijih tonova sukladnih predočenoj građi.

Usmjerenost filma adolescentnom gledateljstvu odredila je i izbor glumaca za središnje uloge. Tako svježina mladih glumačkih zvijezda Kristen Stewart i Chrisa Hemswortha obilježava Snjeguljicu i lovca, no ako možemo ustvrditi da je Hemsworth dosljedan u tumačenju akcijskoga lika lovca tegobne prošlosti, čini se da Kristen Stewart usprkos svježini i očiglednom potencijalu, poglavito u završnome dijelu filma, ipak još nije dostatno karizmatična da bi se nosila sa snagom junakinje Snjeguljice u okršaju s kraljicom Ravennom, koju sukladno karakternim postavkama uglavnom besprijekorno tumači Charlize Theron. Ne treba zaboraviti ni prokušane osobnosti Boba Hoskinsa, Iana McShanea ili Briana Gleesona u ulogama patuljaka, učikovit obol zanimljivoj interpretaciji bajkovitoga izvornika braće Grimm. Naposljetku, Snjeguljica i lovac blockbuster je koji ipak sadrži više vrlina negoli nedostataka, od kojih je upravo visokoproračunska usmjerenost širem gledateljstvu najteži uteg.