Lijevo – desno, nigdje moga stava

Zbog percepcije desnice kao opasne političke opcije, svatko tko drži do sebe, a zastupa evolucijska, tradicionalna ili konzervativna stajališta, bježi u desni centar. Nije važno što je sadržaj te političke kovanice prilično prazan, važno je ne biti desno, dakle u zoni opasnosti

Kada je desnica u prvom krugu francuskih predsjedničkih izbora dobila petnaestak posto glasova, unatoč tome što je relativnu pobjedu odnio predstavnik ljevice, Hrvatska je televizija to prokomentirala: „Francuski brod se opasno nagnuo nadesno.“ Na političkom spektru gdje su se već više od dva stoljeća etablirale lijeve i desne pozicije, u vremenu koje nazivamo i postmoderna, ostala je kao poželjna – makar kad je riječ o Hrvatskoj televiziji pa i velikoj većini drugih medija u našoj zemlji – samo jedna: lijeva. Možete li naime zamisliti da se u obratnoj situaciji govori o opasnom naginjanju nalijevo. Ne, opasnost se danas u Hrvatskoj i u znatnom dijelu svijeta vezuje isključivo uz desno. Kao da su gulazi i križni putovi bili u prapovijesti, Crveni Kmeri ubili gotovo trećinu stanovnika Kambodže (među kojima sve koji su nosili naočale!) u antici, a kineska „kulturna revolucija“ i sjevernokorejska priča događale se u srednjem vijeku.

Zbog percepcije desnice kao opasne političke opcije, svatko tko drži do sebe, a zastupa evolucijska, tradicionalna ili konzervativna stajališta, bježi u desni centar. Nije važno što je sadržaj te političke kovanice prilično prazan, važno je ne biti desno, dakle u zoni opasnosti.

Stoga što je opasno, desnom u politici treba posvećivati posebnu pozornost. Tako je bilo i u nedavnoj emisiji HRT-a Paralele, u kojoj je dan pregled desnih pokreta koji se u posljednje vrijeme pojavljuju u Europi. U njoj smo mogli čuti mnogo zanimljivih pojedinosti, poput one da su za desnicu u Francuskoj samo seljaci i deklasirani radnici, te da je u krugu od „tridesetak kilometara od Pariza“ gotovo i nema. U Engleskoj je pak reporterka HRT-a desnicu ilustrirala putem rasprave skupine mladih ljudi, među kojima je, prema njoj, najradikalnija stajališta zastupao „onaj najniži rastom“. Taj najniži našao se i u posljednjem kadru priloga. U Finskoj se lider desnice u uvodu silno ispričavao što je kao katolik i sam manjinac te prema tome ne može biti protiv manjina, pa dakle ni desničar. Uzalud: ta nisu li se heretici redovito pozivali na Bibliju! Nekoga zanimljivog podatka iz njemačkoga se priloga ne sjećam, osim asocijacije koja mi se pojavila dok je jedan intelektualac-ljevičar objašnjavao fenomen desnice u svojoj zemlji. Taj pametni čovjek imao je naime naočale, a to me podsjetilo na onaj kambodžanski slučaj. Usput sam se sjetio i svog služenja u JNA, u kojoj se također zaziralo od ročnika s naočalama, za koje se držalo da su tu očigledno zalutali jer im je vid oslabio od čitanja. Mani ga, on je načitan!, govorilo se i za druge koji su imali urbanu fizionomiju ili nisu prostačili.

Hrvatska televizija ovih dana bila je prepuna tema o Gay Prideu na splitskoj rivi. U živoj raspravi istaknuti predstavnik jedne skupine za zaštitu ljudskih prava upitao je visokog dužnosnika splitske gradske vlasti: A gdje ćete se vi nalaziti za vrijeme parade? U toj emisiji nije lišo prošao ni splitski nadbiskup i to zbog grijeha nečinjenja: prozvan je, naime, jer se javno ne izjašnjava u prilog paradi.

Prateći program Hrvatske (javne) televizije, strah od desnice postaje sveprisutan. Priznajem, i sam je se bojim! A ona je za mene na djelu tamo gdje se ljudi diskvalificiraju zbog niskog rasta, socijalnoga statusa (seljaci, radnici), udaljenosti njihova prebivališta od središta grada… Desnica je za mene tamo gdje se od ljudi traži da se očituju gdje će se nalaziti određenog dana u određeno vrijeme – a samo jedno mjesto je poželjno, a osobito tamo gdje im se uskraćuje pravo na život samo zbog toga što nose naočale.

(Slučaj Kambodže i naočala nedavno je na HRT-u u zabavnom tonu spomenuo najpoznatiji zagovaratelj izravne demokracije u nas – kao da se taj „zabavan“ (!?) događaj nije zbivao na njegovoj strani političkog spektra.)

Problem kritike SKJ slijeva Edvard Kardelj razriješio je svojevremeno formulom: „Sve što je ljevije od SK je desno!“ Neka inačica te formule mogla bi se primijeniti i na današnje kritičare desnice, a osobito što su oni ujedno i najrevniji zagovaratelji tolerancije. Iako je bio načitani učitelj, niska rasta i nosio naočale, od Kardelja se još ponešto može naučiti.