Knifer, bijela buka, oslike

Tek odnedavna Osijek je ispunjen novim umjetničkim informacijama koje potencijalno, ali i nedvojbeno, uz prikladni recepcijski uzvrat, imaju snagu poput kultnog zamaha iz osamdesetih

Nulti proces za oživljavanje, ali i panoramiranje trećetisućljetnog postmode osječkog stanja bio je STUC i bio je Valentino, naime cafe-bar nedaleko od željezničkog kolodvora i blizu jednog više nepostojećeg industrijskog kolosijeka koji se zasijecao u obližnji parkić na samo desetak metara od kafića. Ta blizina kolOsijeka je važna, miris danas zaboravljena vlačnog dima je sigurno najjači protokulturalni stimulativ na kojem se vozi osječki novi val i punk matrix. Helena Sablić Tomić višekratno bilježi kako je tek odnedavna grad ispunjen novim umjetničkim informacijama koje potencijalno, ali i nedvojbeno, uz prikladni recepcijski uzvrat, imaju snagu poput tog zamaha iz osamdesetih. (Snagu rekreiranja grada, njegova promicanja iz grada u Grad, kako na Jaćimovićevoj izložbi paradigmira i Peter Kuzmič, imaju veleizložbe Marine Vinaj u Muzeju Slavonije, ultimativni humanizam knjige Poetika buke, album glazbene skupine COG, glazba Jana i Biljane Urban, medijski genij Gorana Pavoševića i Hombrea, Hadžina zločestoća, repertoarna remek-djela Špišićeva Juga II /punktovima Đoleta i Anite/ i Šokica /punktom Vjeke J. i Sandre T./, sve rock-geste Viktora Vilića, strip Kvadrat Vjekoslava Đaniša.) Slično bilježi, strože zaokupljen pojedinačnim autorstvom, a manje idejom scene – Vlastimir Kusik, jer mu je stalo naglasiti, kao u predgovoru produkcijskom remek-djelu Galerije likovnih umjetnosti u Osijeku – izložbi Zorana Jaćimovića Rock’n’Rat, kako umjetnošću napokon vidimo svijet ili razotkrivene manipulacije ili neizmanipuliranosti, točnije: „Gledajući, dakle, te prizore, slike, slike svijeta, ma što taj svijet predstavljao, lik čovjeka, predmet, cvijet, kamen, nebo ili prazni fotopapir, jasno je kako pred sobom vidimo drugi svijet, svijet gledan i viđen drugim očima. To su naše druge oči koje posve sigurno vide i govore svojim jezikom više negoli one oči skrivene u riječima velike obmane, kada tvrdimo kako vjerujemo samo svojim očima. Fotografije Zorana Jaćimovića upravo su to, one su naše druge oči kojima gledamo svijet i čovjeka u njemu, u okviru i okruženju događaja koji ga obilježavaju, kao jedinku koja pripada pozornici ili ratnom bespuću u kome se našla.“

Bijeli socrealizam Tihomira Matijevića

Novovalna matrica osamdesetih bruji kroz omladinske novine Ten, „pjevuši“ Se podtekst noisiran na programima CM-a odnosno Skuca, Tribine Quorum, koja se za razliku od biblioteke i časopisa što izlaze u Zagrebu – održava u Osijeku, te svaki dan, cijeli tjedan svaku cijelu godinu, traju programi iz svih grana postmode-kulture...

Kultnije odatle naovamo raste mladi lik glumca-pjesnika Brmbe, prvog osječkog glumca u postavu poliredateljskoga projekta Kaspar Hauser, koji ponekad zapjeva i s nekim bendom, Brmba i neplaćenici npr., te je tu i njegovo čuveno kafićko pitanje postavljeno jednom od kvorumaša, tada uredniku svih zagrebačkih dijelova projekta Quorum, Branku Čegecu: Znaš zašto me zovu nečastivi? Nastaje 1991. i temeljna os-kulterska egzistencijalna Konfederacija s Valentinom u ratnodokumentarnoj knjizi Slavonska krv Darija Topića, Davora Špišića, Zorana Jaćimovića i Zdenka Pušića, a MŽ u proljeće 1992. redateljira legendarnu Noisekunst–HNK-ovu koprodukciju Dobrodošli u rat.

