Kazalište na vjetrometini politike

U prvim desetljećima Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku politika je odigrala ključnu ulogu, prvo kumujući njegovu osnivanju, da bi tridesetak godina kasnije tu drugu nacionalnu kazališnu kuću u Hrvatskoj pretvorila u „putujuću trupu”

Jačanje Hrvatsko-srpske koalicije u Osijeku odigrat će ključnu ulogu pri utemeljenju druge nacionalne kazališne kuće u Hrvatskoj. Najjača politička grupacija u Osijeku nakon pada bana Khuena Hédervárya 1903, hrvatsko-srpski koalicionaši, šire utjecaj ističući ponajprije na stranicama svoga glasila, najutjecajnijeg osječkog dnevnog glasila Hrvatske obrane, ali i preko jake izdavačke aktivnosti i brojnih tiskara koje im nude svoje usluge, da se „…Hrvati i Srbi u borbi protiv mađarskih i njemačkih presizanja moraju zajedno povezati“ (M. Kolar-Dimitrijević, Politički i socijalni pokreti i stranke). Biračko tijelo privlače propagiranjem osvještavanja nacionalnog bića, što bi se trebalo postići dobivanjem veće političke moći uz pomoć slobode javnog izražavanja i udruživanjem u svrhu samostalna hrvatskoga političkog, kulturnog, gospodarskog opstanka i napretka. Osijek je u to doba uz Zagreb najradničkiji hrvatski grad te taj najmnogobrojniji, srednji sloj građanstva vjeruje u rad Hrvata i Srba na osnovi ravnopravnosti te podupiru izbore predstavnika Koalicije. U Hrvatsko-srpsku koaliciju inkorporirane su 1905. Hrvatska pučka napredna stranka, Hrvatska stranka prava, Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije i Srpska samostalna stranka. Potkraj 1905. Hrvatsko-srpska koalicija manifestno traži osnivanje ustanova koje će uzdići „pravu narodnu prosvjetu i društvenost, kao i što će podpomagati i svaki smišljen rad u tom pravcu“ (I. Flod, Osnivanje osječkog kazališta bilo je politički i nacionalno uslovljeno, Kazalište – list osječkog Narodnog kazališta, svečani broj posvećen jubileju kazališta /1907–1967/, Osijek, 1967).˝

HNK Osijek, Eduard Griner, 1968.

Gotovo istovremeno, 7. prosinca 1905, u Varaždinu se sastaju predstavnici „pokrajinskih gradova“: Osijeka, Karlovca, Bjelovara, Siska, Križevaca, Koprivnice, Kostajnice kako bi uz domaćina, ujedno inicijatora saziva, Ivana Milčetića, raspravili pitanje osnivanja hrvatskog kazališta izvan Zagreba iz polazišta „najznamenitijeg pitanja prosvjete Hrvatske“. Milčetić drži da bi pri osnivanju pokrajinskoga hrvatskog kazališta glavna riječ trebala pripasti Osijeku i Varaždinu.

