Animafest treba prijeći na godišnji ritam

Teško ćemo moći istovremeno smanjivati budžete i biti u svjetskom vrhu / Nije lako napraviti zabavan, humorističan, a inteligentan i uzbudljiv film /

Studenti su spremni više eksperimentirati

Zagreb je od 29. svibnja do 3. lipnja ugostio cjelokupni animiranofilmski svijet. Kao i četrdeset godina prije, Svjetski festival animiranog filma Animafest Zagrebu je priredio manifestaciju kakvu svaka metropola može poželjeti. Mnoge je i priželjkuju, ali ovaj festival postojanošću je i tradicijom toliko ukorijenjen i utkan u svijet animacije, pa čak i u podsvijest autora bez obzira iz koje zemlje dolazili, da je uistinu imao razloga za slavlje. Iako bijenalan, kada su u pitanju kratkometražni animirani filmovi, taj je festival postao i ostao jedna od najvrednijih hrvatskih kulturnih manifestacija. Kako je prošlo ovogodišnje izdanje, kakvi su trendovi u animaciji danas i u kojem bi se smjeru Animafest mogao kretati u nadolazećem vremenu, razgovarali smo s Danielom Šuljićem, umjetničkim direktorom festivala kojemu je ovo izdanje ujedno i prvo na toj funkciji.

Kako ste zadovoljni ovim Animafestovim slavljeničkim izdanjem? Kakav je bio odziv gostiju i publike?

Odziv gostiju bio je odličan, došlo je oko 150 autora, producenata, teoretičara i ostalih profesionalaca. Reakcije su bile sjajne, kao i uvijek na ovom festivalu. To je kontinuitet, to nije sada izmišljeno, to su nam dali u ruke oni koji su festival utemeljili i proteklo ga vrijeme vodili. To je nasljeđe, nešto što pokušavamo očuvati u ovim financijski zahtjevnim vremenima. Što se tiče publike, svi natjecateljski programi bili su puni, tako da ne možemo biti nezadovoljni, osobito s obzirom na stalno smanjenje budžeta. Grad Zagreb i Hrvatski audiovizualni centar u festival ulažu sve manje, a privatni sponzori, odnosno tvrtke, gotovo su u potpunosti prestale pomagati kulturi. I teško ćemo moći istovremeno smanjivati budžete i biti u svjetskom vrhu. Ako nam je stalo do toga da imamo jedan svjetski brend, a nemamo ih mnogo, onda se oko toga treba i potruditi. Znamo kako je brend teško stvoriti, ali sada, kada on već postoji, pitanje je samo jesmo li ga spremni sačuvati. Nadam se da smo to kadri i da smo razboriti. Bez potpore sponzora i svijesti o potrebi očuvanja kulture utopit ćemo se u prosječnosti. Ne govorim samo o novcu, već i o odnosu s onima kojima bi trebalo biti stalo, jer i sam vlasnik festivala, Grad Zagreb, ponekad ima problema u komunikaciji između vlastitih odjela.

Osim gostiju i publike ni policija nije ostala imuna na čaroliju animiranoga filma. Dolazila je dva puta tijekom festivala.

Nije to neka međunarodna reklama, jasno je, ali nije policija kriva. Ona radi svoj posao. Zvali su ih susjedi, valjda im je smetala razina buke. Ali kako je to rekla na otvaranju Olinka Vištica, producentica festivala, Zagrebu treba festivalski centar s nekoliko kvalitetno opremljenih dvorana i popratnim prostorijama za radionice koje su nužne u sklopu manifestacija kao što je Animafest. Na koncu potrebno nam je mjesto na kojem će i same projekcije biti na svjetskoj razini. Ne možemo si dopustiti improvizirane uvjete kakvi su ponekad i sada.

Zanimljivo je kako se ove godine, kada su u pitanju nagrade, u potpunosti poklopio ukus žirija i publike. Grand Prix dobio je film Oh Willy… Emme De Swaef i Marca Jamesa Roelsa, a najboljim su ga ocijenili i posjetitelji.

To se uistinu rijetko događa, jer publika prije svega voli humor, a žiriju se uglavnom nametnu ozbiljnije teme koje su često izvedene na originalan način. Naravno i publika cijeni ozbiljnije filmove, ali najčešće nagradu dobije najsmješniji film. Priit Pärn, predsjednik žirija, to poklapanje komentirao je u tipičnom duhu estonskoga humora: „Čini se da smo nešto uradili krivo.“

Iako se na festivalu može uživati u natjecanju studentskih filmova i onih za djecu, najviše zanimanja uvijek pobuđuje Veliko natjecanje, u kojem se čini kako je trend imati mračne, a ponekad čak i morbidne filmove. Ovisi li to o selekcijskoj komisiji ili o samim autorima?

