Cestice bele, tanki putići

Da ne znam koliko ogreznem u grintavosti, Drago Gervais uvijek će svojim cesticama i putićima naći puta da me izbavi iz jada tog. Ne znam točno čime, valjda svojom cjeloživotnom iskrenom djetinjom začuđenošću pred onim što nam tako nepovratno izmiče – „radosti miće“ („mićih“ jednostavnih, strpljivih, a zapravo životno mudrih, ljudi). Cestice su nekoć „diljem doma“ i bile „bele“ (pa se i danas za neasfaltiranu cestu kaže bijela cesta), prašne, no kako nije bilo prometa, i prašina na putu (i ona s puta) brzo bi se slegla. Cesta i put, osim što uvijek nekamo vode, zanimljivi su i kao riječi. Zacijelo je malo onih koji u riječi cesta vide neko čišćenje. A cesta (pruga, trasa), prasl. *cěsta, prvotno je značila očišćena (od drvlja, korijenja, svekolikih smetnji i zapreka). Srodan glagol, stsl. cěstiti se, značio je čistiti se, a nastao je na ie. osnovi *kaik’, trijebiti, češati. Koliko god se cesta i put često spominju zajedno, ipak to nisu sinonimi (pa ni lukavi Ero – s onoga svijeta, dakako – ne pribjegava tautologiji u prvoj razmirici sa svojom odabranicom Đulom kad joj dobacuje: Slobodan je put i cesta). Put osjećamo kao užu i kraću poveznicu od točke A do točke B nego cestu. A frazeološki je višestruko nadmašio cestu; ona dobro dolazi kad treba koga baciti na cestu, lišiti ga krova nad glavom, ili kad je taj čin već završen, naći se na cesti, ostati bez ičega, pa i bez sredstava za život; dobro dolazi i kad tko pijan posrće, mjeri cestu; a kad komu želimo reći neka radi po svojoj volji, kažemo mu široka ti cesta. I tu frazeologija s cestom više-manje završava. No put se razmahao sve u šesnaest: biti na dobrom putu (ići prema uspjehu), na krivom putu (biti u zabludi, varati se), stajati komu na putu (smetati), ići putem manjega otpora (izbjegavati poteškoće), ići zaobilaznim putem (služiti se i nedopuštenim sredstvima), micati se s puta (omogućavati komu da stigne na cilj), krčiti sebi put (ostvarivati namjere), naći svoj put (ostvariti svoju ličnost), pa makar to bio i križni put (muka, stradanje), ići svojim putem (živjeti i postupati po svojoj volji), ako me nanese put (doći slučajno, bez plana), put pod noge (odmah krenuti), ne zamarajući se time da koga izvedemo na pravi put (pomoći komu da promijeni loš način života) itd. Put, u značenju života, može biti posut ružama (udoban), trnjem (mukotrpan), a najčešći je onaj srednji put (pun kompromisa). No uvijek kad ima cilj, ima i put (do njega).

Što sve može značiti put? Prometna definicija reći će: svaki dugi i uski uređeni ili utabani prostor povezan s naseljem izravno ili posredno koji služi za prolaz ljudi, životinja i vozila. Put može značiti cestu, klanac, prt / prtinu, putanju, puteljak, utrenik, stazu, smjer kretanja, a i poveznicu s dalekim zemljama (ići na put, putovanje). Može li se kako povezati put s mostom, pa i morem? Može, dubinski, iz ie. baze *pent-, što znači stupati, ići. Potom stind. pánthāh daje grč. pátos (staza), ali i póntos, more, tj. morski put, tjesnac (usp. Helespont), lat. pons, pontis, most, što je u početku značilo prućem utvrđen put preko močvare. Odatle do prasl. *po¸tü ne treba puno, a do hrv. put još manje. Postaje (jezično) razumljivija i peripatetička škola, škola u šetnji (grč. peri, okolo + patos, put, staza; peripateo, obilazim, šećem), u kojoj su se Aristotelovi učenici šetali sa svojim profesorima i u hodu upijali znanje i/ili brusili filozofske pojmove.