Dokumentarnu sintezu osamdesetih kao energetskoga generatora ratnih i poratnih kulturnih okolnosti bilježi studentski rad, film iz 2010. Marije Petrović, prema imenu predmetnog projekta Noise Slawonische Kunst, primljen na Dorfu, nastavljen bitno kroz slovni tekst dva opsežna intervjua središnjega njegova subjektno-tematskog suautora Stjepana Petea Fileta. File rekonstruira ratno-poratnu medijsku kreativnost Osijeka te slaže priču o njezinu Valu, sve do multiglazbeničke skupine Dogo Argentino, koja je živjela svoju dance-poetiku cijelo desetljeće i pol te se – nakon snimljena i ino-hiperhvaljena albuma – nedavno razišla.

Vidio sam grad bez svjetlosti

čuo sam kroz san

pjesmu krvnika

krv prijatelja

vidio sam dan

bez trunke svjetlosti

bol vapaj nemoćnih

vrisak hrvatska

vrisak hrvatska

vrisak hrvatska

(Stjepan Pete File, član Noisekunsta,

leader Die Hausersa i Dogo Argentino,

tekst iz listopada 1991)

Bijela buka

Hoće li se Osijek panoramski razgledati kroz esteteme koje je najavila sada već četvrt stoljeća neobjavljena knjiga potkraj osamdesetih vodećega rock’n’medijskoga kritičara Darka Jerkovića Bijela buka (zaustavljena, usprkos stotinama pretplatnika, ratnopovijesnim okolnostima baš kao Married Body) ili će ga se, najzahtjevnije moguće, čitati kroz bijela polja melankolije, odgođena u Kniferovim meandrima, kojima je sklon Domagoj Sušac, svojevremeno glazbeni whitenoiser, danas u svojim likovnim istraživanjima autor modusa odsuća autoritetnog punkta.

Julije Knifer upravo je od 2001. počasni građanin rodnoga grada, naime tada je prihvaćajući taj status gradu zadao šansu već spomenute visoke zahtjevnosti.

Književnoznanstvena suradnja Poznanja i Osijeka

U području hipersofisticiranog internetovskog kulturiranja Grada, fokusna je stvar medijskog autora Gorana Lišnjića, koji u kolovozu 2009. postavlja i sljedeći art link: http://reform35.wordpress.com/2009/11/19/attack-on-fine-arts/, kao posvetu kolovozu 1922. i osječkoj dadaističkoj matineji Dragana Aleksića.

Književnoznanstveni serijal OSlamnigu posvećen A.Flakeru

Na energičnom je meandru grada mladoosječka likovna scena, izvlači atržišni estetski kapital iz Kniferova prostorno-percepcijskog zahtjeva…

Sjajem razbjeljuje monument socrealizma Tihomir Matijević, Kool thing grundira iz Jelene Kovačević, pretemporira bjeline Ines Matijević Cakić, deset raznobijelih je kod Andree Zrno, pikselira u zakutno bijelo Mario Čaušić, i to su OSlike.

OSlike

Jednog dana probudit ću se

popularan kao netko tko je

oduvijek htio glumiti

u ovom c/b filmu,

imitiranoj stvarnosti,

ograničen prozirnim linijama

i čvrstim zidovima na kojima već

godinama stoje obješeni tužni

geometrijski pravokutnici

isključenih kinoekrana.

(Ivan Kunštić)

Naslovnicu zbirke pjesama Kora Ivana Kunštića, inače, nagrađujući nas ponudom da stanemo u sjenu pokraj majstora i prihvatimo sudjelovanje, oblikuje Hrvoje Duvnjak, pa dugim produžetkom nanosnog fazera vrti c/b film-narolanog-svijeta.

Ne nastavlja se, međutim, osječka kinokultura, ne vidi se niti da će se nadostaviti, taj kulturološki jedinstven multiumjetnički projekt filmozofskog, kako nadopisuje Marijan Krivak te tvrdi i meditativnog, sofisticiranja i deautoritariziranja centra, star samo u Osijeku stotinu godina, s ikonom u Axmannovu kinu Uranija iz 1912. (vidjeti ino-reportažu o os-mladežnoj reakciji na odlazak kina: http://andreaszeitler.net/blog/2011/11/kultur-der-begegnung-in-osijek-2011-the-final-curtain/). Dakako, taj je nepočin, odstup kinokulture, pomalo neočekivan i odveć vulgaran rasplet iz žuđene kritike centra, iz teorijske i praksovne radosti koja je andergraundovski sjala iz predratnog STUC-a, gdje je Osijek filmom urbanizirao Ivan Faktor – da bi kroz Pustaru 2010. on uzvratio te, nakon svih nagradbenih gesta iz cehovskoga svijeta, figurativno rečeno – tim radom nagradio hrvatski dokufilm. Performance art festival Barutana, koji izvode: projektno Ivan Faktor, a kustoskim back-upom Ana Marija Koljanin i Marijana Fumić, visokokodno je zahtjevan program koji svojem recepcijskom gradu bitno afirmativno redefinira stanje urbanitetne osjetljivosti i neusporedivo energično oporavlja posljedice teških urbanističkih ranjavanja.

