Korzo i riva

Dobro je poznato da neke sitnice imaju sposobnost svjedočiti o stvarima koje ih daleko nadmašuju i po važnosti i po trajnosti. Eto, recimo, šetnja: ima li od nje išta običnije? Rekao bi čovjek: nije vrijedno spomena. A ipak, ta nam pojava može mnogo reći o povijesti, o mentalitetu, pa čak i o razvoju naših gradova na sjeveru i na jugu. Važno je samo da uočimo ono što je bitno.

A bitna je osobina šetnje svakako to da je ona prije svega klasna institucija. Šetnja nije drugo nego blago tjelesno razgibavanje, pa potrebu za njom imaju ili oni koji svoj posao obavljaju sjedeći, ili opet oni koji ne rade ništa. Onaj tko po cijeli dan struže pilom, nosi vreće ili zavrće šarafe, poslije radnoga vremena nema želju da se prošeće, nego da sjedne ili legne. Zbog toga onda šetnja kao običaj ne postoji na selu, gdje su svi zaokupljeni fizičkim naporom, nego samo u gradu, gdje mnogi rade intelektualne poslove.

Jug ima dugu i plodnu tradiciju nesvrhovite šetnje

A ako je šetnja nešto gradsko, onda ona u velikoj mjeri i ovisi o gradu, naime, o njegovu izgledu i rasporedu. Tako dolazimo do ključne razlike između šetnje na sjeveru i šetnje na jugu: gradovi su u te dvije regije različito građeni, pa drugačije ne može ni biti.

U sjevernim gradovima ima mnogo više prostora, pa se zato neke ulice mogu namijeniti osobito za šetnju (isključiti s njih promet, lijepo ih popločiti), a mogu se i imenovati u skladu s tim; doista, u svakom našem sjevernom gradu naći ćete barem po dvije-tri ulice koje se zovu šetalište. Jer, ondje je šetnja – pod imenom korzo – dugo bila važan društveni običaj, kao na primjer ples ili čajanka, a služila je tome da se djevojke i mladići vide i upoznaju. To se pak odvijalo pod nadzorom starijih te su zato i oni odlazili u šetnju. Na šetalištu su se zbivali sudbonosni susreti i vodili dramatični razgovori, pa je i ono samo bilo važno. Zato su se npr. u starom Zagrebu lomila koplja oko toga gdje će biti šetalište, a razvili su se i modni detalji koji služe isključivo za šetnju, od špacirštoka pa dalje.

Drukčije je na jugu. Ondje se i inače oskudijeva u prostoru, pa ne može biti ni govora o tome da se nešto namijeni osobito za šetnju. Ulice su, osim toga, uske, pa ostaje samo glavni gradski trg, ali ni ondje se zapravo ne šeće, nego se stoji. I još se k tome čovjek ne smije ni micati, jer se točno znade što je čiji teritorij, kao što se na splitskoj Pjaci nekad znalo gdje stoje đaci, gdje studenti, gdje obrtnici, a gdje Vlaji.

Ipak, to ne znači da šetnje na jugu nije nikako ni bilo: postojala je ona sve vrijeme, samo što je imala osobit društveni status. Nije bila svojina mladeži nego svojina starijih, i nije joj krajnji cilj bio da posreduje u sklapanju brakova, nego da posluži za rekreaciju onima koji su već u braku.

A to su pak bili isključivo muškarci, i to oni bolje stojeći, koji nisu fizički radili. S njima nisu bile njihove žene, jer one jesu fizički radile, pa im nije bilo do šetnje, a osim toga se držalo da im je mjesto u kući. A činjenica da je društvo šetača bilo isključivo muško odredila je i način na koji se hoda i način na koji se razgovara, a zacijelo je utjecala i na običaj zajedničkoga mokrenja u more s kraja rive. Takve su se šetnje, naime, uz more redovito i obavljale, jer u gradu nije bilo mjesta. Osim toga, more je nudilo i teme za razgovor (vrijeme, brodovi), a nije bilo nevažno ni to što na rivi nije bilo znatiželjnih ušiju kao u kalama, pa se zato moglo slobodnije razgovarati. I doista, u tim se šetnjama čula pokoja mudra, a sklopljeni su i mnogi poslovi, privredni i politički, kao što su se iskovala i mnoga prijateljstva.

Očito je: razlike u načinu na koji se šeće na sjeveru i na jugu zapravo su posljedica razlika u načinu na koji se živi. Onaj sjevernjački način – gdje u šetnji sudjeluju oba spola i sve dobne skupine – mogao bi se smatrati naprednijim i demokratskijim, ali zato posve efemernim i usmjerenim na sitne probitke. Južnjački pak način – gdje se šeću samo muškarci, i to isključivo pripadnici jednoga društvenog sloja – mogao bi se držati seksističkim i konzervativnim, ali mu se ne može poreći da je oslonjen na dugu i plodnu mediteransku tradiciju, još tamo od Aristotelovih peripatetičara.

Ali onda se svijet promijenio, i na jugu i na sjeveru, pa su oba tipa šetnje doživjela udarac. Sjevernjački tip zato što je društveni život postao drukčiji, a cure i dečki dobili su priliku da se susretnu i vide na mnogim mjestima, pa je nestalo i potrebe da se španciraju ispod platana i potajno dobacuju poglede jedni drugima. Južnjački tip bio je ugrožen sve većom ravnopravnošću spolova, pa su žene počele tražiti od muževa da ih povedu u svoje šetnje po rivi, a čim se u društvu nađu žene, to više nije isto.

I, što se dogodilo? Dogodile su se na sjeveru i na jugu različite stvari. Na sjeveru su zacarili kafići, pa je institucija korza pomalo nestala, a s njom je nestao i običaj šetnje. A na jugu su također zacarili kafići, pa su se muškarci pomirili s tim da im žene sjede u tim kafićima i vode svoje razgovore, samo ako njih puste da se kao i dosad lijepo šeću s ljudima. Zato njihove šetnje vrijeme nije uspjelo pregaziti, koliko god se trudilo. Dapače, južnjaci su svoj šetački stil prenijeli i na sjever, kad su se sami onamo preselili. I danas ih možete vidjeti na Jelačić-placu gdje se šeću po dvojica, po trojica, držeći se šotobraco, kao da su na rivi.

I eto: ona sjevernjačka šetnja, koja je bila demokratska i k tome potaknuta praktičkim razlozima, zauvijek je nestala. A ona južnjačka, koja je diskriminatorska i nesvrhovita, ne samo da se održala, nego se još i širi. Pa vi sad izvolite sami izvesti zaključak o logici i smislenosti povijesnih procesa.