Grad koji pamti

Grad je ono što nas čini drukčijima. Premda ga nismo birali. Baš kao ni obitelj. Prst providnosti iz nehaja nas je ili iz čiste nakane projicirao u određeni toponim. Kako bismo gradili. I sebe i Grad. Možda rušili

Uz vodenu liniju života što ju je Drava povukla preko dlana ravnice, na uzvisini s koje pogled može trčati poput prostranstvom sluđene ravničarske djece, Kelti su pronosili umijeće latenskih intarzija, halštatsku sol, 7. je rimska legija podigla kastrum i ratobornim božanstvom Marsom valjda i ne znajući obilježila sudbinu nekadašnjega limesa carstva koje je olako sve druge proglašavalo barbarima.

Svi su uvijek nekako hrlili ovamo, u ovu točku koja nesretnu je sudbinu svoju znala i uspjela pretočiti u bogatstvo. Iz šumske krčevine i Murse iz koje su mostovi preko Drave i rita uvijek, uporno, vodili prema nekakvim osvajanjima, koje su uporno rušili i palili, izrastao je Osijek koji se sjeća. I priča. Ako ga slušamo. Ako zastanemo tamo negdje gdje nekoć uzdizali su se zvjezdoliki bedemi Tvrđe, na vjetrometini u blizini Remize ili na uzvisini kod Donjogradskoga groblja, na onome mjestu gdje zimi vjetrovi urliču kao bjesovi, gdje se zemlja runi kao hljeb. Grad se sjeća. Pamti. Ponekad protrne od svega što je preživio, a onda vidi sebe u zrcalima prozora pa se nasmiješi ljepoti u koju je izrastao. I smijeh mu ječi u zvonima Svetoga Petra i Pavla, Preuzvišena Imena Marijina, Svetoga Roka koji ga je od kuge sačuvao, svih svetaca koji su iz dobroćudnosti njegove zvonike u nebo podigli kao jarbole.

Niz secesijskih zgrada u Europskoj aveniji u Osijeku / Snimio Josip Ćutunić

Grad ponekad u mrak zaroni kao obnevidjeli starac u očaj samoće i sve utihne. Kao da ničega nema. Kroz prozor ne ulazi ništa. Samo mrak bez Grada, bez ovoga Sada. Sve se vrati, nahrupi, pa više ne znamo kada, u koje smo vrijeme zagazili s Gradom koji je odlučio utihnuti, sjetiti se samoga sebe.

Gradovi mirišu na ljude koji u njima dišu, koji su zaboravili disati i zašli onkraj opipljivoga, na one koji su ga gradili, na njihove aluminijske, polagane ili srdite konje, na dimnjake kroz koje uzdišu stvari koje nam više neće trebati, na djecu koja se oznoje od smijeha nad blesavim riječima koje uče sricati, preko padeža bacati kao klikere. Nikada na rušitelje i nemarne. Osijek u lipnju miriše na čaj od lipova cvata. Nakon pljuska. Čak i na ulicama kojima su posjekli lipe, na ulicama u kojima lipe nikada nisu stanovale. Zato se i noću doima kao žut od Sunca.

Osijek miriše na lišće, na stabla postrojena u procesije ulica ili okupljena u parkove, na magnolije, zumbule iz starinskih bašča, jorgovane stisnute uza zidane ograde, maćuhice, maslačke i stolisnike, no više od ičega, miriše na Dravu. Na vodu u kojoj škrguće pijesak, koja nizini zbori o brdima i snjegovima, koja papirnate čunove nosi do meandara koji se nikada neće sjećati naših bosih nogu, zadignutih haljina, nogavica hlača.

Osijek miriše na bagreme. Slatko i teško kao omara od koje zrak ljeti zastane u sjeni stabala kako bi predahnuo, pobjegao od sunca u zenitu. Miriše na kuće koje ljeti iz podruma izdišu zimu, dah obojen drvima i ugljenom, stvarima za koje mislimo da će nam jednom trebati, a koje zaboravimo. Miriše na trešnje zbog kojih više ne prolazim Dunavskom ulicom. Ulica se promijenila. Više je ne mogu usporediti sa slikama koje nosim u glavi, koje me sjećaju na mene prije ovoga. Na baku koja bi me u rujnu, negdje sredinom rujna, primila za ruku, onom svojom rukom koja uvijek je nekako, koliko se sjećam, mirisala na soc, na salatu s koje je u sudoperu ispirala puževe golaće i ljepljivu zemlju, i povela u Rasadnik. Tamo preko Crnoga puta, pokraj škole koja je nekoć nosila ime nekoga narodnog heroja, a danas Augusta Šenoe. Gajbu jabuka natovarile bismo na klimava, škripava kolica. Stajala bih u voćnjaku kao u šumi prelivenoj pljuskom soka. Bijeloga, ljepljivog soka rumenih jabuka.

„Zašto su, bako, jabuke crvene, a sok bijel?“

„Pa, ljudi su izvana bijeli, a iznutra crveni, svi krvavi ispod kože.“ Kao i kokoši koje se na tržnici tada još klalo. Nakon sablasnog vrtuljka. Ošamućena kokoš, slap krvi koji zaudara na šrot. I onaj miris gline sa štandova lončara, pečene zemlje iz čije su utrobe izrasli bajeri sa zelenom, jezovitom vodom na Bikari i onkraj Vinkovačke.