Nikola Andrić postaje intendant

Hrvatsko-srpska koalicija na izborima održanim 3, 4. i 5. svibnja 1906. dobiva većinu u Saboru. Iako rezultati te izborne pobjede nisu u ono doba uspjeli doći do većeg političkog izražaja, vidjet ćemo da za inicijatore osječkoga Hrvatskog narodnog kazališta ta politička pobjeda ima presudno značenje. Povoljnije političke prilike u Osijeku i motiviranost „varaždinskim sastankom“ s kraja 1905. rezultiraju osnivanjem Društva za osnutak stalnog hrvatskog kazališta 23. travnja 1907, koje inicira osječki rodoljub i knjižar Radoslav Bačić. Bačić dobiva potporu gradskih uglednika – za predsjednika društva izabran je Ante Pinterović, a za odbornike Viktor Aleksander, Radoslav Bačić, Franjo Gottschalk, Vjekoslav Hengel, Saša Isaković, Erich Knobloch, Ivan Kraus, Vladimir Kovačević, Hugo Kohn, Dragutin Neuman, Ivan Rabar, Julije Sorger, I. K. Švrljuga i Dušan Vranešević. Svakako ne smijemo ispustiti iz vida da su tri člana Društva za osnutak stalnog hrvatskog kazališta aktivni članovi Koalicije birani upravo u Osijeku: Ante Pinterović, Dragutin Neuman i Vladimir Kovačević. Osijek u drugoj polovici 1907. odiše zakašnjelim rodoljubnim zanosom potaknutim upravo težnjom za osnivanjem hrvatskog kazališta. O akciji za osnivanje drugoga hrvatskog kazališta u Osijeku počeo je izvješćivati i zagrebački tisak, ponajviše Narodne novine, na čijim se stranicama nalazio i oglas upućen svim zainteresiranim glumcima koji žele raditi u osječkom kazalištu da se jave na adresu osječkoga knjižara Radoslava Bačića. Osječko Društvo za osnutak stalnog hrvatskog kazališta svjesno je da im je pri umjetničkom pripremanju pozornice potrebna stručna kazališna osoba s nemalom količinom iskustva. Pronalaze je u Vukovarcu Nikoli Andriću, osječkom gimnazijalcu, dotadanjem dramaturgu zagrebačkoga kazališta, koji prihvaća Bačićev poziv svjestan težine zadaće. Upravo Andrić koristeći se zagrebačkim prijateljstvima uspijeva ishoditi iz krovne nacionalne kazalište kuće pomoć u knjižnom i notnom materijalu, kulisama, garderobi itd. Stižu i ponude glumaca iz raznih putujućih družina, iz beogradskog i novosadskog kazališta, Zagreba i Ljubljane. Andrić predano pristupa teškoj i odgovornoj zadaći da od lokalnih amatera, pokojega putujućeg glumca, kao i onih koje je pridobio u Pragu i drugim europskim središtima, zahvaljujući razgranatim poznanstvima i ugledu, definira ansambl budućega kazališta. U sljedeća četiri mjeseca intendant Andrić sastavlja i repertoar te sve biva spremno za otvaranje osječke hrvatske pozornice. No kako su se u Osijeku uobičajila gostovanja Srpskoga narodnog pozorišta iz Novoga Sada, ne bi li se tako postigla umjetnička protuteža njemačkim predstavama, dogodilo se da su novosadski glumci uzeli u zakup kazališnu zgradu sve do kraja 1907. i osječko je kazalište moralo pronaći alternativno rješenje. Tada veza između Osijeka i Varaždina započeta 1905, kada se intenzivno promišljalo o stvaranju zajedničkoga hrvatskog ansambla, izbija u prvi plan. U Varaždinu od 16. rujna do 26. listopada 1907. osječki kazališni ansambl čini prve korake uvježbavajući i igrajući čak devet dramskih i četiri operna komada. Završivši gostovanje u Varaždinu, osječko kazalište seli se u Karlovac jer Novosađani su još na osječkoj pozornici. Ondje u mjesec dana, od 3. studenog do 3. prosinca 1907, igraju čak 23 predstave prikazujući 19 komada! (Istaknimo hrvatska uprizorenja: Josip Freudenreich, Graničari, 17. studenog 1907; Higin Dragošić, Posljednji Zrinjski, 1. prosinca 1907.)

Otvaranje uz Slavu njima – preporoditeljima!

Dana 7. prosinca 1907. najzad je sve spremno za drugo otvaranje osječkoga Hrvatskog narodnog kazališta i to u matičnom gradu. Nikola Andrić pri svečanosti otvaranja, želeći pokazati u umjetničkom smislu domete svekolikog ansambla te postaviti smjernice kojim će u idejnom smislu težiti novouspostavljeno kazalište, prigodničarski postavlja ovim redom: Zajčevu uvertiru Gundulićevoj Dubravci, Proslov Milana Ogrizovića ekskluzivno spjevan za potrebe otvaranja drugoga hrvatskog Talijina hrama u Osijeku, zatim dramsku ilustraciju Slava preporoditeljima! Milana Ogrizovića – dramatizaciju Bukovčeva svečanoga kazališnog zastora koji resi zagrebačko hrvatsko kazalište. Nakon Ogrizovićeve prigodne jednočinke izveden je, ne slučajno, i prvi čin Smetanine opere u prijevodu Augusta Šenoe Prodana nevjesta, koju je 3. listopada 1907. izveo ansambl osječkoga hrvatskog kazališta pri prvom predstavljanju varaždinskoj publici koristeći se njihovom gostoljubivošću i kratkim udomljenjem. Ujedno je ta opera trebala pokazati zrelost i vještinu opere osječkog kazališta. Dogodilo se to na, konačno hrvatskoj, pozornici u Osijeku, tijekom iste večeri, od 20 do 22 sata 7. prosinca 1907.

