Dva romana u jednom

U mnoštvu autoreferencijalnih iskaza u romanu Zorana Pilića Đavli od papira, negdje pri samu kraju, nalazi se i ovaj: „Tattoo i sve ono što se događalo u vrijeme dok je nastajao dvije su potpuno različite priče, a opet, isprepliću se i križaju kao dijelovi neodvojive cjeline. Zbilja i fikcija izmiješani su kao voda i vino. Nemoguće je iznova ih razdvojiti kao što je nemoguće sa stopostotnom sigurnošću reći što smo stvarno proživjeli, a što nismo.“

Ovdje se tematizira romaneskna forma „romana u romanu“ (Tattoo u Đavlima od papira), oblik sličan onom kojim se poslužio Ivan Slamnig u Boljoj polovici hrabrosti (a možda je baš ta Slamnigova „priča u priči“, objavljena prije četiri desetljeća, bila povod Piliću da posredovanjem pripovjedača svog romana napiše kako rabi nešto što je passé). Tattoo je roman čiji je „autor“ Šamski, glavni lik romana Đavli od papira, prodavač u antikvarijatu i pisac dviju knjiga bizarnih naslova. Ti su romani približno jednake dužine, moguće ih je razlikovati već na vizualnoj razini (različiti tipovi pisma), a i s obzirom na pripovjedačko gledište: u Đavlima od papira to je pripovjedač u prvom licu koji pripada predočenoj zbilji, a u Tattoou pripovjedač u trećem licu koji ne pripada tom romanesknom svijetu. Takav izbor pripovjedačā logiÞna je posljedica raznorodnih tema kojima se ti tekstovi bave.

RijeÞ je doista o dvjema potpuno razliÞitim priÞama: Đavli od papira govore o zagrebačkoj književnoj sceni, a interpolirani Tattoo priča je o nasilju među mladima, neka hrvatska verzija američkoga Columbinea. Književna scena današnjega Zagreba, odnosno njegov književni život, predočen je sa stanovitom dozom ironijskog odmaka i podsmijeha, iza čega se može naslutiti kritika općeg ukusa, ali i kritika zastarjelih, prevladanih oblika kulturne politike. Tako se na tapeti našlo izdavaštvo: gospođa Halambek, vlasnica antikvarijata u kojem rade Šamski i Fred, u svom dućanu ni po cijenu zatvaranja ne želi više vidjeti nikakve knjige o „vezama Hitlera i nacista s crnom magijom, skandinavskom mitologijom, NLO-ima i uopće svakom sličnom literarnom otpadu koji je imao bilo kakve veze s nacizmom, fašizmom, ustaštvom, četništvom i sličnim ideologijama“. Književni natječaj na koji je dospio Fredov roman simbol je estradizacije i natjecateljskog duha novog doba jer je cjelokupnu strukturu preuzeo iz „druge faze nogometne Champions League“. Opisi biranja pisaca za književne festivale i njihovi nastupi ponekad su dovedeni do groteske, kao i Fredova tučnjava s nekim piscem kojem se zamjerio te su obojica završila na policiji.

Na toj se književnoj sceni motaju Šamski i Fred, dva prijatelja i pisca oprečnih shvaćanja književnosti. Fred je potpuno posvećen pisanju, do fanatizma, na način da mu ništa drugo nije važno. Objavljuje kratke romane, bez čvrste fabule, s oskudnim brojem likova (stalno piše „različite verzije jednog te istog romana“). Ne želi nikakav publicitet ni mnoštvo čitatelja, knjige mu tiskaju nepoznati izdavači u malim gradovima, živcira ga domaća proza, žali za vremenima kad se godišnje objavljivalo šest romana, smeta mu ustrajavanje autora na honorarima. Sav se izbezumio kad je doznao da mu je roman ušao u finale najizdašnije hrvatske literarne nagrade jer će tako izaći iz anonimnosti. S druge strane Šamskom potreba za pisanjem ne blokira životnu svakodnevicu, ni interes za aktualna zbivanja i različite oblike privatne i javne komunikacije. On želi pisati tako da njegova proza bude prohodnija, bliža životu pa tako i čitateljima.

