Fragmenti o Osijeku

Osječani vole o svome gradu govoriti kao o multikulturnom, multikonfesijskom i multijezičnom gradu. I povijest grada potvrđuje to – Osijek je paradigmatičan primjer srednjoeuropskoga grada! No većina onih koji ponavljaju tu tvrdnju, ne želi vidjeti da ta neutralna konstatacija o kozmopolitskom karakteru grada ni na koji način nije samorazumljiva vrijednost

„Zar povijest može teći protiv struje savjesti?“

(papa Ivan Pavao II)

Iako sam o Osijeku pisao mnogo, nemam nikakvih iluzija da će moji tekstovi o Osijeku kod potencijalnih čitatelja izazvati bilo kakav interes, a još manje očekujem da bi neki čitatelj, koji bi pored svih potrebnih čitalačkih vrlina trebao posjedovati i određenu količinu teorijske ambicije, mogao u tim tekstovima vidjeti, ni manje ni više, nego „ogledni primjer strategije fikcionalnog umještanja, tj. spajanja autobiografske građe i osobnih iskustava s urbanim prostorom, njegovom tradicijom i kulturom“ (Krešimir Nemec, Čitanje grada). A spram svih tih elementa: urbanog prostora, tradicije, kulture, identiteta i sam sam se, u različitim prigodama, spremno i često referirao. Moram biti iskren i priznati da mi uopće nije bila mrska ideja da i moji tekstovi o gradu budu svojevrsna građa za neku buduću rekonstrukciju (duhovne) povijesti grada. Rekonstruirati duhovnu povijest grada kudikamo je zahtjevniji posao od rekonstrukcije njegove materijalne povijesti, jer i poslije svih razaranja uvijek nešto ostane: zgrade, ulice, spomenici, dokumenti, ali rekonstruirati duhovnu atmosferu, identificirati dominantne ideje, koje su, zapravo, temelj svake gradnje, pisanja, stvaranja, uopće nije jednostavno.

Spomenik braniteljima poginulim u Domovinskom ratu / Snimio J. Ćutunić

O gradu sam pisao u različitim prigodama i u različitim ulogama (kao profesor, kao političar, kao gradonačelnik, kao građanin) te je posvema razumljivo da je svaka prigoda i svaka uloga uvjetovala i primjenu različitih diskurzivnih strategija: od onih koje pripadaju žanru političkoga protokola pa sve do onih u kojima sam pokušavao uhvatiti na prvi pogled nevažne, sitne detalje svakodnevnoga života u gradu, koje pripadaju tzv. slaboj povijesti, pa sam tako pisao o marginalnim događajima, postupcima malih ljudi, onih koji nemaju važniju ulogu u političkom i inom društvenom životu, ali uvijek svjestan da upravo te sitnice, marginalije, trivijalnosti u ukupnosti proizvode postojeći, a ne nekakav drukčiji svijet života.

Što znači biti Osječanin

U nekim, ratnim vremenima, o Osijeku smo pisali isključivo s ljubavlju. No, kao i većina ljubavi i naša ljubav spram grada u tim vremenima bila je, blago rečeno, nekritička. U tim tekstovima prevladao je patetično-nostalgični diskurs. Riječ je o diskursu koji je predstavljao posvema logičnu reakciju na traumatično iskustvo rata: „... rat je bio potreban da bi se shvatilo: mi smo odgovorni za sve što vidimo, kao i za sve što radimo. Teškoća je u tome što mi ne shvaćamo uvijek ono što vidimo, ili ne shvaćamo odmah nego tek kasnije, možda poslije nekoliko godina i svejedno, veći dio toga ne dopire do svijesti, jednostavno i dalje ostaje u očima“ (M. Herr). I nema nikakve sumnje da se traume te vrste nikada ne zaboravljaju i da ostaju trajni izvor naših frustracija, koje se onda transferiraju i u naraciju. To je bilo vrijeme kada sam se iskreno bojao da Osijeku prijeti realna opasnost da bude trajno isključen iz sfere moderne, demokratske kulture Zapada i mogućnosti aktivnog prakticiranja u njezinim univerzalnim vrijednostima. I dok god čovjek žudi za originalnom, autentičnom svijesti i izrazom i dok god on u činjenici življenja u nekom obliku zakašnjele egzistencije koja se odvija prema unaprijed napisanu scenariju vidi konačnu uvredu koja čini uzaludnim svaki zahtjev za osobnim dostojanstvom, prezrenost mora ostati dominantnim osjećajem njegove svijesti i resentiman će strukturirati naracije koje on živi, naracije koje pripovijeda i naposljetku naracije u kojima figurira kao dalji, još manje vrijedan karakter.