Identitološki esej Vladimira Rema (2011)

Studentska skupina POPUP - uz potporu doc. art. Vladimira Freliha, autora i predavača medijske umjetnosti – objavljuje i taksativni manifest:

„Zašto POPUP?

praznina grada

loša poslijeratna arhitektura

nestručni urbanizam

diletantska politika institucija vizualnih

umjetnosti

devastirani centar grada

konfekcijska kultura na usluzi zabavi

nekritički odnos prema prosječnosti

Što je POPUP?

malo zeleno izraslo na sušnoj slavonskoj zemlji

sa potencijalom žilavog korova“

Dekanska strategija razlog je intenzivna Akademijina otvaranja ne samo gradu nego užeslavonskim gradovima (studentski lutkarski festival, remiksno nastavljana izvedba Pretapanja započeta u dvorcu Eltz zamjetno jakim autorskim postavima Andreja Mirčeva i lucidno afirmativno urbo-mobilne Saše Došen (Mirčev drugomedijski serijalizira taj postav i u izvrsnu knjigu medijskomjetničke teorije Iskušavanje prostora, a Saša Došen u radostan, što češći i kritičan umnožak reinscenacija najizazovnijih studentskih radova), propedeutično pozorni glazbeni koncerti, napokon i Međunarodni festival kazališnih akademija Dioniz – Igrom do strasti, a naposljetku bitno djelatno i zagraničnoj regiji, mađarskoj Baranji, Vojvodini, što je nedavno obilježeno i supotpisivanjem Ugovora o međunarodnoj kulturnoj, umjetničkoj i znanstvenoj suradnji: Akademije, Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata na čelu s Tomislavom Žigmanovom, Znanstvenog zavoda Hrvata u Mađarskoj s predstojnikom Stjepanom Blažetinom te osječke kulturne udruge Oksimoron.

Studentska je ne samo recepcijska – jer svaki peti šetač gradom studira! – nego i umjetnička kumulacija rasla 90-im godinama i u skrbi o studentskom književnom časopisu Aleph, odakle je niz nastavljenih potpisa. Npr. fini literarni um Igora Gajina. A Anđelko Mrkonjić, potječući još iz posljednjeg Rijek naraštaja 80-ih, ulazi u potpis prvog osječkog kulturologijskog sveučilišnog udžbenika, naslovljena Slika, riječ, kultura, baveći se „međusobnim prožimanjem dvaju medija“.

U Osijeku je, uz dvadesetak članica i članova DHK-a te povijesno prvi hrvatski Ogranak i baštinska biblioteka Pannonius (predsjeda Mirko Ćurić), sada i pet članova Društva pisaca Hrvatske, napose hiperlucidni visokokultivirani srednjoeuropolog, napisano je već i „novi Andrić“, fini panonološki prozni i povjesničarski talent Stanko Andrić, autor mudre, stroge i lake tekstne ruke...

Umorni grade, čiji ću ja, tvoj umorni čovjek,

i dalje biti suučesnik u nenadanim povijestima,

nego tvoj? I gdje ću smjestiti i svoj teret neizvjesnosti,

nego li k tebi, svoju rastrzanu želju za bijegom

i bolest neprestanog vraćanja? Daljine su zavodljive ali su sve dalje

i glad za lijepo složenim prividima ustupa mjesto gladi

za vlastitim gradom, mjestom anđela nesklonih

odlasku i lutanju.

(Kornelija Pandžić)

Tea Gikić. Riječ je o pjesnikinji koja u ideji grada kao postmode-strukture, dakle samokritičnog decentra, ima biti njegovom središnjom i oštrom poetesom.

„Gikić polemizira s predodžbom grada kao svetog prostora, kao posrednika između neba i zemlje“, piše Krystyna Pieniazek Marković na Hrvatskom plusu.

