Huk bogate povijesti

Osječka kultura splet je suodnosa što ih čini mnoštvo područja društvenog, duhovnog, političkog i materijalnog života, a razvijala se pod utjecajem umjetnika, glazbenika, učitelja, znanstvenika... pristiglih iz drugih sredina

Osijek u kulturno-umjetničkom pogledu pripada sferi Srednje Europe, poput svih ostalih gradova i mjesta sjeverne Hrvatske, jer to područje ima specifičnosti uzrokovane geografskim položajem i povijesnim okolnostima. Svaka je kultura, pa tako i osječka, splet različitih suodnosa što ih čini mnoštvo područja društvenog, duhovnog, političkog i materijalnog života. Razvijala se pod utjecajem umjetnika, glazbenika, učitelja, znanstvenika... pristiglih iz drugih sredina (Austrije, Njemačke, Češke…). Stoga se ponajviše kulturne tekovine očituju u jezičnom, glazbenom, kazališnom i inom životu i one su temelj svake kulture.

Boj isusovaca i franjevaca

Budući da od srednjovjekovnog i turskog Osijeka gotovo da i nije ostalo ništa, osim šturih povijesnih pisanih spomenika, kulturni život pratimo od kraja 17. i početka 18. stoljeća. Konačno, na početku 19. stoljeća Osijek postaje u pravom smislu grad s tipično gradskim i građanskim obilježjem.

Prva središta oko kojih se razvijao kulturni život bili su samostani i crkve, središta baroknoga kiparstva, pa je i u Osijeku najraniji kulturni život vezan uz pojavu isusovaca i franjevaca. Doduše, na samu početku dolaska u Osijek odnosi ta dva redovnička reda nisu bili nimalo prijateljski, što svjedoči zapis iz franjevačkog ljetopisa: „…Isusovci su mrkim okom gledali na franjevce bojeći se njihove popularnosti među pukom. Pokušali su 1688. maknuti franjevce iz grada ali im to nije uspjelo, pa se latiše nasilja. Osobito im je smetao drveni križ pred kućicom u kojoj su živjeli fratri. Oboružani mačevima i sjekirama došli su jednoga dana pred franjevačku kućicu, oborili drveni križ i odnijeli ga u svoj stan. Treći dan nakon toga planula je isusovačka kuća, a uskoro su nenadanom smrću pomrli svi isusovci, a onoga koji je križ oborio, crvi su živog potpuno izjeli. Iza tih zbivanja došli su u Osijek drugi isusovci, koji su vazda živjeli u skladu s franjevcima…“

Secesijski zdenac gradu je 1903. poklonio grof Pavao Pejačević, a 1968. prebačen je iz Gradskog vrta na travnjak uz promenadu

Uz bogate biblioteke i profesore koji su završili studije u europskim središtima razvijaju se književnost i drugi oblici duhovnog stvaralaštva. Osijek je živio svoju književnu priču preuzevši u drugoj polovici 18. stoljeća značenje književnog središta, koje duguje snažnom izdavaštvu u franjevačkoj tiskari (1735), a nekoliko desetljeća potom Divaltovoj. Franjevci su tiskali tezarije (teze teološke i filozofske tvrdnje), različite formulare, kratke molitve ispod sličica svetaca te manje knjige, a 44 godine nakon otvorenja te prve tiskare u Slavoniji otisnuto je drugo, prošireno i ponešto izmijenjeno, izdanje satiričko narativnog spjeva u desetercima Satir iliti divji čovik Matije Antuna Relkovića, koji je napisan u duhu prosvjetiteljstva.

Gotovo istodobno tekao je kulturni život u franjevačkom višem i visokom učilištu te latinskoj gimnaziji, u kojima su redovito od 18. stoljeća prikazivane kazališne igre i izvođene pjesme. Nekima je prisustvovao i sam prestolonasljednik i budući car Josip II, koji je pet puta (od 1768. do 1788) boravio u Osijeku. Pravi razlozi njegovih prvih dolazaka bili su vezani za gradnju tvrde ceste preko Drave. Tako je za vrijeme svoga drugog boravka 1774. iskusio teškoće i neizvjesnosti putovanja po lošim slavonskim cestama putujući u noći iz Valpova u Osijek. Na tom putovanju u Valpovu, ispred mosta blizu puta za Miholjac, kola su se zbog oštrog zavoja i snažnog zaokreta prevrnula, a budući je car iz njih ispao. Sreća ga je poslužila i ostao je neozlijeđen.