No dajmo se malo na put u smislu putovanja (još se nisam umorila)! Misleći o putovanjima, uvijek se sjetim onih početnih, davnih, dok sam još gutala svijet širom otvorenih očiju i misli, ali u vremenu prilično zatvorenih državnih granica. Blagodati putovanja spoznala sam, između ostalog, najprije iz knjiga, pa i iz Biblije. Ima ondje jedan tekst za koji bi se prije reklo da je ispao iz nekoga bedekera nego iz Svetoga pisma, no on je doista svetopisamski. „Tko je mnogo putovao, mnogo zna, i tko je mnogo iskusio, umno zbori. Tko nije ništa iskusio, malo znade; a tko je putovao, u svemu se snalazi. Mnogo vidjeh na putovanjima svojim i više shvatih nego što mogu iskazati“ (Sir 34, 9-11). Dokaz da je Biblija riznica svekolike (i vrlo upotrebljive) mudrosti. Onda sam, u studentskim danima, kao otkriće čitala knjigu Ivana Katušića Treba putovati, ne treba živjeti (imam dojam da svako malo spomenem taj upečatljiv naslov, koji je i bio glavni magnet). Danas se i autora malotko sjeća (tek sam nedavno povezala da je on otac moje kolegice talijanistice Masline), a djela još manje. No u moje studentsko vrijeme, 1960-ih godina, uz još prilično čvrsto stegnute granice i ne baš česta putovanja u inozemstvo, ta mi je knjiga bila svojevrstan pogled u (tada još nepoznati) svijet. I „obična“ mjesta iz te knjige, kakvo je npr. Brno, doimala su se tajanstvenima. Otkrila sam – i opet, najprije literarno – putovanje kao životni stav, kao filozofiju. Otvorenost prema novom; gledanje i upijanje tuđih života i običaja, koji će se potom ugraditi u mene i postati (i) moji. Čovjek čezne za onim što nema, pritom sve obavija nimbusom izrazite privlačnosti i neobičnosti, no putovanja upravo i jesu takva: predasi od svakidašnjice koji nam osiguravaju onu dozu izvanvremenosti koju svatko valjda i želi osjetiti kao dosegnutu. Osjećala sam se povlašteno kad sam prvi put putovala u inozemstvo (1961. godine), ne doduše ciljano u Trst (koji se počeo otvarati siromašnim susjedima svojom bofl robom), ali je upravo on bio prva štacija na mojem jednomjesečnom putovanju Italijom do – stvarnoga i literarnoga – Caprija (A. Munthe, San Michele). No moja putovanja po zemljopisnoj karti počela su davno prije – u dosadnim dječjim bolestima kad si osuđen na krevet ili kad bih se željela bar malo osamiti od ukućana, pa bih se s atlasom (u zelenom platnenom uvezu, manjim od današnjih) zavlačila ispod klavira i sjedala u kartonsku kutiju punu krpica (omamine sirovine za tepihe vlastite ručne proizvodnje, krpare). Ta neponovljiva putovanja bila su mi u prvom redu razbibriga, no prometnula su se i u zanimljivu školu, pa se nije moglo dogoditi ni tada ni kasnije da npr. Sijera Leone smjestim u Sjevernu, Srednju ili Južnu Ameriku (svim Sierrama usprkos). Zamišljanje raznih predjela, znajući osnovne odlike geografskih pojasa u kojima se nalaze, bilo je poticajno, navodilo me i na „dodatnu literaturu“, pa mi se pročitano, zamišljeno i tek kasnije viđeno amalgamiralo u neraskidivu smjesu jakih dojmova. Tako i danas, premda nisam (još) stigla do Nordkapa, znam da me ondje već čeka pročitani Slavko Batušić, u dobru društvu s Karelom Čapekom, za kojim djeca, ne razumijevajući češki, čavkaju onako kako čuju da ga zove njegova žena: Čapeku, Čapeku! S revolucionarnim Beatlesima (ide li vam u glavu da je TO moja generacija?) došla je slutnja Amerike (samo slutnja, nikad ostvaraj), tada mi se činilo slobode, potucanja uzdajući se isključivo u se i u svoje kljuse, širokih prostranstava, očekujući kao da će – evo na! – već na idućem odsječku ceste banuti preda me sam kultni Jack Kerouac (Na cesti), svejedno iz kojega smjera. Ni dekadentni ruski „suvišni ljudi“ nisu mi bili strani svojom vožnjom vlakovima bez plana, onim koji prvi prispije i vozi svejedno kamo, samo što dalje od mjesta u kojima se ti ljepodusi nisu mogli skrasiti, ali i novo bi odredište ubrzo snašla sudbina prijašnjega. Kao krotka školarka nisam se uputila (primijetite, opet put) ni do Baške, premda sam sve točke na trasi pomno razradila s tkalčićanskom pajdašicom Mirjanom, spremajući se za jedan 1. maj „u frent“. Očito sam tako odvažna i hrabra (bila) uvijek samo u mislima (s izvrsnom Josipom Lisac ili bez nje).

Današnja putovanja? „Polugrađanska“, no muž i ja još znamo kofere zamijeniti ruksacima. S godinama, priznajem, sve češće „tuga za zavičajem ubija radost za svakim novim krajem“ (S. Mađer). Jer i krajevi postaju sve sličniji, bezličniji. Ipak, činimo što znamo i možemo: spajamo prošlost, sadašnjost i (okraćalu) budućnost. I did it my way.