Paradigmatičan primjer srednjoeuropskoga grada

I taj vječni resentiman dio je stalnoga bolesnoga hrvatskoga resentimana prema Europi i kao takav jedan od bitnijih elemenata hrvatskog identiteta. I neki moji tekstovi iz toga vremena bili su pisani u toj maniri: bili su neposredno svjedočanstvo o katastrofičnom prekomjernom iskustvu, koje je razaralo i samu pretpostavku iskustva! Nema nikakve dvojbe da je taj resentiman tema koja je i više nego pogodna za svakodnevnu političku praksu, posebice za političku propagandu, jer sustavno recikliranje resentimana amnestira glavne političke aktere od bilo kakve odgovornosti: oni su samo nevine žrtve, a drugi su krivi za sve! Srećom vrlo sam brzo shvatio da se narativ o Osijeku/Hrvatskoj nikako ne smije svesti na stalni frustrirajući osjećaj da smo trajno smješteni između razvijenoga demokratskog Zapada i takozvanoga Trećeg svijeta. Biti granično područje, neka vrsta ničije zemlje između dva svijeta, razotkriva ono što neki teoretičari definiraju kao double-bind karakter hrvatskoga i osječkog identiteta.

Relativno brzo shvatio sam da bijeg od stvarnosti, ma koliko ona bila teška, ne rješava nijedan naš društveni problem. No u tom povratku stvarnosti, koji je itekako grub, jer s vremenom shvatite i da su urbani okviri grada (odveć) skromni, da je o bilo kakvoj gradskoj slojevitosti europske provenijencije nepristojno govoriti, jer grad jednostavno nema za tako što potrebnu dimenziju, morao sam se referirati na još jednu osječku fantazmu: kako je u nekim prošlim vremenima u gradu sve bilo mnogo bolje! Doduše, nisu svi na isti način definirali ta prošla vremena: neki su mislili da su isključivo osamdesete 20. stoljeća ta bolja vremena, neki su išli još dalje u prošlost, pa im se činilo da su kraj 19. stoljeća i početak dvadesetoga zlatno doba u životu grada. Vjerojatno je bilo i onih koji su posvema ozbiljno mislili, ali su srećom mudro šutjeli, da su godine između 1941. i 1944. nešto najljepše što se u povijesti grada građanima Osijeka moglo dogoditi, a, isto tako, uopće ne treba sumnjati da je bilo i onih koji nikako ne mogu prežaliti što je 1945. tako kratko trajala, jer upravo nam je onda bilo najbolje! Neki su, pak, strašno nesretni zbog prekomjerne pojave šoping-centara u gradu, jer očito ne žele shvatiti da je šoping-centar ključni označitelj kapitalističke privrede i novo središte urbane topografije, što uvelike mijenja i samo funkcioniranje grada.