Kulturni život prve polovice 19. stoljeća obilježili su Josip Pavišević, prvi slavonski pisac djela s prosvjetiteljskim sadržajem, ljetopisac Ivan Velikanović, leksikograf i gramatičar Marijan Lanosović, pjesnik, književni prevoditelj, arheolog i enciklopedist Matija Petar Katančić te Marijan Jaić, književnik, skladatelj i promicatelj narodnog preporoda. U poprilično raznovrsnoj i obilnoj izdavačkoj djelatnosti u Osijeku potkraj 19. stoljeća javila su se od 1887. do 1890. i dva sveska Prve hrvatske enciklopedije, knjiga I– II, Osječana prof. Ivana Zocha i Josipa Mencina „uz sudjelovanje i pripomoć mnogih književnika“.

Glazba se njegovala u samostanima i crkvama te u domovima vojnih i građanskih uglednika pa je Osijek tada vrlo poznato, i priznato, središte glazbene kulture. Tako je Adela Deszaty, rođena Horning, udovica ljekarnika Deszatya (iz Duge, današnje Strossmayerove ulice), okupljala je 70-ih i 80-ih godina 19. stoljeća u svome domu tada glasovit osječki trio. Adela je svirala klavir, bogati trgovac Josip Gustav Blau violinu, a Ivan Nepomuk Hummel violončelo. U to doba ni jedna glazbena priredba u gradu nije bila bez Hummela, koji je središnja osoba osječkoga glazbenog života. Istodobno je Osijek i izvorište glazbenih velikana poput Franje i Anke Krežme, Valerijana Frimla Antunovića, Paje Kolarića, Franje Kuhača, Luja Svećenskog, Vojka Kiša, dirigenta i skladatelja Dragutina (Karla) Hafnera, orguljaša Dragutina Trišlera. Veliko značenje imala su brojna pjevačka i glazbena društva (crkvena i svjetovna; Pjevačko društvo židovske zajednice, Esseker Kirchenmusikverein, Lipa, Zrinski, Kuhač, tamburaški sastav Pajo Kolarić...) osnivana pretežito u drugoj polovici 19. stoljeća. U glazbenim im se nastojanjima pridružuju i različita strukovna društva (vatrogasna, gombalačka/gimnastička i dr.), koja su uključivala i glazbenu sekciju, bilo u obliku pjevačkih zborova ili instrumentalnih sastava (limena glazba, tamburaški sastavi). Osječka je filharmonija pak održavala redovite koncerte, ali je predstavljala i niz gostujućih glazbenika poput Artura Rubinsteina i Jana Kubelika.

Osječki muzej su 1877. svojim zbirkama utemeljili trgovci Franjo Sedlaković, dugogodišnji zapovjednik gornjogradskoga Dobrovoljnog vatrogasnog društva, predsjednik udruge Humanost i predsjednik Evangeličke crkvene općine, i Dragutin Franjo Nuber, koji je bio svojevrstan čudak. Naime, nosio je dugu kosu i bio svestrani plivač pa su ga često žandari dočekivali na obali Drave. Naime, budući da je redovito plivao Dravom na relaciji Osijek–Aljmaš, seljani su znali prijaviti žandarima „da je u Dravi luda žena, koja svakodnevno pliva“.

