Dosta je

Netko koga promatram stanovito vrijeme

Ne stiže hrpimice.

Ne okuplja se grupimice.

Ne sudjeluje masovno.

Ne slavi bučno.

Ne glasa se

u zboru.

Ne izjašnjava se unatoč svemu.

Ne svjedoči u ime.

Ne raspituje se –

u njegovoj nazočnosti –

tko je za, a tko protiv,

hvala, ne vidim.

Nema njegove glave,

gdje je glava do glave,

korak u korak, ruka pod ruku

i naprijed k cilju

s letkom u džepovima

i proizvodom od hmelja.

Gdje je samo na početku

idilično i anđeosko,

jer će se uskoro jedna gomila

s drugom pomiješati

i neće se znati,

čije je, ah, čije

to kamenje i cvijeće,

klicanja i palice.

Neimenovan.

Neslikovit.

Zaposlen u Gradskoj Čistoći.

U blijedi osvit,

s mjesta gdje se događalo,

skuplja, iznosi, u prikolicu baca

ono što je čavlima pribijeno na poluživo

drveće,

što je zgaženo u zgnječenoj travi.

Poderane transparente,

razbijene boce,

spaljene lutke,

oglodane kosti,

krunice, zviždaljke i prezervative.

Jedanput je u grmlju našao krletku za golubove.

Odnio ju je doma

i drži ju samo stoga

da bi ostala prazna.

Priznanja stroja za čitanje

Ja, Broj Tri Plus Četiri Podijeljen Sa Sedam,

čuven sam po širokom lingvističkom znanju.

Već sam uspio raspoznati tisuće jezika

kojima su se tijekom svoje povijesti

služili izumrli ljudi.

Sve što su zapisali svojim znakovima,

premda zatrpanim slojevima katastrofa,

izvlačim, rekonstruiram

u prvotnom obliku.

To nije hvalisanje –

čitam čak i lavu

i listam pepeo.

Na zaslonu objašnjavam

svaku imenovanu stvar,

kada je načinjena,

od čega, i zbog čega.

Štoviše, u svom zanosu,

proučavam neka pisma

i u njima popravljam

ortografske pogreške.

Priznajem – stanovite riječi

stvaraju mi teškoće.

Na primjer stanja zvana „osjećaji“

još do danas nisam u stanju točno objasniti.

Slično je s „dušom“, čudnovatom riječju.

Zasada sam utvrdila kako je to vrsta magle,

navodno trajnija od smrtnih organizama.

Ipak najteže izlazim nakraj s riječju „jesam“.

To izgleda kao obična djelatnost,

općenita radnja, ali ne kolektivna,

u pravremenu sadašnjem,

u nedovršenom načinu,

premda, kako znamo, davno svršenom.

Samo je li to dostatno kao definicija?

Na vezama mi krčanje i škripa vijaka.

Moja tipka za Centralu dimi se umjesto da svijetli.

Možda ću zamoliti bratsku pomoć

kompića Dvije Petine Nula Kroz Pola.

To je doduše poznati luđak,

ali ima ideja.

Prisila

Jedemo tuđi život da bismo živjeli.

Ubijeni svinjski kotlet s pokojnim kupusom.

Jelovnik je nekrolog.

Čak i najbolji ljudi

moraju nešto ubijeno pregristi, probaviti,

kako njihova osjetljiva srca

ne bi prestala kucati.

Čak i najosjetljiviji pjesnici.

Čak i najstroži asketi

žvaču i gutaju nešto

što je živo raslo.

Teško mi je to pomiriti s dobrim bogovima.

Vjerojatno su lakovjerni,

valjda naivni,

svu vlast nad svijetom prepustili prirodi.

I sada nam ona, mahnita, nameće glad,

a tamo gdje je glad,

tamo je konac nevinosti.

Gladi se odmah priključuju osjetila:

okus, miris i dodir, i vid,

jer nije svejedno kakvo je jelo

i na kakvim tanjurima.