Zavjetni kip Presvetog trojstva u osječkoj Tvrđi

Osječani vole o svome gradu govoriti kao o multikulturnom, multikonfesijskom i multijezičnom gradu. I povijest grada potvrđuje to – Osijek je paradigmatičan primjer srednjoeuropskoga grada! No većina onih koji ponavljaju tu tvrdnju, kao neku mantru, ne želi vidjeti da ta neutralna konstatacija o srednjoeuropskom/kozmopolitskom karakteru grada ni na koji način nije samorazumljiva vrijednost. Jer ako gradske kronike ne bilježe neke silne interakcije između različitih kultura, različitih vjera, različitih jezika u gradu, onda sama činjenica njihova supostojanja ne znači preveliku vrijednost. U tom slučaju bilo bi kudikamo točnije reći da se svekoliki život u gradu odvijao u paralelnim društvima, u odvojenim svjetovima, koji između sebe uglavnom nisu komunicirali. A ako nema ni elementarne komunikacije između različitih zajednica, onda ne vidim zašto bi sama činjenica njihova su-postojanja predstavljala neku značajniju vrijednost, na kojoj mnogi usprkos očitim faktima i dalje nekritički inzistiraju.

Postojala su dakako (dulja) razdoblja u povijesti grada u kojima su različite etničke zajednice živjele u relativnom miru. Ali ni ta činjenica sama po sebi nije a priori vrijednost za sebe, odnosno ta činjenica još ne znači da i u tim, relativno mirnim razdobljima, nije postojao odnos subordinacije između etničkih zajednica. I nikako ne bi trebalo dvojiti da je osjećaj posvemašnje frustriranosti bio prisutan kod onih zajednica koje su bile u inferiornom položaju u odnosu na podjelu političko-ekonomske moći, i da su pripadnici tih zajednica željno čekali pogodni povijesni trenutak u kojem će bitno promijeniti ne samo postojeće, žalosne političke i ekonomske odnose, već će nastojati „eliminirati transnacionalni utjecaj i stvoriti autentičnu domaću kulturu“ (Malachi Haim Hachoen, Srednja Europa nikada nije bila kozmopolitska, Europski glasnik). A tih pogodnih trenutaka u povijesti grada uistinu nije bilo malo: i 1848, i 1867/8, i 1918, i 1941, i 1945, i 1991, sve su to bile godine koje su omogućavale, veće ili manje, promjene u društvu, novu distribuciju političke i ine moći! Ali loše je bilo što su se sve te (političke) promjene svodile, manje-više, na zahtjeve etničkih zajednica. Naime, u svim takvim slučajevima moć se strukturirala na način da je usporavala, a ne ubrzavala demokratski razvoj. Drugim riječima, kada se politički sukobi svedu na zahtjeve etničkih zajednica, onda nužno dolazi do sužavanja političkoga polja, ograničavanja i broja i vrsta političkih aktera, što u konačnici rezultira blokiranjem bilo kakvih smislenih političkih rješenja:

U kasnom Habsburškom Carstvu i međuratnoj Srednjoj Europi na djelu su istodobno bili pojačana multikulturalna interakcija, brz nastanak suprotstavljenih etnonacionalnih identiteta i sporadična pojava kozmopolitskih ideja. Etnonacionalizam i kozmopolitizam bili su različiti odgovori na sukob kultura. Etničke su manjine borile da postanu nacije i steknu prevlast na etnički miješanim područjima. Kada su nakon I. svjetskog rata postale etničke većine u novonastalim državama, takva su se nastojanja pojačala. Međukulturalna razmjena se odvijala unatoč izraženim željama, prosvjedima i poricanjima različitih narodnosti. One su težile autentičnim nacionalnim kulturama i zahtijevale ih. Zagovornici kozmopolitizma odgovarali su na to poticanjem međunarodne razmjene i proglašavanjem jedinstva čovječanstva. Kao što su nacionalisti poricali višekulturno podrijetlo svoje kulture, tako su kozmopoliti ignorirali etnonacionalne dileme koje su stajale u pozadini njihova nastojanja da etničko i nacionalno liše značenja. I jedni i drugi prelazili su etnokulturne granice potičući simbiozu etnonacionalnih identiteta. Srednjoeuropski multikulturalizam nije bio toliko posljedica kozmopolitskog traženja dijaloga među narodima koliko međukulturne razmjene, a izazivao je rasprave i kozmopolita i nacionalista. Kozmopolitizam treba proučavati u kontekstu multikulturalizma i etnonacionalizma (Hachoen).