Kazalište, Branimir Šenoa, akvarel, 1917. Vlasnik: Galerija likovnih umjetnosti Osijek

Ne začuđuje Milan Ogrizović u funkciji središnje figure osječkog otvaranja kazališta ako se prisjetimo uspješna uprizorenja njegove jednočinke Slava njima!, dramatizacije Bukovčeva kazališnog zastora prigodom proslave desetogodišnjice otvaranja nove zgrade zagrebačkoga Hrvatskog zemaljskog kazališta, 14. listopada 1905, samo dvije godine ranije. Naručio ju je upravo intendant osječkoga Hrvatskog narodnog kazališta, Nikola Andrić, onodobni dramaturg u zagrebačkom kazalištu. Otiskani oblik Ogrizovićeve jednočinke iz 1905. zasigurno također ide u prilog njezinu novom ostvarenju u Osijeku. Potpuni naslov tiskane jednočinke glasi Slava njima! Dramatska ilustracija Bukovčeve zavjese s prologom u slavu 10-godišnjice otvorenja nove kazališne zgrade i s pjevanjem. Osječko uprizorenje Ogrizovićeve Slave njima! naslovljeno je Slava preporoditeljima!, a to doznajemo iz najave i opisa otvaranja Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku na stranicama Narodne obrane, baš kao i činjenicu da osječka Slava preporoditeljima! do tančine prati otiskani Ogrizovićev dramski tekst. Ogrizović ekskluzivno za potrebe osječkoga kazališta, osim što izmjenjuje naslov uprizorenja, i ovoj put na molbu Andrićevu, nadopisuje samo novi Proslov:

U slavu

otvorenja prvoga kazališta hrvatskog u Osieku

dana 7. prosinca 1907. godine.

Zdravo da si, veličajni hrame,

Koj si danas h r v a t s k o j nam vili

Tvoje svete otvorio dveri,

Da odsele ponosna i liepa

Izpod tvoga kraljuje nam krova,

Jerbo tu je nj e z i n p r i e s t o p r a v i!

Da, hrvatska dodje vila danas

U pohode O s i e k g r a d u bielom:

Eda i on dionikom bude

H r v a t s k o g a slavlja i veselja –

Da se i on s h r v a t s k e nam rieči

Prene, gane, digne i probudi

Iz svog duga mrtvila i težka!

Neka i on snene svoje oči

Upre žarkom hrvatskome suncu.

Svečani program otvaranja hrvatskog kazališta u Osijeku 7. prosinca 1907. pratimo vrlo ograničeno, isključivo je on upisan na stranice osječkog dnevnika Narodne obrane. Za upozoriti je, i ne samo u ovom slučaju, da na izvještavanje s događanja u koje je utkan žestoki nacionalni naboj, što je u našem slučaju neosporno, u vrijeme žestokih političkih sukobljavanja dva mjeseca prije izbora koji su Ogrizoviću donijeli zastupničko mjesto, uvelike utječe izvjestiteljeva nacionalna ili stranačka pripadnost, odnosno opredijeljenost glasila u kojem se kritičar javlja.