Čak i sluh sudjeluje

u tome što se zbiva,

jer za stolom se nerijetko i veselo razgovara.

Svakomu nekada

Svakomu nekada netko blizak umire,

između biti ili ne biti

prisiljen je izabrati ovo drugo.

Teško nam je priznati kako je to banalna činjenica

uključena u tijek zbivanja,

sukladno proceduri;

prije ili poslije na dnevnom redu,

večernjem, noćnom ili blijedom jutarnjem;

i očita kao znak u popisu,

kao paragraf u kodeksu,

kao prvi bolji

nadnevak u kalendaru.

Ali takvo je pravo i lijevo prirode.

Takav, nasumičan, njezin omen i amen.

Takva njezina evidencija i omnipotencija.

I samo katkada

mala ljubaznost s njezine strane –

naše bliske mrtve

vraća nam u snove.

Ogledalo

Da, pamtim taj zid

u našem porušenom gradu.

Stršio je gotovo do šestoga kata.

Na četvrtom katu bilo je ogledalo,

nevjerojatno ogledalo,

jer nije bilo razbijeno, moćno pričvršćeno.

Više ne odražava ničije lice,

ničije ruke koje popravljaju kosu,

nikakva vrata nasuprot,

ništa što bi se moglo nazvati

mjestom.

Bilo je kao na godišnjem odmoru –

ogledalo se u njemu živo nebo,

živahni oblaci na divljem zraku,

prašina ruševina umivana blještavim kišama,

ptice u preletu, zvijezde, sunčevi izlasci.

I uz to, kao svaki dobro načinjen predmet,

radilo je bez prigovora,

s profesionalnim nedostatkom čuđenja.

U omamljenosti

Snilo mi se kako nešto tražim,

negdje valjda sklonjeno ili izgubljeno

pod krevetom, ispod stubišta,

na staroj adresi.

Prevrćem po ormarima, škrinjama i ladicama

prepunim bezveznih stvari.

Iz torbi izvlačim

potrošene godine i putovanja.

Iz džepova sam istresala

uvenula pisma i tuđe lišće.

Zadihana protrčala sam

kroz svoje, ne svoje

sobe i nespokoje.

Propadala sam u tunele snijega

i zaborava.

Zapletala sam se u bodljikavom grmlju

i slutnjama.

Razgrtala sam zrak

i trave djetinjstva.

Nastojala sam stići

prije nego padne

prošlostoljetni sumrak,

zasun i tišina.

Na koncu sam zaboravila

što sam tražila tako dugo.

Probudila sam se.

Pogledala na sat.

San nije trajao ni pune dvije i pol minute.

Eto na kakve je smicalice prisiljeno vrijeme

otkako se počelo namjeravati

na omamljene glave.

Uzajamnost

Postoje katalozi kataloga.

Postoje pjesme o pjesmama.

Postoje komadi o glumcima koje igraju

glumci.

Pisma zbog pisama.

Riječi koje služe objašnjenju riječi.

Mozgovi zauzeti studiranjem mozga.

Postoje tuge zarazne kao smijeh.

Papiri koji potječu iz skupina papira.

Viđeni pogledi.

Padeži mijenjani po padežima.

Velike rijeke sa znatnim udjelom manjih.

Šume do samih vrhova obraslih šumom.

Strojevi namijenjeni izradi strojeva.

Snovi koji nas naglo bude iz sna.

Nužno zdravlje za povratak zdravlja.

Stube koje vode dolje koliko i gore.

Naočale za traženje naočala.

I daj Bože s vremena na vrijeme

mržnja mržnje

Pa i na koncu konca

neznanje neznanja

i ruke zauzete umivanjem ruku.

Vlastitoj pjesmi

U najboljem slučaju,

moja pjesmo, bit ćeš pažljivo čitana,

komentirana i zapamćena.

U lošijem slučaju

samo pročitana.

Treća mogućnost –

doduše napisana,

ali trenutak potom bačena u koš.

