Cabaret kao mjesto promjene

Jednostavna i točna misao ministrice kulture Andree Zlatar da su „ljudi program“ možda se najočiglednije uprizorila na pozornici Komedije, na premijeri mjuzikla Cabaret Freda Ebba, Joea Masteroffa i Johna Kandera u režiji Dore Ruždjak Podolski. Iako to kazalište nema ni najnužnije prostorne uvjete da postavlja takva spektakularna uprizorenja s mnoštvom plesača, pjevača, velikim orkestrom i s glumcima, Komedija je ponovno, poslije Chicaga 2004, stvorila hit za koji će se tražiti karta više.

Dražen Čuček kao kabaret-majstor Emcee u životnoj ulozi

Ključ uspjeha jest izvrsna ideja da se u ovo vrijeme kad je društveni spektakl dosegnuo vrhunac i sama sebe razodjenuo u svoj svojoj golotinji, bijedi i jadu, dakle u pravom trenutku, postavi mjuzikl koji štošta baštini od Brechtova zahtjeva da teatar bude mjesto spoznaje. Ključ uspjeha provjeren je usto na Chicagu u režiji Dore Ruždjak Podolski, koja je sa svojim timom 2004. odnijela sve nagrade glumišta namijenjene mjuziklu, pa i nagradu za režiju. Kostimografkinja Mirjana Zagorec, scenograf Ivo Knezović, dirigent Dinko Appelt, srce su tima koji je na skučenoj pozornici rastvorio čudesan svijet;v stubama je Knezović prodro u publiku, dok je Dora Ruždjak Podolski postavljanjem uniformiranog nacista u središte gledališta i usmjeravanjem svjetlosnoga topa na njega u ključnom prizoru predstave dvoranu pretvorila u sudište totalitarizmu i dogmi, u sudište isključivosti i zatiranju malenih, bespomoćnih i drukčijih od prividne većine. Ruka podignuta u pozdrav obavila je gledalište sramom i strahom i shvaćanjem nužnosti da svatko uloži posljednji atom snage da se slično ne ponovi.

Radnja je smještena u Berlin, u suton Weimarske republike i u početke osvajanja vlasti nacista u Njemačkoj. U tom se okviru odvija buran umjetnički život, koji se u to doba mogao nadmetati i s pariškim. Pisci, glumci, plesači i pjevači sa svih strana svijeta sjatili su se u taj grad tražeći nadahnuće.

Kabaret-majstor Emcee, Dražen Čuček, odigrao je i otpjevao ulogu života. Ni u najsitnijim detaljima nije se utjecao filmskom uzoru, već je gradio pjevački i glumački čas dijaboličnoga, čas sućutnoga vlasnika i plesača na žici koji se primitivnom politikom koristi kako bi joj se narugao i kako bi je razobličio. Žestok, hitar, britak, pitak i gorak istovremeno, pjevački točan... Renata Sabljak, malešna, dražesna... U jednoj od scena pretvorena opravom Mirjane Zagorac u daždevnjaka u tom suludom vrtuljku u osvit Drugoga velikog rata, srčano, nježno, s vriskom i utihom svoju nježnu, inteligentnu i dražesnu ženstvenost branila je na pozornici. Ni ona se nije skrivala u sjeni Lize Minnelli, već je srce kreativnosti potražila u sebi, u svojim grudima, želucu, ali i u pameti, jer je kognitivno rješavala dobar dio prizora kako bi žensku putenost i čuvstva razotkrila do one mjere do koje je to prihvatljivo u svijetu kabareta kojim vladaju muškarci i muški, patrijarhalni ukus. Dora Ruždjak Podolski upravo je patrijarhalni pristup oblikovanju svijeta, dakle tjelesnom snagom, ne srcem i umom, podvrgnula gotovo dramatičnoj kritici i razotkrivanju. Pokazalo se da to Cabaret ne samo podnosi nego je tako i napisan. U obranu ljudskosti. Umjetnici su prokazani kao najveći neprijatelji pseudoratnicima i primitivnim političarima koji mare za svoje, a ne za opće dobro.

Jasna Bilušić, zrela jazz-pjevačica, čudesna glumica širokih registara kojima se koristila po principu manje je više, snažan je pečat ostavila u ulozi Fräulein Schneider uz Dražena Bratulića, kojega je Mirjana Zagorec posve maskirala u starca, dobrodušnoga Židova koji je i Nijemac, dok mu to nacisti ne zabrane. Možda je ipak najveće iznenađenje Sanja Marin, koja se od glumačke mačkice sitna glasića preko noći pretvorila u vatrenu, raspjevanu i razigranu zrelu ženu na pozornici kojom dominira u svim prizorima u kojima se pojavljuje. Ronald Žlabur kao Bradshaw, američki pisac koji već na početku prepoznaje zlo koje dolazi, što i jest temeljna zadaća intelektualca, s punim se opravdanjem nije gurao u prve redove ni potiskivao svoje partnerice i partnere, već im je bio siguran i pouzdan oslonac.

Koreografkinja Petra Hrašćanec nijansirano je poučila glumce i snažno razigrala baletni ansambl natjeravši muškarce da plešu kao žene kad je trebalo, snažno gradeći ironiju i simboliku u žestoku i potresnu prizoru u kojem se can-can koji plešu muškarci u halterima umah pretvara u ratnu koračnicu... Dodajmo i blistavu jezičnu prilagodbu staropurgerskom zagrebačkom štihu, pothvat prevoditeljice Ive Boršić i suradnika.

Komedija je tako u trenutku postala klub Kit Kat i pokazala kako su ljudi, izvođači i publika ono što je presudno za umjetničko stvaranje ne samo predstave nego i boljeg i ugodnijeg svijeta. Bravo!