Na suprotnu stranu, prema sjeveru s kojega se uvijek dokotrljaju oni srditi, u zamahu pocrnjeli oblaci iz Mađarske, preko željezničkog mosta, strojnog ulja i katrana, crnog mirisa koji s tračnica i pragova od težine nikada ne može dovoljno visoko, samo do stopala, pošle bismo kroz secesiju Radićeve ulice, pokraj tramvaja koji se preko Kapucinske poput ringišpila uvijek vraćao kolodvoru, pa do tržnice. S krumpirima, rajčicama, grincajgom, ošamućenim šaranima, obezglavljenim kokošima. I plastičnim dalekozorima ružičastih stakala, puškama, šnalama s perlicama, privjescima. Sandokan i Tarzan. Putem bi mi baka pričala sebe. Ono smo čega se sjećamo. Stvari koje su nas minule jednostavno su otišle mimo nas. Nisu mi. Poput vode koja malo-pomalo ispire godove s dasaka pontona ispred Iktusa.

Dunavska više nije moja. Netko drugi je sada sakuplja u vitraje vlastitih svjetala hrama u kojem se u tišini sjećamo. Sebe i drugih u nama. Uvijek živih. Nikad pokopanih. Tamo kod Šibicare, u mađarskoj Retfali, u donjogradskom „Paklu“ ili na okljaštrenom groblju nekadašnjeg Neustadta klanjamo se sjenama koje smo pustili. U miru. A sjene nisu ljudi. Nisu ono što uporno volimo čak i kada mu zaboravimo glas.

Zbog tih sjena Osijek na pragu studenog miriše na vosak i glomazne krizanteme, na halvu ispred groblja i licitare. Zbog njih svijetli noću, šalje svjetlosne znakove nebu koje se u razgolićenu jesen spusti u tako dubok naklon ponad ravnice, da mu se kosa zaplete o zvonike koji su jedini proplanci u nepregledu dna presušenoga, prapovijesnog mora.

Kao dijete pred izlogom, gomilom romobila, plišanih medvjedića i lutaka s lakiranim, crnim cipelama, grad pokraj vode zastane i zadrži dah, zuri si u oči. I nebo se razvedri poput lica koje se smiješi. Sve se premetne u proljeće. Sve se uvijek vraća proljeću. Početku. Mirisi prerastu u okuse, dozivaju sve natrag. Kriške masnog dvokilaša kupljena u pekarnici kod Arbanasa, premazane mašću, posute crvenom paprikom, pojedene s gomilom djece, u žurbi, na ulici, između igre skrivača, vije, trule kobile, preskakanja konopa, školice, jurcanja na koturaljkama ili biciklima. „Samo do Vinkovačke, ne dalje!“ vikale su mame. Da ne podletimo pod auto. Krempite kod Ambruša, sladoled na Korzu, prštava crvena grenadina u Parku kulture, usta slana od špica na Speedwayu, u Gradskom vrtu, strašno slatka šećerna vuna na kirvaju kod Svetog Ante, masni, najbolji burek na svijetu kod Dva druga na Ulici Republike, ćevapi u Zelenom valu, poslije pivo u Lipovu hladu, slatko od jagoda, čvarci, sok od trešanja na rukama, majici, palačinke koje pekmez od modrih šljiva po stolu ispuštaju kao dušu. Sve je to Grad koliko i željeznički kolodvor kojem se uvijek vraćam, iz bilo koje točke, koji mi kaže da sam kod kuće, da sam se vratila svojima. I živima i sjenama.

Grad je ono što nas čini drukčijima. Premda ga nismo birali. Baš kao ni obitelj. Prst providnosti iz nehaja nas je ili iz čiste nakane projicirao u određeni toponim. Kako bismo gradili. I sebe i Grad. Možda rušili.

Polje uljane repice uz uzletnu stazu bečkoga aerodroma izgleda kao bilo koje europsko polje uljane repice. Ista bi repica mogla jednako cvasti i uz cestu koja od Osijeka vodi prema Aljmašu, uz autoput A4 koji se proteže od Namura prema Bruxellesu. Grad je točka u kojoj se sabire sve što smo stekli, polazište onih koji još traže, konačište onih koji su bili, orijentir koji nam dopušta vidjeti koliko smo narasli. Ili postali mali. Kao preko noći.

Stvari se tijekom vremena smanje, udaljenost koju smo nekoć zadihani, držeći se majci za ruku jedva prelazili kako bismo dobili novu slikovnicu ili kaput postaje svakodnevni detalj koji previdimo na putu od kuće do posla. Treptaj. Poput ljubavi koje često nismo svjesni sve dok je ne izgubimo, stvari postanu banalne, obične. Jednoga dana nebom prestanu trčati oni bijeli, paučinasti konji, jednoga dana si kažemo kako se sve može objasniti. Pameću se hvastamo kao da počesto nije sidro zbog kojega ćemo u konačnici potonuti, na dno svijeta pasti kao šljunak iz sandale Boga koji leti, visoko gore jurca baš za onim konjima koje više ne vidimo.

Jednoga dana o Gradu počnemo pričati kao o znancu čije ime nikada nismo doznali, spomenemo ga kao konačište koje nam se u smiraj dana našlo na putu i zakrililo od noći. Kao da nas svijet poput helija ponese visoko u troposferu nekog samodostatnog svemira bez orijentira. A Grad čeka. Valjda zna da ćemo se uvijek vratiti. Zato što je skriven u nama. Kao Stvoritelj u Svetome Augustinu koji je samoga sebe dugo tražio drugdje.

Valjda zna da će nam tijela jednoga dana ostarjeti poput kuća osuđenih na nebrigu i vrijeme koje sipi, da ćemo jednoga dana djeci buncati o vlastitim sjećanjima kojih bez Grada ne bi ni bilo, tražiti klupu u koju je netko urezao naše ime, ugao ulice na kojem nas je netko prvi put poljubio.