Ojačana hrvatska opozicija potkraj 1901. osniva, uz materijalnu i moralnu pomoć J. J. Strossmayera, neovisnu Prvu hrvatsku dioničku tiskaru i započinje s otiskivanjem dnevnika Narodna obrana koju uređuje jedan od osnivača Hrvatske napredne stranke i publicist Ivan Lorković. U pravilima tiskare predviđeno je da će se ona osim tiskanja dnevnika baviti i nakladničkim poslom kako bi osigurala prihod i pridonijela unapređenju hrvatske književnosti. Utemeljitelji su bili Dragutin Neumann, Ante Pinterović, Ante Bedenić, Ivan Brnčić, Josip Firinger, Vladimir Kovačević i Antun Zelenka. Prepoznajemo ime budućega predsjednika Društva za osnutak stalnog hrvatskog kazališta Ante Pinterovića te dva najaktivnija njezina odbornika, Neumanna i Kovačevića, saborske zastupnike, aktivne članove Hrvatsko-srpske koalicije. Stoga je potpuno očekivano euforično oduševljenje upisano na stranice Narodne obrane na sam dan otvaranja kazališta kao i u pripremnim danima tom velikom događaju za osječku hrvatsku, ali, pokazat će se, i srpsku populaciju.

Izvještaje s dana otvaranja u Narodnoj obrani primjereno je oslikati paroksističkom konturom. Dva dana nakon otvaranja hrvatskog kazališta u Osijeku pronalazimo na naslovnici Narodne obrane ushit izvjestitelja u tekstu naslovljenu Svečano otvorenje hrvatskog kazališta u Osieku: „Imamo svoju narodnu instituciju, koja će Osiek da plamenim riečima, zanosnim rodoljubljem i zasebitom nekom kulturnom zamišlju dovede do čisto hrvatskog grada. Osiek je juče i prekjuče progovorio svem gradjanstvu svome, svoj Hrvatskoj, a preko usta vriednih članova – umjetnika hrvatskog kazališta. Progovorio je prvi puta s toliko zanosa i topline, da je oduševio sve. Dao Bog progovarao tako uviek… I kad se zastor digao i pred zastorom se pokazala vila gdja Stipanovićka, da proslovom pozdravi sve rodoljubivo obćinstvo i da proslovom posveti daske od prekjuče samo hrvatske Thalije, onda je i kazalište, koje je bilo pomladjeno i kao novo, a i obćinstvo poprimilo svečan izričaj. Sve je slušalo krasnu deklamaciju i kad je gdja Stipanovićka svršila svoj liepo predavani proslov, obćinstvo pod utiskom vanjskog sjaja u kazalištu i s osjećanjem u srcu, udarilo je u burni pljesak tako, da su se tresli dvori kazalištni…“ U nastavku teksta sažeto se opisuju impresije obćinstva uz podjelu uloga, a glumci dobivaju zajedničku ocjenu: „Svaki je učinio ono, što je mogao i svaki je postigao ono, za čim umjetnik ide, da ga obćinstvo shvati…“