Kipovi od krede

Učitelji Risarske škole Franjo Conrad von Hötzendorf, Hugo Conrad von Hötzendorf, Gottfried Pfalz i poslije njihovi učenici, s nizom slikara izvan Škole (Adolf Waldinger, Josip Franjo Mücke, Izidor Kršnjavi, Bela Čikoš-Sesija, Joseph Franz Mücke, Guido Jeny, Dragan Melkus, Ivan Rein, Elza Rechnitz, Kornelije Tomljenović, Ivan Roch, Demetar Marković, Vladimir Becić, Vladimir Filakovac...), koji su u gradu živjeli i radili kraće ili dulje vrijeme, stvorili su od Osijeka jako likovno središte, koje je Ljubo Babić nazvao likovnim žarištem hrvatske umjetnosti. U njihovo doba poticajna i vrijedna slikarska živost bitno je obilježila kulturu grada. Osječanin Oskar Nemon, pravoga prezimena Neumann, prvu skulpturu izradio je kao petoškolac osječke gimnazije. Nazvao ju je Bol. Iz vremena njegova školovanja potječe i ova anegdota: Kada ga je jednom prigodom njegov profesor Milan Stajić opomenuo što pod njegovim satom rezucka od krede nekakve likove, Oskar je odgovorio: Ali, profesore, ovaj posao je moj budući kruh! Ubrzo se pokazalo da je bio u pravu. U prosincu 1923. u zgradi onodobne Trgovačke akademije u Osijeku priredio je prvu izložbu radova s mladim slikarom Dušanom Slavičekom. Poslije mature 1924. uputio se na studij kiparstva u Beč i promijenio prezime u Nemon. (Već je tada njegovo stvaralaštvo bilo poznato kiparu Ivanu Meštroviću.)

Književni milje od 19. stoljeća pa nadalje obilovao je uglednicima onodobne društvene hijerarhije koji su svojim opusom baštinske memorije zabilježene riječima bili čuvari hrvatskoga jezika. Naime, dugo je vremena Osijek slovio kao polunjemački grad. U Gornjem i Donjem gradu prevladavali su Hrvati, a u Tvrđi i Novom gradu Nijemci i Židovi. Njemački se govorilo u poslovnom životu, ali je njegovo poznavanje bio i prestižni simbol pripadnosti višim društvenim slojevima. Zbog toga su onodobni Osijek nazivali „Frankfurt na Dravi“ i „Mali Beč“. Imao je i svoj Schönbrunn, tj. Gradski vrt u Novom gradu, koji je bio nadaleko poznat svojom ljepotom, a posebice su ga, što je prirodno, voljeli Osječani. Različite vrste sezonskoga cvijeća, niski i visoki ukrasni grmovi te visoka stabla – sve je to omogućavalo raskošan ugođaj u svim godišnjim dobima pa je perivoj stalno bio posjećen.

Obol razvitku književnog duha na prostoru grada na Dravi, ali i znatno šire, dali su između inih filolog i pisac gramatike Josip Florschütz, bibliograf i pisac Lazar Bojić, jezikoslovac i prevoditelj Julije Benešić. Manje ili više poznati književnici Rudolf Franjo Madjer, Dragan Melkus, Jelica Belović, Franjo Sudarević, Josipa Glembay, Jagoda Truhelka, pjesnik Dobriša Cesarić, kao i pisci drugih nacionalnosti koji su pisali na njemačkom jeziku memoare i monografije, poput Rode Rode ili Vilme (Miskolczy) Vukelić, pridonoseći značenju Osijeka kao umjetničkog i kulturnog središta. Na osnovi njihove kulturne i književne djelatnosti moguće je rekonstruirati društveni svjetonazor, profil običaja i društvenu psihologiju građanstva na smjeni stoljeća.

Predstava pokretnih slika

Prvo javno prikazivanje pokretnih fotografija priredili su u Europi braća Auguste i Louis Lumiére 28. prosinca 1895. u Parizu. Samo nekoliko mjeseci nakon tog prvog kinospektakla bio je i Osijek svjedok sličnoga događaja. Jedna ekipa „braće Lumiére“, predvođena na „balkanskoj turneji“ Andréom Caréntom, fotografom iz Lyona, nakon gostovanja u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu, priredila je u srpnju 1896. prvu predstavu „pokretnih slika“ i u Osijeku. (Prvi kinematograf otvoren je u proljeće 1912.)

