Kvantiteta umjesto kvalitete

Iza nas je sasvim osrednje izdanje Animafesta, čiji dojam popravlja tek nekoliko filmova na čelu s izvrsnim nagrađenim ostvarenjem. Nije ovo bila sjajna godina ni za hrvatsku animaciju

Četrdeset godina nakon osnutka svjetski festival animiranog filma Animafest proslavio je svoje dvadeset i drugo izdanje. Razlog nesklada u brojevima činjenica je da se festival do 2005, kada je uvedeno dugometražno izdanje, održavao bijenalno križajući se s i dalje vodećim svjetskim festivalom animiranog filma – francuskim Annecyjem. Premda su zlatna vremena Animafesta iza nas, festival i dalje privlači velik broj autora i gostiju iz svih dijelova svijeta, ističući se tako na skromnoj hrvatskoj festivalskoj karti, ali ne i šire od toga.

Emma de Swaef i Marc James Roels, Oh Willy..., glavna nagrada festivala

S obzirom na važnu obljetnicu festivala, potrebno je kratko vratiti se u njegovu povijest. Prvi je festival održan 1972, tri godine nakon što je najvažnija svjetska udruga animatora ASIFA odlučila kako će se novi svjetski festival održati upravo u Zagrebu, dakako zahvaljujući uspjesima njegove animirane škole, koja i danas slovi za jedan od najvažnijih pravaca animiranoga filma, a koja je u Hrvatsku donijela niz prestižnih nagrada, uključujući jedinog nam Oscara iz već pomalo davne 1962. Festival se potom nije održao 1976. zbog promjena u kalendaru festivala pod pokroviteljstvom ASIFA-e, a spomenute je 2005. uvedeno njegovo dugometražno izdanje koje se održava svake neparne godine. Tijekom tih četrdeset godina ugošćeno je i nagrađeno niz animiranih remek-djela, od kojih su neka potpisana i hrvatskim imenima.

Marko Meštrović, Zašto slonovi

Ovogodišnje kratkometražno izdanje tradicionalno je bilo sastavljeno od brojnih programa, od kojih su Veliko i Studentsko natjecanje dvije najvažnije kategorije. Treba odmah reći da je Veliko natjecanje s trideset i dva filma u konkurenciji kvalitetom bilo ispod očekivanog. Od spomenutoga broja ostvarenja, tek se tri filma mogu smatrati izvrsnima, a upravo su sva tri među nagrađenim radovima.

Georges Schwizgebel, Romance

Prvi od njih dobitnik je glavne nagrade festivala, film Oh Willy… belgijsko-francusko-nizozemske produkcije autora Emme de Swaef i Marca Jamesa Roelsa. Ostvaren u tehnici stop-animacije i realiziran pomoću vunenih lutaka, Oh Willy… tragikomična je priča o sredovječnom muškarcu koji je nakon majčine bolesti primoran posjetiti je u nudističkoj komuni u kojoj živi i u kojoj je i on kao dijete boravio. Nakon što majka umre, glavni se lik prožet sjećanjima na djetinjstvo pokušava nositi s gubitkom voljene osobe. Vrhunski animiran, inteligentna humora s nijansom apsurda i Wagnerovom glazbom koja sjajno prati kadrove prikaza novoga, vječnog života, Oh Willy… zasigurno je najbolji film ovogodišnjega festivala, dokaz čega je i nagrada publike koju je osvojio, jer se tek kod najcjelovitijih ostvarenja poklopi ukus žirija i publike.

Žiri u kojem je među članovima bio i estonski autor Priit Pärn, trostruki dobitnik Animafestova Grand Prixa i dobitnik Nagrade za životno djelo, drugu je nagradu festivala, Zlatni Zagreb, dodijelio filmu Kakav divan dan američkog autora Dona Hertzfeldta. O Hertzfeldtu se dosta pisalo posljednjih godina kao o jednom od najvažnijih američkih animatora mlađe generacije. Kakav divan dan iz 2011. završni je dio trilogije o mladom i disfunkcionalnom Billu u kojem Bill zbog problema s pamćenjem završava u bolnici. Prva dva dijela trilogije, Sve će biti u redu iz 2006. te Jako se ponosim tobom iz 2008. sjajno su prikazali Billovo odrastanje i odnos s majkom, a tim putem ide i posljednji Hertzfeldtov film u kojem Bill u bolnici saznaje kako mu se život bliži kraju. Po običaju ostvaren vrlo originalnom tehnikom kombiniranja klasičnog, minimalističkog crteža i eksperimentalne tehnike fotografije na 35-milimetarskom filmu, film ostvaruje tjeskoban prikaz čovjekove ljubavi prema životu u trenucima kada je svjestan da će ga izgubiti.