Rekonstrukcija Ogrizovićeve jednočinke

Želeći rekonstruirati samo uprizorenje Ogrizovićeve jednočinke moramo posegnuti za Narodnom obranom od 7. prosinca 1907, u kojoj se iscrpno najavljuje i raščlanjuje upravo središnji dio otvaranja kazališta u tekstu Slava preporoditeljima! (Prigodom otvorenja hrvatskog kazališta u Osieku). Autor hvali svrsishodnost ideje uprizorenja upravo Ogrizovićeve dramatizacije Slave njima!, dramatizacije Bukovčeva kazališnog zastora, te smatra potrebnim pojasniti kako je Vlaho Bukovac zamislio svoju sliku kao pohvalu ilirskih prvaka Ivanu Gunduliću, autoru motivirajuće Dubravke. Tekst nadalje prati Ogrizovićevu zamisao uprizorenja njegove dramske kompilacije rodoljubnih stihova protagonista Bukovčeve slike. Iz dva spomenuta teksta u Narodnoj obrani moguća rekonstrukcija uprizorenja Slave preporoditeljima! glasi: Hrvatica vila koju utjelovljuje interpretatorica Proslova Anka Stipanović nježnim dodirima ruke budi kralja hrvatske poezije Ivana Franjina Gundulića kojega glumi Aleksandar Gavrilović kako bi mu predstavila njegove pjesničke potomke. Uz tihe akorde Zajčeve instrumentalizacije Gundulićevih stihova: „Objavi, Danice, jasni glas, objavi…“ jedan za drugim izlaze svi naši preporoditelji da se poklone svome pjesničkom uzoru. Prvi dolazi Ljudevit Gaj, kojeg igra Josip Papić, s vijencem da ga daruje Gunduliću i da mu javi kako „Hrvatska još nije propala“ i da je došlo vrijeme „da tuđinsko teško breme od nas zbacimo…“ Na to okupljeni narod iz svih hrvatskih pokrajina zapjeva pun oduševljenja zanosnu Gajevu budnicu. Iza Gaja stoji grof Janko Drašković, kojeg utjelovljuje Božulić, među ostalim i poticatelj akcije za osnivanje hrvatskoga kazališta u Zagrebu, te Ivan Mažuranić, M. D. Milovanović, koji piše prolog pri osnivanju prvoga hrvatskog kazališta u kojem o kazalištu govori: „O gajite sjeme; Za koje će vas blagosivat; djeca; I spomente se, a ako se nigda; Hrast ne posadi, nigda bit ga; ne će.“ Mažuranićevi stihovi ponavljaju se nakon 67 godina i u osječkom teatru. Isti je slučaj i s stihovima Josipa Freundereicha, kojeg u Osijeku glumi Teodor Stojković, kad pri protjerivanju njemačkih glumaca iz kazališta; 1860. u Zagrebu, ali i 1907. u Osijeku izgovara stihove: „Tjerali smo s doma vraga; To je bila teška stvar; Dok je jezik svoj proturo; Ovdje Hrvat graničar.“ Zanosio je publiku i trenutak kad Rudolf Mlinarić u ulozi Antuna Mihanovića donosi Ivanu Gunduliću na dar svoju pjesmu Lijepoj našoj domovini. Suvišno je i reći da se publika u zanosu Mlinariću pridružuje u pjesmi. Iza Mihanovića pojavljuju se Dimitrija Demeter kojeg igra Dinić, zatim Stanko Vraz kojega prikazuje Rudolf Dürr, slijede Mirko Bogović (Milan Venc), Antun Nemčić (Rakarić), Petar Preradović (Petar Jovanović), Ivan Kukuljević (Jozo Pavić), Vatroslav Lisinski (Aleksandar Letica), Ferdo Livadić (Rudolf Medle) i Pavao Štos (Josip Malogorski), a prva hrvatska primadona, grofica Rubido, zapjeva iz Ljubavi i zlobe pjesmu Bože u snu i na javi. Pri kraju Ogrizovićeve Slave preporoditeljima! dolaze još i živući prvaci prvoga hrvatskog kazališta Adam Mandrović i Marija Ružička Strozzi da prinesu kazalištu svoj – plač, uzdahe, smijeh i suze. Jozo Pavić u ulozi Ivana Kukuljevića nakon toga svečanim glasom iznosi želju svih rodoljuba da se narod hrvatski povede k veličini, k prosvjeti i slobodi, a pjevački zbor intonira Gundulićevu himnu slobodi.

Rečeno je kako Nikola Andrić izvodeći cjelokupni ansambl na scenu, uz propitivanje i prikazivanje njegovih umjetničkih dometa, teži usustaviti pravac kojem će, u idejnom smislu, težiti novoutemeljeno kazalište. U dramskom dijelu programa uprizoreni su komadi Higina Dragošića, Gjure Prejca, Ilije Okrugića Sremca, Petra Pecije Petrovića i Branislava Nušića kako bi se potvrdila tvrdnja o utjecaju politike, točnije, izravnom utjecaju pripadnika osječke Hrvatsko-srpske koalicije na izbor repertoara novousustavljenog nacionalnog kazališta. Sve predstave do lipnja 1908. režiraju Hadži Dinić, Josip Bach i Mihajlo D. Milovanović.

Srđan Tucić – dramaturg

Iako se politička situacija u gradu radikalnije ne mijenja sve do konca Prvoga svjetskog rata, upravu kazališta iz Andrićevih ruku preuzima Žarko Savić koji naglašeno propagira i vodi glazbeni ogranak, dok je mjesto dramaturga povjereno Srđanu Tuciću, koji, pak, radikalno mijenja jezičnu i izvedbenu kvalitetu dramskih uprizorenja. No, osim očekivanih uprizorenja vlastitih drama koje sam i režira i koje na osječku scenu donose nove tematske i stilske smjernice, uvriježeni je repertoar neoskvrnut. Uz prije navedene autore Tucić do kraja 1909. predstavlja Osječanima Augusta Šenou i Milivoja Dežmana Ivanova, Ivana Gundulića, Josipa Freudenreicha, Frana Hrčića i Milana Ogrizovića.