…

Ova je suha varijanta neba puna nepovratne

otvorenosti

pod njom je grad

treperava i beskrajno blještava dinja

raspukla na lomači…

(Tea Gikić, Nebo u gradu)

Pobuna junakinja i njihovih autorica – autobiografem… Kroz neskriven osobni ton moram istaknuti kako estetski vrhunsku proizvodnju Dječjeg kazališta Branko Mihaljević pratim najintenzivnije i s iznimnim zadovoljstvom tijekom proteklog desetljeća, zahvaljujući dakako svojoj djeci, Pauli i Benjaminu, a od Paule naposljetku kradem i niz njezinih stripovanih priča i smišljam od njih igrokaz koji se, počevši od 2003, odvrće u čak 99 izvedbi pod naslovom Pobuna junakinja i u mudrom redateljstvu sisačkoga kazališnog surfera Jasmina Novljakovića. Meni za kaznu, Paula u svom 6. i 7. razredu dvostruko nadopisuje tu medijalno-bajkovitu priču te bjelodani roman Četiri dimenzije pobune kod Vlade i Put u nepoznato kod Vuleta. Kazna se nastavlja i u tim knjigama izazvanu američku stipendijsku književnu nagradu zbog koje ona godinu dana odlazi iz Osijeka.

LIRIKA I KROATISTIKA,

Rezanje magle

…

za inat, ispod oblaka... mi smo slak.

idemo do dubine. do mosta. doduše, grana nad mojom glavom, grana dječjeg

igrališta na Uskim njivama, grana se. Ona nije konkatedrala i nije irokeza

te moje duše. cvijeće se grijem

orahom

me te. te duše.

(Marinko Plazibat, U svomu. Pejsaž.

Baš osječka)

Naime, u biblioteci Pjesnički susreti u Drenovcima, od jedanaest je potpisa čak osmero, uglavnom bivših, studenata s osječke kroatistike, a svi su zapravo osječkoga početnog književnog prostora djelovanja. Pripadajući nizu drenovačkih mladežnih laureatskih nagrađenika, ove godine aktualni nagrađenik, vinkovački student osječke kroatistike Davor Ivankovac (istovremeno, vrlo fenomenski neuobičajeno i teško ponovljivo dakle snažnog mladenačkog estetskog nastupa, dobitnik i slične nagrade na Goranovu proljeću) našao se u birano modernom i neotradicijski osjetljivom pjesničkom društvu (također i goranovske proljećarice i negdašnje osječke apsolventice, zabavne lynchovice Blaženke Brlošić). U samu drenovačkom nizu, poput plathovice Marijane Radmilović (Portreti nepoznatih žena, 1998), svojevremeno nagrađene za dvije zbirke četirima jakim priznanjima, Ivankovac pluta stanjem tamne tugaljivosti. Poput upravo u Drenovcima prvoknjigovljene, a danas (poput Jasne Horvat) nagradbene nacionalne zvijezde Ivane Šojat (Hiperbole, 2000), ili dijalekatske Marice Mire Kokanović (Njekad prije, 2003) ili Požežanke Sanje Najvirt (Priče o krijumčarima snijega, 2004), Ivankovac će sjedati na male, ponekad zabavne, a još više tragične, putne ljuljačke identitetno zapitane o okoratnom okružju i o zemljopisnom mjestu u ontologiji malog svemira. Poput Marinka Plazibata (Postelja od orahove sjene, 1999), elegantnog sintetičara ruralnih signala i ekonomično hiperurbane tekstne gustoće, Ivankovac povremeno sije subcinične humorizme. Poput hipersofisticirane Jadranke Vuković (Rubljenje granica, tijela, 2001), disharmoničnom mekoćom otvorene u intertekst baštine, Ivankovac će subjekt uvući u intratekstno apovijesno biće. Poput Tihomira Dunđerovića (Psiho, ptice, 2005), cool snimatelja aemocionalema svakodnevice, Ivankovac će led zbilje povremeno dovlačiti na jezu svoje kralješnice. Poput Jurice Vuce (Precrtavanja, 2011), recepcijski čitana kao zabavnog palimpsestičara modernog urbsa, Ivankovac će gradu pristupati kao caveovskom matriksu. Poput Marine Tomić (Nastavak zelene priče, 2008), s višestruko nagrađenim rukopisom koji transtekstno osjeća tekst kao jedinu i zbilju i stvarnost, i Ivankovac će umjesto ulicama hodati s erosnom mišlju na vječnost, na kraj. Blizu subsenzibilizacijski britkom neotrademskom Ivanu Kunštiću (Kora, 2010), koji je filigranski skenirao tehnološko umijeće u krhke emostrukture, i Ivankovčevi stihovi traže prječicu, a i prijevod između melankolije i malodušnosti. A „rukopis Livije Reškovac tekst je koji psihosocijalnom zbiljom straha, rezignacije, bespomoćnosti, neenergije, usamljenosti, posvemašnje lošine, različito konotira hiperstrukturnost te nastavlja tamnu ugođajnost stihova sjajnoga Davora Ivankovca“, piše Sanja Jukić u obrazloženju Susreta 2012... I napokon, poput Franje Nagulova (Dečko. Žena: Dečko? Naranča!, 2006), također višestrukoga nagrađenika, te poput Nagulovljevih brzolakih medijsko-internetovskih kovanica, i Ivankovac će povremeno oživljavati vlakopratne prijelaze subjekta s perona u noć i niz vinkovačke kolOsijeke.

