Apsurd ili stvarnost?

Drama Igra parova (slovenski Igra s pari, 2005) nagrađivana slovenskoga dramatičara, dramaturga i redatelja Matjaža Zupančiča (r. 1959. u Ljubljani) u prijevodu i u režiji Zvonimira Ilijića, dugogodišnjega ravna­te­lja karlovačkoga kazališta, premijerno je izvedena u Gradskom kazalištu Zorin dom u Karlov­cu, 29. svibnja 2012, a zatim u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu, 31. svibnja 2012. (kao koprodukcija), točno pedeset godina nakon praizvedbe na Broadwayu 1962. slavne drame Tko se boji Virginije Woolf? Edwarda Albeeja, na temelju koje nastaje Oscarom peterostruko nagrađen Nicholsov film.

Peđa Gvozdić, Anita Schmidt i Robert Plemić

Usporednice između Zupančičeve i Albeejeve drame vidljive su u temeljnoj dramaturškoj konstelaciji, sa sidrištem na večeri u stanu jednoga para koji dočekuje drugi par, u društvenom okruženju intelektualaca i profesora, u verbalnim (alkoholom natopljenim) bitkama u kojima se eksplicitno razotkrivaju emotivne tajne svih sudionika i u zadržavanju završetka događanja nakon višestrukoga kraja (karakteristična i za Gavranove drame). Ilijićeva režija naglašava Zupančičeve specifičnosti: bridak i oštar dijalog, igre govornim i gestualnim znakovima, povezanost s teatrom apsurda, pinterovskim, beketovskim, joneskovskim dramskim situacijama.

Predstavu nosi izvrsna gluma svih sudionika i glumačko zajedništvo izgrađeno na prepletu duhovitosti, ironičnosti i sarkastičnosti te na ulaženju u podzemne slojeve nepredvidivih, preljubničkih i emotivnih, obrata. Premda su angažirani glumci članovi različitih ansambala, upravo je njihova suigra i radost glume unatoč prikazanim teškim situacijama u odgonetki traženja ključeva neurotičnosti i napetosti u međusobnim odnosima ključ dobre recepcije predstave.

Robert Plemić u ulozi sredovječnoga ekonomista Bernarda koji vara ženu, koji ostaje bez posla i koji gubi „najboljega prijatelja“ Aljošu briljira u pronađenom glumačkom ključu između snažne komičnosti i naglašene tragičnosti, nepogrešivom dikcijom, snažnim glasom, superiornim i razrađenim kretnjama i postignutom glumačkom zrelošću i sigurnošću koja osvaja. Plemić izlazi s pozornice točno na polovici predstave, u četrdeset i prvoj minuti, a ulogu „prekretnice“ događanja preuzima Barbara Rocco kao Bernardova žena Sonja, kći uglednoga „tatice“, vlasnica stana. U teškoj i neobičnoj ulozi žrtve i pobjednice glumački intrigantno i lucidno prepleće mehanizme lukavosti, topline i sarkazma, konkretizirajući „golo načelo“ ženskosti i životnu okrutnost u slojevitu i dojmljivu glumačkom izrazu toploga i probojnoga glasa i pritajene mimike i geste. Anita Schmidt, članica Hrvatskoga narodnoga kazališta u Osijeku, kao Sonjina prijateljica Vera pokazuje erupciju glumačke snage, snažan obrat iz energije zaljubljenosti u nemoć i tugu ostavljenosti. Njezino je ostvarenje, igra tijelom, pogledima, osmijehom, snažnim i lijepim glasom, pravo osvježenje na varaždinskoj (a i na karlovačkoj) sceni. Najmlađi sudionik glumačkoga kvarteta, Peđa Gvozdić, kao i Plemić rođeni Karlovčanin, student Zagrepčanke Barbare Rocco, kao i Plemić angažirane u HNK-u u Varaždinu, na osječkoj Umjetničkoj akademiji, unutarnjom energijom, iznenadnim obratima u govoru i ponašanju, glumački intrigantno i razrađeno iznutra, potankostima „govora kože i pogleda“, ostvaruje ulogu instruktora Ivana („studenta matematike“), ključ zagonetke. Varaždinska premijera u trajanju od osamdeset minuta oduševljava zajedničkom glumačkom igrom, spojem komičnosti i tragičnosti, dvostrukih i višestrukih gestualnih i emotivnih značenja zasnovanih na dobrome, istodobno duhovitome i teškome tekstu prepunu intrigantnih obrata.