Usporedi li se način realizacije dvaju romana, odmah upada u oči da su Đavli od papira stilski, žanrovski i kompozicijski znatno raznolikiji i rahliji od Tattooa. Pripovjedač često poseže za književnim, filmskim i glazbenim referencijama, poziva se na televizijske serije, povremeno ubacuje kratke priče koje su izvan glavne fabularne linije (neke su vrlo efektne, npr. o uraru i njegovim nasljednicima, o piscu Pandanoviću i studentici komparatistike, o uzgoju trave u okolici Visokog), „predstavlja“ čitateljima pojedine umjetnike (što je povremeno nefunkcionalno i prelazi u banalnost) itd. U Tattoou pak izleta izvan temeljne teme nema – sve je usredotočeno na hladne opise mladenačkog nasilja u školi i na ulici. U osnovi je priča o dvojici zagrebačkih mladića, Filipu i Roku, koji postaju višestruki ubojice: njihovo ponašanje motivira se činjenicom da dolaze iz nestabilnih obitelji te da u svijetu u kojem žive osjećaju trajnu nelagodu i strah. Jednako su socijalno i psihološki motivirana i teška ozljeđivanja sa smrtnim posljedicama što su ih počinili Andrej i Matija ili Silvestar, pa se piscu – inače pravom majstoru motivacije – ovdje može zamjeriti neinventivnost i zalihost.

Cijela je ta „hrvatska priča“ o nasilju među mladima u sjeni „inicijalne“ američke priče iz grada Columbinea u Coloradu, gdje su dva dječaka 1999. „iz čista mira“ napravila masakr među učenicima i profesorima u svojoj školi. Šamski pripovijeda o tome kako je na internetu prikupljao građu o zločinu u Columbineu, a jedan od njegovih protagonista u Tattoou, nakon proučavanja istoga materijala, zaključuje kako svijet u kojem živimo „nije normalan“: „Ne postoji vidljiva granica između fantazije i stvarnosti. Sve što možeš zamisliti, na neki je način ostvarivo.“ Kad je taj zaključak radikalizirao, shvatio je da može otići do kraja – ubiti hladnokrvno i ne postavljajući sebi suvišna pitanja.

Na zanimljiv je način i literarno vrlo uvjerljivo motiviran „misterij nastanka rukopisa Tattoo“. U tom romanu postoji lik učenika Marija Lazina, ustrašenog i „nepovratno izgubljenog“, kojeg su odmalena maltretirali i koji je nakon premlaćivanja i tromjesečne kome umro u bolnici. Šamski priča o tome kako mu je proučavanje građe o ekstremnom nasilju među mladima stalno pojačavalo osjećaj mučnine i tjeralo ga da odustane od pisanja. Onda je odjednom, nakon gotovo trideset godina, iskrsnulo sjećanje na dječaka s kojim je išao u istu osnovnu školu i na dvojicu drugih učenika njegovih zlostavljača. Sjetio se i toga da su ga jednom pretukli pred njim, a da on nije učinio ništa da mu pomogne, ni tada ni poslije. Šamski zaključuje da ta trojica dječaka nikad ne bi izronila iz duboke podsvijesti kamo ih je gurnuo da nije počeo pisati Tattoo. A onda je shvatio da je izmišljena priča o Mariju Lazinu zapravo zakašnjela reakcija na ta stvarna zbivanja iz davne prošlosti. Ali što s „đavlima od papira“? Pisanje ipak ne može biti iskupljenje: „Pisanje nije obred kojim ćemo rastjerivati demone kao što to čine egzorcisti kada se obračunavaju s đavlom, šejtanom u čovjeku. Pisanjem đavla samo možemo učiniti vidljivim, ali ga ne možemo uništiti ili otjerati.“

Ako nije veliko proturječje, za Đavle od papira rekao bih ovako: Pilić je vrlo dobar, vješt pripovjedač, ali mu je tekst prezasićen internetskom robom.