Šutnja o tragediji

Nekako istodobno dok sam pisao ovaj tekst čitao sam, doduše, s malim zakašnjenjem, i roman Ivane Šojat-Kuči Unterstadt (2009), koji je, još jednom, nažalost, potvrdio našu temeljnu tezu – postojeće etničke zajednice u gradu uglavnom između sebe nisu komunicirale, odnosno komunikacija je bila svedena na nužni minimum, a sve su pokušavale, u ovisnosti o postojećoj političkoj situaciji / vladajućoj ideologiji, steći i političku, i kulturnu, i ekonomsku prevlast u gradu.

Ovaj roman na vrlo traumatičan način pripovijeda o tragičnoj sudbini njemačke zajednice u gradu: između dva svjetska rata ta zajednica još kako-tako i funkcionira, tim više jer joj i svjetska politička situacija odgovara, mnogi u usponu nacizma i Hitlera u Njemačkoj ne žele vidjeti i klice buduće propasti te zajednice: „Konačno sam učinio ono sam davno trebao učiniti! Davno sam još trebao poslušati Adolfa… Znaš, i tvoj je suprug sada u Kulturbundu!“ (I. Šojat-Kuči); što se, nažalost, poslije Drugoga svjetskoga rata i dogodilo. Ta je nacionalna manjina bila svedena na ostatke ostataka nekada brojne i moćne zajednice, jer najveći je njezin dio bio ili deportiran u Njemačku ili odveden u sabirne logore, izložen najgorim mučenjima, gdje ih je većina i poumirala od gladi i bolesti.

I do devedesetih godina prošloga stoljeća nitko se (uz časne iznimke, poput povjesničara Vladimira Geigera, koji je osamdesetih godina prošloga stoljeća počeo otvarati tu traumatičnu epizodu u Titovoj Jugoslaviji – način na koji su jugoslavenski komunisti riješili njemačko pitanje; te zločine „hrabro“ su odšutjeli i oni pripadnici njemačke zajednice, koji danas pišu o nekim drugim zločinima počinjenim u nekim drugim ratovima, ali zanimljivo da nisu smatrali potrebnim pisati o zločinima koji su počinjeni nad pripadnicima vlastite zajednice) nije usudio govoriti, pisati o sudbini njemačke zajednice u Osijeku i drugdje u Hrvatskoj! O svojoj tragediji i nesretnoj sudbini osječki Nijemci nisu javno govorili:

Tražila je Petra. U glavi ga je tražila. Drukčije se nije usuđivala. Ljude je gutao mrak. Dugo ih je i nečujno gutao.

„Gdje je moj Petar!“ uzviknula je jednom pred majkom. Nije mogla izdržati. Plakala je kao maleno dijete. Dugo već nije tako plakala. Viktorija joj je prvo položila dlan preko usta. Gotovo ju je uplašila, a zatim je rekla:

„Šuti, kćeri, od sada ćemo šutjeti!“ Zagrlila ju je, polegla u krilo i nunala. Kao dojenče.

(I. Šojat-Kuči)

Njihove tragedije i traume bile su pohranjene isključivo u kućnim sjećanjima, u kutijama sa starim fotografijama, u konfuznim pričama „ludih“ baba do kojih nitko ne drži previše, u usputnim razgovorima između roditelja i najbližih rođaka:

„Imale smo još toliko toga reći…“ nastavila je prigušenim glasom.

„Valjda“, ponovno sam slijegala ramenima.

„Toliko toga ne znaš, krivo misliš, a trebala bi znati. Ne valja suditi, jer istina…“ (…) “Istina… spašava. Možda bi… možda, tko zna…“ okolišala je (…). „Možda bi i na majku drukčije gledala kada bi znala…“

„Što? Kada bih znala što?“ nagnula sam se preko stola.