Imaš još jednu mogućnost na raspolaganju –

nestat ćeš nenapisana,

zadovoljno predući nešto sebi u bradu.

Zemljovid

Ravan kao stol

na koji je položen.

Ništa se pod njim ne miče

niti mjesta mijenja.

Nad njim – moje ljudsko disanje

ne stvara zračne vrtloge

i ništa ne muti njegove čiste boje.

Čak su i mora uvijek ugodno plavičasta

uz razderane obale.

Sve je tu maleno, dostupno i blisko.

Mogu vrškom nokta pritiskati vulkane,

polove milovati bez debelih rukavica,

mogu jednim pogledom

obuhvatiti svaku pustinju

skupa s odmah tu prisutnom rijekom.

Prašume su označene nekolicinom drvca,

među kojima bi teško bilo zalutati.

Na istoku i zapadu,

iznad i ispod ekvatora –

tišina kao makom zasijana,

a u svakom crnom zrncu

žive ljudi.

Masovne grobnice i iznenadne ruine

nisu na toj slici.

Granice država jedva su vidljive

kao da se skanjuju – biti ili ne biti.

Volim zemljovide, jer lažu.

Jer ne dopuštaju pristup nasrtljivoj istini.

Jer mi velikodušno, s plemenitim humorom

prostiru na stol svijet

ne ovozemaljski.

Iz zbirke Wystarczy

(posmrtno izdana zbirka 2012) S poljskog preveo Pero Mioč

Wisława Szymborska

Rođena 2. srpnja 1923. u Prowent-Bninu kod Kórnika u Poznanjskom vojvodstvu. Kći Wincenta Szymborskog i Anne, rođene Rottermund. Prema mjestu rođenja ima dakle velikopoljske korijene. Od osme godine života živi u Krakowu, pa će joj sudbina biti malopoljska. Iza nje je traumatično iskustvo rata. Gimnaziju pohađala kod časnih sestara uršulinki, a maturirala na tajnim ispitima (okupacija) 1941. Od 1945. do 1948. studira polonistiku i sociologiju, što i diplomira na Jagiellońskom sveučilištu u Krakowu. Usput „neformalno“, kao pasionirana čitateljica, proniknula je u tajne filozofije, prirodnih znanosti, povijesti umjetnosti i još nekoliko oblasti, što je razvidno iz njezine poezije. U književnosti, kao pjesnikinja, debitirala 1945. na stranicama Dziennika Polskiego (Poljski dnevnik), u Krakówu. U razdoblju 1953–81. urednica je tjednika Życie Literackie (Književni život), zadužena za poeziju.

Od sama početka stvaralaštva nagrađivana je visokim priznanjima. Nagradu MRN grada Krakówa dobila je 1954, Državno odličje 1955, MKiS (Ministerstwo Kultury i Sztuki: Ministarstvo kulture i umjetnosti) dobila je triput: 1962, 1963. i 1968. Nagradu Zaklade A. Jurzykowskoga 1972, Odre 1987, Solidarności 1988, ZAiKS-a (Stowarzyszenie Autprów Zaiks: Udruga stvaralaca Zaiks), 1990, a te iste, 1990. godine dobitnica je i nagrade Zygmunta Kallenbacha, Goetheove nagrade 1991, Herderove 1995, Nagrade poljskog PEN Cluba 1996, te Nobelove nagrade za književnost te iste godine. Putovanje po Nobelovu nagradu u Stockholm nazvat će „štokholmskom katastrofom“, a o sebi će tom prigodom reći: „Dosta mi je više te Szymborske.“ U čitavom njezinom životu i stvaralaštvu prepoznatljiv je anticelebritni osobni stav. Više je željela biti osoba nego osobnost, a dvije, za nju, najpoticajnije i najvažnije riječi bile su ne znam.

Pjesnikinja je i feljtonistkinja te prevoditeljica francuske poezije (između ostalih: Baudelairea i Musseta).Pero Mioč