U predratnim godinama Hrvatsko-srpska koalicija polagano gubi snagu ponajviše zbog jačanja i radikaliziranja srpskoga dijela osječkoga pučanstva predvođena Vasom Muačevićem, uglednim osječkim privrednikom, voditeljem pravoslavne crkvene općine u Donjem gradu te, što je mnogo važnije, Trgovačko-obrtničke komore. S druge strane pojava na političkoj sceni Rudolfa Franjina Magjera, koji preuzima vodstvo u 1909. osnovanu osječkom Klubu hrvatskih književnika te u prostorima Kluba održava predavanja kojima motivira hrvatski građanski sloj Osijeka.

Odraze zatezanja odnosa između Hrvata i Srba pronalazimo i pri raščlanjivanju repertoara osječke drame. Tko ima političku prevagu u Osijeku, ili barem podjednak status, neizravno pokazuje sve učestalije postavljanje srpskih dramatičara na osječkoj sceni, posebice Branislava Nušića, koji se promiče u najizvođenijega dramskog pisca u tom razdoblju. Uz njega nemoguće je izbjeći Svetozara Ćorovića, Milivoja Predića, Borisava Stankovića, Jovana Popovića Steriju, Velju Miljkovića kao ni knjaza i kralja Crne Gore Nikolu I. Petrovića Njegoša.

Doduše, u prvih desetak godina djelovanja osječki dramski ansambl ostvaruje više od tisuće nastupa u predstavama različitih naslova u širokoj lepezi autora od Eshila do Moličrea, od Gundulića, Demetera do Ogrizovića i Vojnovića. Postupno su na repertoaru sve jače zastupljene kako europska – Hauptmann, Strindberg – tako i suvremena hrvatska produkcija – Joza Ivakić, Petar Pecija Petrović, Srđan Tucić, Marijan Derenčin, Josip Kosor, Viktor Car Emin…

Ratna zbivanja pogoduju razvijanju jugoslavenstva, koje sve glasnije izvikuju ne samo članovi Srpske samostalne stranke nego i novostvorene Hrvatske ujedinjene samostalne stranke, dotadašnji unionisti, kao i osječki socijaldemokrati. Dana 1. siječnja počinje se otiskivati u tiskari Julija Pfeiffera list Jugoslavenskoga demokratskog kluba Jug, koji u veljači iste godine objavljuje Majsku deklaraciju, ograđujući se i od frankovaca, i od dotadašnje politike Hrvatsko-srpske koalicije tražeći narodni, jugoslavenski suverenitet na osnovi troimenog naroda. Jug preuzimajući primat Narodnoj obrani u tiskarskoj djelatnosti u Osijeku, najavljuje nova obzorja na osječkoj političkoj sceni. Na osječkoj političkoj sceni profiliraju se netom nakon rata četiri stranke: od hrvatskih to su Hrvatska zajednica, u koju se sredinom srpnja 1919. (u vrijeme gašenja Hrvatsko-srpske koalicije) ujedinjuju Starčevićeva stranka prava i Lorkovićeva Napredna demokratska stranka, zatim Hrvatska pučka stranka, a od srpskih Narodna radikalna stranka i Demokratska stranka. Članstvo Demokratske i Radikalne stranke najvećim je dijelom pripadalo bivšoj Hrvatsko-srpskoj koaliciji. U demokratske redove uz Srbe su ušli i Hrvati, dok su u radikalne redove ušli isključivo Srbi (D. Jović, Građanske stranke u političkom životu Osijek 1918–1929). Ulazak Hrvatske republikanske seljačke stranke sredinom 1921. na osječku političku pozornicu još više razvodnjuje hrvatski dio osječkoga građanstva te dobivamo situaciju podjednakoga dioništva srpskih i hrvatskih zastupnika u osječkoj vlasti, iako je nacionalna struktura Osijeka daleko u korist hrvatske strane, 46 posto naprama 13 posto.