…vidiš, poezija ne može umrijeti – kažeš mi.

može – kažem ti.

ostanu samo slike,

kao duhovi.

uhvatim ih onako u prolazu,

u automobilu koji

zakoči onako iznenada,

u uhvaćenom slučajnom pogledu

kroz prljavo staklo

isluženog tramvaja,

u odlomljenoj grani

koja izviruje

pa ponovo nestaje

u mutnoj dravi. (Tihomir Dunđerović)

Magis i Nova. Točno dvijetisućite godine, nakon desetljeća Magisove prostorne ugode, Vuletova Novo-knjižarska-naklada Svjetla grada objavljuje Tišina je večeras uragan, Domagoja Karačića i Natka Klanca, a njima blizak, ali pankerskije oslonjen na da-to-baš-i-samo-to-hoću-bez-ulizivanja odnosno ne-to-nipošto-neću-jer-je-pozerstvo nabrijutak jezične ekonomije možda se najbolje vidi desetak godina poslije u dvjema zbirkama Ivana Zrinušića.

Kritika

„Kritičarskih samo troje a imaju quorum…“ Uz već spomenutu dvojicu, Gajina polemičarskim poglavljem Kao što zasigurno slutite, a Grgića podvulkanskim poglavljem Do jutra moram napisati dvadesetipet kartica teksta, u knjizi se Kritičarskih troje 2006, objavljenoj u zborničkom uvesku osmog zbornika Đakovačkih susreta hrvatskih književnih kritičara, čita i Sanja Jukić poglavljem sofisticiranih prikaza lirike naslovljenom Short cuts...

A kritičarskokazališni je jedan. Nedavno će Ivan Trojan objaviti i prvu u osječkoj Naraciji u cjelini knjigu kazališnih kritika, naslovljenu Talijina maska, pisanu dramatološki visokoaktivno i Neprigovorivo. Uz predstavljanje te beziznimno osjekološke knjige, Davor Matak: „Kako je rekla urednica Lucija Ljubić, Trojanu je stalo do kazališne kritike, ovu knjigu pisao je Osječanin o osječkom HNK, a autora u kritici ponajviše zanima književni i dramski kontekst teksta koji se postavlja na scenu. Također, ovom knjigom Trojan se svrstao u ugledno društvo osječkih, ali i hrvatskih kazališnih kritičara…“

Na Danima Ivana Slamniga i Bore Pavlovića, osim tisuća kartica međunarodno recenziranoga znanstvenog postmode-štiva, provođen je i jedan znanstveno-koprodukcijski rad, naime aktiviran je Baranya & Slavonia Project, Pečuh–Osijek s hrvatsko-mađarskim reciprocitetnim nizom antologija i studija, gdje se bjelodani dosad 16 svezaka dragocjenih regijskih visokoestetskih komunikacija (npr. Miklós Radnóti, Stjepan Blažetin, Katalin Ladik /K. Peternai/, Zoltán Medve, Zoltán Agoston, Zoltán Virag, Peter Müller…).