Tijekom 19. stoljeća na trgovima i u gostionicama nastupale su putujuće kazališne i glazbene družine. To su bila prepoznatljiva mjesta okupljanja, pa je u nekadašnjem Osijeku u svakoj ulici bila samo jedna gostionica. Ona bi davala ime i biljeg pa se u današnjoj Dubrovačkoj ulici nalazila gostionica Zum rothen Hahn (Kod crvenoga kokota) pa se ulica nazivala Crvenog kokota ulica (Rothehahngasse). U Ulici Hrvatske Republike bila je gostionica Kod divljega čovjeka pa se i ulica tako nazivala. Gostionica Kod tri ruže nalazila se u današnjoj Ružinoj ulici, Kod sunca u Sunčanoj, K patki u Patkinoj ulici (danas Ulica Josipa Bösendorfera) te K topu (po kojoj ulica ipak nije nosila ime) u Glavnoj, tj. današnjoj Ulici Franje Kuhača.

O sustavnu i umjetnički promišljanu kazališnom životu, proisteklu iz svekolikih stvaralačkih napora osječke sredine, može se govoriti tek nakon 1907. Naime, u gradu je 6. svibnja te godine osnovano Društvo za osnutak stalnog hrvatskog kazališta u „kojem se imade gajiti hrvatska dramska umjetnost i umjetnost glazbena“. Prvi predsjednik Društva bio je odvjetnik Ante Pinterović, a članovi knjižar i veliki ljubitelj umjetnosti Radoslav Bačić i odvjetnici Aleksandar Isaković, Vjekoslav Hengl, Dragutin Neuman, Vladimir Kovačević, liječnici Ante Bedenić, Ivan Kraus i drugi. Pravila je napisao Bačić. Istaknuto mjesto u pripremama za osnutak kazališta pripalo je dr. Nikoli Andriću, prvom intendantu osječkoga Hrvatskog narodnog kazališta, koje je od 7. prosinca 1907, nakon zagrebačkoga, bilo drugo nacionalno glumište.

Pogled s toranjske ruže

Značenje kulturnog središta zadržao je Osijek i u doba širenja i modernizacije grada, kada je bivalo sve očitije da skromna barokna gornjogradska Župna crkva sv. Petra i Pavla, izgrađena 1732, ne zadovoljava potrebe i ne pristaje novom gradskom središtu. Zato se budila želja za gradnjom nove, i to reprezentativne crkve koja će biti simbol modernoga grada i suvremene Crkve, a to je zahtijevao i sve veći broj vjernika gornjogradske župe. Bila je to i posebna želja Osječanina, đakovačkog ili bosanskog i srijemskog biskupa Josipa Jurja Strossmayera. Zamisli o novoj crkvi javile su se još 1866, a pošto su prikupljena sredstva, počela je gradnja u proljeće 1894. Današnja konkatedrala stručno je i komisijski pregledana i na uporabu predana u ljeto četiri godine potom. Da je nova crkva plijenila veliku pozornost, svjedoči ova zgoda: U 6.00 sati na Tijelovo 1900. uspeo se dvadesetogodišnji seljak Aleksandar Gorko iz Ivanovca na 90 m visok crkveni toranj. To vratolomno penjanje izveo je vrlo brzo, uspevši se do toranjske ruže. Odmorio se na vrhu, razgledao okolicu i spustio se polako na pločnik, gdje ga već čekao redarstvenik. Upitan zašto se uspeo na toranj, odgovorio je: „Htio sam znati kako se vidi s vrha tornja.“ Da to ne bi više činio, bio je priveden na razgovor u redarstveni ured.

Brojna sportska i humanitarna društva, građanske udruge, vjerske institucije kao i kulturne ustanove utemeljene u 20. stoljeću (arhiv, galerije, Dječje kazalište, knjižnice i dr.) također su izraz duhovnog i kulturnog stvaralaštva u Osijeku. Velik broj koncerata, znanstvenih skupova, izdavačkih promidžbi, izložbi, tribina i predavanja svakodnevno obogaćuju kulturni život grada i neprestano podsjećaju na prohujalu bogatu povijest, tradiciju, duhovnu i kulturnu baštinu.