Na posljednjem kratkometražnom izdanju Animafesta Švicarcu Georgesu Schwizgebelu prikazana je retrospekcija filmova u sklopu programa posvećena švicarskoj animaciji. Ove se godine Schwizgebel vratio filmom za ljubitelje klasične umjetnosti, izvrsnim sedmominutnim ostvarenjem Romansa (osvajač posebnog priznanja žirija), u kojem se avionski let dvoje nepoznatih suputnika pretvara u virtualnu, cikličku i koloristički intoniranu romansu. Izgrađujući naraciju „logikom sna“ asocijativno povezujući kadrove i scene, Schwizgebel na gledatelja ostvaruje onirički ugođaj nadopunjen impresivnom tehnikom krede na papiru i akrila na celu te Rahmanjinovom glazbenom pratnjom.

Od ostalih filmova u velikom natjecanju vrijedi istaknuti još tri ostvarenja. Prvi od njih je Modern No. 2, apstraktni film ritmičke animacije i montaže te dinamične glazbene pozadine japanskoga redatelja Miraija Mizua, zatim Zašto slonovi? hrvatskog animatora Marka Meštrovića, autora nagrađivanih djela poput Silencijum iz 2006. i Nespavanje ne ubija iz 2010, koji u posljednjem filmu refleksivnim putem, na vizualno dojmljiv način, pokušava naći odgovor na jednostavno životno pitanje. Naposljetku, film Maska utjecajne braće Quay, jednih od najvažnijh stop-animatora i nastavljača groteskne i nadrealističke autorske poetike Čeha Jana Švankmajera uspješan je lutkarski film koji feudalistički svijet postavlja u futuristički kontekst. Adaptacija je to djela poljskoga književnika Stanisława Lema, autora kultnoga znanstvenofantastičnog romana Solaris, s glazbenom pratnjom još aktivna modernističkog skladatelja Krzystofa Pendereckog, čije su skladbe iskorištene u brojnim igranim filmovima holivudskih i europskih redatelja.

Nagradu Dušan Vukotić za najbolji studentski film ove je godine osvojio finski animator Joni Männistö s crtanim filmom Rojenje, djelom koje je proizvod Umjetničke akademije iz Turkua, nagrađene na Animafestu za najbolju školu animacije 2012. Sadržajno trivijalan i izvedbeno siromašan, film je slabo ostvarenje o dječaku kojega nakon okrutne igre s kukcima priroda odluči kazniti, i kao takvo dobar je odraz ujednačenog, ali osrednjeg studentskog natjecanja.

Jubilarno Animafestovo izdanje u sebi je sadržavalo i razumljivu dozu nostalgije, najvidljiviju u nekoliko retrospektiva posvećenih prijašnjim dobitnicima festivalskog Grand Prixa. Premda stari nekoliko godina, pa i desetljeća, ti su filmovi majstora animacije znatno povećali kvalitetu programa u cjelini. Ti su filmovi i danas jednako aktualni i inovativni u izvedbi, a gledatelju koji ih ima priliku pogledati na velikom platnu jamstvo su vrhunskog užitka: od četverostrukog oskarovca Nicka Parka, autora Wallacea i Gromita preko animiranoga remek-djela Otac i kći Michaela Dudoka de Wita sve do Satiemanije Zdenka Gašparovića, nadahnutog minijaturama za glasovir Erica Satiea. Film koji se redovito nalazi na popisu stotinu najboljih filmova svih vremena, Satiemanija je prema riječima Joška Marušića „savršeno, emotivno snažno, lirsko djelo (u kojem je) kroz glazbu i pokret autor ispričao potresnu ispovijed vlastite emotivne podsvijesti u kojoj dominira žena koju može djelomice definirati tek poetska čežnja“.

Ukratko, iza nas je sasvim osrednje izdanje Animafesta čiji dojam popravlja tek nekoliko filmova na čelu s izvrsnim nagrađenim ostvarenjem. Nije ovo bila sjajna godina ni za hrvatsku animaciju. Osim već spomenutog Marka Meštrovića vrijedi samo obratiti pozornost na dva kvalitetna ostvarenja Veljka Popovića (film Dove sei, amor mio te segment u omnibusu Otac petoro europskih autora), zatim na Simona Bogojevića Naratha čijem animiranom povijesnom spektaklu Cvijet bitke nedostaje suptilnosti te na Ivanu Jurić čiji je nagrađivani film Soba prikazan u sklopu programa Hrvatska panorama. S druge strane, ono što je za hrvatsku animirani film dobra vijest jest izdavanje dviju teorijskih knjiga dvojice važnih kritičara, povjesničara i teoretičara, Ranka Munitića i njegove Estetika animacije te Hrvoja Turkovića i knjige eseja Život izmišljotina (Ogledi o animiranom filmu), o kojima će zasigurno drugom prilikom biti više govora.