A u Poznanju, blizu Berlina, na više od dvije tisuće petsto kartica izlazi opsežna multiantologija Vidjeti Hrvatsku (složena od antologija eseja, pjesništva, drame, proze, ratnog pisma, medijske umjetnosti, glazbovne lirike, ratnoga pisma, stripa i grafika) prirediteljski potpisuju Krystyna Pieniazek Marković, Boguslaw Zielinski i autor ovog članka. Nagrađena je u Poljskoj kao najvažnije slavističko djelo 2005–2006, a nagrađen je i Dragan Markovića za njen dizajn. Na njezinu hrvatskom predstavljanju nastupa slijepi pučki pjesnik Đuka Galović, najpoznatiji knjigovni autor himničkih šokačkih melodijskih struktura panonsko-hrvatskoga prostora, i kaže: „Sad ću vam ispjevati sliku šokačkog kraja, ona se u pjesmi nalazi, kako imena mjesta kažu, u šumama i vodama.“

No, ipak, teško je rekonstruirati što je donijelo osviješteno šokaštvo u Osijek, ali jedan fenomenolog gradske kulture tvrdi da je riječ o virusu koji je kao ljubav donio nastup vinkovačkih Kaotičnih duša, potkraj osamdesetih u STUC-ovu OKS-u, odnosno Perina najava: „Osječanke i Osječani, sada ćete čuti jedan šokački punk!“ (zatim je nešto stalno bacao mikrofon itd.). Ja supotpisujem tu fenomenološku vizuru i s njom u skladu opisao bih stanje stvari nastalo iz te najave. Nastupili su naime, posljednjih nekoliko godina, iznimno visoki kodovi umjesto nastupa kudova iliti nastupilo je dvije tisuće i sedamsto kartica Urbanih Šokaca…

Ružica Pšihistal, kao šokački semiozis, deskribira i ukupni pothvat Urbani Šokci: „Kulturni projekt Urbani Šokci u odmaku od samorazumljivosti esencijalističkih definicija šokaštva ustrajava na modernom konceptu identiteta koji se ne baštini činom rođenja niti genetskom bilješkom nego dinamički izgrađuje duhovnim posvajanjem baštine i uvijek novim kulturnim reinscenacijama.“ Upravo u tom smislu, skokoviti, profinjeni i osjetljivi likovnjaci Monika Vladisavljević i Marko Šošić, radeći na oblikovanju Šokačke čitanke, povezuju ideju postmode-umnoška, intime ornamenta. Život u ritmu… jedini je eksplicitni, a opet sofisticirano nenametljiv, znak koncepta fotoautora Zdenka Pušića, naime sam naslov, što se noisekunstlerski aploudira metašokačkološkim reprojektom u estetiku neotradicijskog lajferizma.

Adresa

Vlastimir Kusik knjigom Adresa kao krunom Matičine knjižnice Neotradicija (uređuju Ivica Zec, autor ovog članka te lirik, filmski scenarist, prozaik, Revijaš, urednički Matičar Josip Cvenić) izaziva desetak osječkih raznodisciplinskih autora da cijelim esejima repliciraju na njegov stilistički tezni fliperizam (na promo u središnjem gradskom mjestu Klubu knjižare Nova), igru tvrdnjama koje se međusobno misle, radno osporavaju i polifono nastavljaju. Autor uvodi termine „jaki odlasci“ i „jaki ostanci“ u pojmovnik povijesti osječke kulture i likovnosti (Danijel Zec).

Meni je taj njegov postupak usidren još u davnijem interesu za Iljka Gorenčevića, ali mi je još preciznije jasan iz 1991. i 1992, kada napokon nije bila gužva u gradu pa je napisao hiperkoncentrična fokusna osvjetljenja, o stanju kontinuirano izvođenih likovnina po različitim plohama grada (Marijan Sušac radi otisak traga granate, Vladimir Džanko piše akvarelnu dramu, Marko Živković zamračuje komunikacije, Branimir D. Kusik razotkriva ratnu niskost, Ratko Žaja kiti gelerno drvce, Đuro Adžić hvata intro ravnotežu, Josip Karežić sanja geometrične opne zla, Mile Nekić nakon rada na sidnejskoj Operi žvrlja basquitovski uscestno…): „...u godini opasnog življenja u Osijeku, Osijek je bio najveći atelier na svijetu… Agresor… rušenjem kulture označio je nas kao kulturu ali i sebe kao njenog rušitelja.“

U ratnim pismima nije se artiralo ni metaforiziralo, ali su se retci tada potpisani dokotrljali do danas, kada je višeplansko značenje tadašnjih redaka složenije, ali i dalje vrlo oštro jasno. Rušitelj kulture uvijek je agresor. „Grad je prije svega bila riječ iz koje se ne odlazi“ (Poetika buke, 2011).