„Stvari… stvari koje ne znaš…“

„Sada više ionako nije važno, pretpostavljam. Svi su mrtvi, svi.“ (…) „Svi koji su mi trebali nešto reći…“

„Bila si dijete…“ frau Milostiva uskočila mi je u riječ (…)

„Nisam stalno bila dijete, nisam bila debil.“ (…) „Znam takva su bila vremena, ne moraš mi to ponavljati!! Znam, morali smo se sakriti u mišju rupu i šutjeti.“(…) „Čitam novine, Jozefina. Znam za užase koji su se događali. Sve mi je jasno, vjeruj mi, sve! Samo mi nije jasno kako ste pobogu, mogli, kako ste izdržali tako dugo šutjeti, a ne eksplodirati! Kako?“

„Morali smo, jednostavno smo morali“, jedva sam joj čula glas, „a i stid, čovjeka je stid nekih stvari, znaš, koje je morao činiti da bi preživio. Stid, sramota, sve to, što ti ja znadem…“, slijegala je ramenima. (I. Šojat-Kuči)

No i u ovome romanu nedvojbeno se pokazuje da nas tragedije drugih uopće ne diraju, da tuđe nesreće nisu i naše nesreće. Točnije, nesreće se događaju, mi smo svjesni da neki ljudi (Židovi...) preko noći nestaju, bez ikakve krivnje, ali se ponašamo oportunistički, ne postavljamo suvišna pitanja, jer vremena su opasna... U tom kontekstu posvema je razumljiv odnos naratora/Katarine prema Domovinskom ratu. Riječ je o događaju spram kojeg ona ima odnos isključivo na privatnoj/intimnoj razini, ali na kolektivnoj razini taj rat njoj ne znači apsolutno ništa. A ne znači ništa jer se u Domovinskom ratu, prema njezinu mišljenju, ne rješavaju sudbinska pitanja njene zajednice:

„Ljudi olako shvaćaju smrt, činjenicu da jednom moraju umrijeti. I Slaven. I on je bio neozbiljan. Sjeo je u onaj vlak koji ga je odvezao u neku pripizdinu Lijepe Njegove, neko mjestašce za koje nikada nismo čuli, a odakle su svi muški pobjegli u Njemačku, ili u Švicarsku, pa ga je baš moj blesavi Slaven morao braniti. Smiješio se, bio ponosan na pušku, na odoru. Plakala sam, cmizdrila, bale su mi se slijevale niz usta. Otišao je. Vratio se u lijesu“ (I. Šojat-Kuči).

Osijek je i u administrativnom smislu duboko podijeljen grad – Donji grad, Tvrđa, Gornji grad – i te dijelove grada povezuje samo tramvajska pruga i jedna odluka Gradskoga vijeća iz davne 1786. godine. No čak i ta Odluka, kojom se željela nadvladati očigledna podijeljenost grada samo dodatno svjedoči o svijesti ondašnjih gradskih vijećnika da Osijek kao jedinstvenu administrativnu cjelinu tek treba oformiti. I nimalo nije slučajno što sam 1990, kada sam izabran za gradonačelnika na slobodnim, demokratskim i višestranačkim izborima, prvim tako organiziranim izborima nakon Drugoga svjetskog rata, odlučio da novi Dan grada bude upravo 2. prosinca, dan kada je 1786. ondašnje Gradsko vijeće donijelo odluku o administrativnom jedinstvu grada. Riječ je o datumu koji je bio oslobođen svake ideologije, jer toga dana nijedna vojska nije ušla u grad, niti je neka druga morala u panici napustiti grad, nitko se toga dana u gradu nije trebao osjećati gubitnikom, odnosno ideja je bila da bi se svi trebali osjećati kao pobjednici:

„Kasnije je shvatila, kada je Osijek pao, kada je oslobođen. Pobjednici i gubitnici drukčije gledaju na stvari“, nasmiješila se (I. Šojat-Kuči).

Ulomak iz veće neobjavljene cjeline