Nezadovoljstvo hrvatskoga puka u Osijeku, okupljena oko Hrvatske zajednice, Pribićevićevom politikom prema Hrvatima, koje vrhunac doseže potkraj 1918, rezultira osnivanjem Građanske tiskare u kojoj će se započeti s tiskanjem Hrvatskog lista da agitacijom i organizacijom među osječkim Hrvatima zastupa hrvatsku politiku i da je po mogućnosti promiče u regiji. Hrvatski se list kvalitetom političkih članaka, članaka iz kulture, brojnim feljtonima, dnevnim vijestima promiče u najčitaniji osječki dnevnik te vrlo brzo prelazi granice gradskoga glasila. Radikali se oglašavaju u Straži pokrenutoj u kolovozu 1919.

Očekivano, potkraj Prvoga svjetskog rata gasi se Kazališno društvo, a zakup kazališta preuzima Stevo Kovjanić, koji vlastitim sredstvima obnavlja kazališnu zgradu. Za intendanta postavlja zagrebačkoga glumca i redatelja Đuru Prejca, a stalni redatelji postaju Beck, Milovanović, Mitrović i Vukić. U sezoni 1920/1921. u osječkom kazalištu događa se korjenita reorganizacija kada ono prelazi u ruke novoutemeljene države, čime je svrstano u red oblasnih kazališta te je iz njegova naziva izbrisano nacionalno obilježje. Prejac, koji ostaje na čelu kazališta, obvezan je svoje umjetničke odluke usklađivati s točno određenim odredbama Ministarstva prosvjete u Beogradu. Pogled na osječki dramski repertoar ukazuje na istovjetnu frekventnost hrvatskih i srpskih autora, većinom suvremenih.

Puna zrelost – pokrajinskog kazališta

Najočitiji pokazatelj podčinjenosti kulture politici u prvoj polovici 20. stoljeća, kada govorimo o osječkom kazalištu, jest odluka Ministarstva prosvete u Beogradu od 27. ožujka 1928. kojim se osječko kazalište sjedinjuje s novosadskim te postaje pokrajinsko kazalište koje biva primorano iseliti se iz matične kuće i umjetnički opsluživati Vojvodinu i Srijem te nekoliko mjeseci proboraviti u Splitu kao Narodno kazalište za Primorsku banovinu. Drama osječkoga kazališta pretvorena je u svojevrsnu putujuću trupu, koje se repertoar mora prilagoditi kulturnim navadama gledateljima u mjestima u kojima će gostovati. Obilaze osječki glumci Vukovar, Čakovec, Varaždin, Karlovac, Sušak, Split, Hvar i Dubrovnik nastojeći očuvati ustaljenu kvalitetu predstava. Kako istovremeno dolazi do gašenja osječke Opere, hrvatska pjevačka i glazbena udruga Kuhač pokušava preuzeti zadaću održavanja kontinuiteta glazbenih uprizorenja te svoje djelovanje upotpunjava operetnim nastupima. Usprkos izrečenim nedaćama osječka sredina tijekom tridesetih godina uspijeva se oduprijeti zamiranju svoga kazališta. U siječnju 1934. obveze osječkoga kazališta smanjene su, što pridonosi duljem vremenu provedenu u matičnoj kući, sređivanju vlastitih umjetničkih redova i sustavnijem promišljanju o repertoaru. U travnju 1936. ponovno je uspostavljena opera u Osijeku izvedbom Puccinijeve Madame Butterfly.

Tih godina osječka drama prolazi dotad svoje najzrelije razdoblje. Ansambl je na vrhuncu stvaralačke zrelosti i u organizacijskom, repertoarnom i umjetničkom smislu uzor je većini onodobnih kazališta. Društvene i političke mijene ponovno ne dopuštaju stagnaciju. Do vrhunca ojačan nacionalizam, Drugi svjetski rat, odražava se na nove kadrovske i repertoarne mijene unutar „novoga“ Hrvatskog državnog kazališta, no o tome sljedećom prigodom.