Iako selekcijska komisija bira filmove, mislim da to ipak ovisi o autorima. Da svi rade slap-stick komedije, imali bismo takve filmove. Jako je teško napraviti zabavan, humorističan, a inteligentan i uzbudljiv film. Ima mnogo takvih pokušaja, najviše ih ispadne nezanimljivo. Ali bilo bi pogrešno reći kako u onim, nazovimo ih ozbiljnijim filmovima, nema humora. On je doduše drukčiji, ponekad mračan, ponekad pritajen. Takvi filmovi daju cjelovitost. Zato će ih gledatelj u većini slučajeva poželjeti pogledati još nekoliko puta i svaki put će mu biti jednako lijepi. Što se tiče pobjedničkoga filma Oh Willy…, on u sebi ima pomaknuta humora, ali isto tako i topline i ljepote kakve može dati animirani film u svojoj punini.

Animafest ima vrlo vjernu i animiranoga filma željnu publiku. Ne propušta se tako ni natjecanje studentskih filmova, za koje se posljednjih godina čuje više pohvala nego za program velike konkurencije. Čemu se to može pripisati?

Postoji više razloga, ali to nije nešto novo. To traje otprilike petnaest godina, od vremena kada su studentski filmovi postigli višu produkcijsku razinu. Studenti su opušteniji, spremni su više eksperimentirati, lakše prihvaćaju nove tehnologije i imaju više entuzijazma, ali mislim da to treba pripisati i mladosti i onomu što ona nosi. Stariji i zreliji autori žele napraviti veći film o društveno važnijim temama ili temama koje su njima važne. Bilo bi grubo reći da su studenti površniji, ali svakako nisu toliko opterećeni.

Redovito su studentski filmovi kraći, čak i kad razmatraju neku težu temu ili imaju mračnije ozračje, pa ih tako više stane u jedan programski blok, a to svakako utječe na prijem publike.

U natjecanju je bilo mnogo filmova rađenih tehnikom stop-animacije, odnosno lutka-filmova, među kojima je i dobitnik glavne nagrade. Koji je razlog tomu?

Bilo ih je jako mnogo i mogli bismo reći da su otišli još korak dalje. Uvijek su bili dobri, a sada su još bolji. Zaista me zanima kuda će otići, jer po onome što posljednjih godina imamo prilike vidjeti, očito mogu još dalje. Odgovor leži dijelom i u dostupnosti bolje tehnologije. Danas imamo izvrsne, a cijenom pristupačne kamere s kojima se može fotografirati u najboljoj rezoluciji, što poslije u postprodukciji dopušta i bolju obradu slike, ispravke i sve ono što takav film zahtijeva, a to na kraju utječe i na kvalitetu filma. To se vidi i osjeti.

Kako vidite budućnost Animafesta?

Svi u animatorskim krugovima, ali i oni koji festival prate, bilo kao gledatelji, bilo kao filmski kritičari i oni koji se filmom bave, slažu se da bi prelazak na godišnji ritam festivala koji bi objedinjavao i kratkometražnu i dugometražnu formu bio više nego dobrodošao. Produkcija je narasla, više filmova nastaje, a i duljeg su trajanja. Ovako s dvogodišnjim ritmom ostaje mnogo toga neispričano i publika je zakinuta, a Animafest je oduvijek bio festival na kojem gledatelji ulaze u interakciju s gostima i njihovim filmovima. To je i za našu animaciju i za našu cjelokupnu kulturu iznimno važno. No, s obzirom na financijsku situaciju, nisam siguran da će se to dogoditi u skorije vrijeme. Ipak, pošto mi se čini da u mnogih koji odlučuju i koji mogu pomoći postoji svijest o ukorijenjenosti animacije u Zagrebu i Hrvatskoj, o njezinu velikom doprinosu kulturi i općem društvenom napretku i o nacionalnom i internacionalnom značenju festivala, vjerujem da će se potpora vratiti na nekadašnju razinu.

Animacija je u Hrvatskoj u zlatno doba bila na samu svjetskom vrhu, godinama prisutna i važna na festivalima unatoč nekim padovima tijekom 80-ih i 90-ih. Kamo biste je danas smjestili i koliko je zastupljena na Animafestu?

Mislim da se ne možemo žaliti, da je situacija u autorskoj animaciji sve bolja. Možda mogu citirati Zdravka Mamića, zapravo ispraviti ga. On je rekao da je u Hrvatskoj samo nogomet kvalitetan, jer nam je reprezentacija osma na svijetu. I naša animacija posljednjih je desetak godina ponovno tu negdje, redovito po tri, četiri filma godišnje ulazi u natjecateljske programe svjetskih festivala, a nerijetko osvajaju i nagrade. Ako i nismo Francuska u filmskom smislu, ipak, vrlo smo prisutni, i na to svi u Hrvatskoj mogu biti ponosni. Što se ovogodišnjega Festivala tiče, od 1715 za sve kategorije prijavljenih filmova, od 32 izabrana za veliko natjecanje bila su i dva naša. Sveukupno u svim natjecateljskim i panoramskim kategorijama, od stotinjak prikazanih, bilo je devet naših filmova, što je odličan postotak. Pored toga, bila je prezentacija Odsjeka za animirani film i nove medije sa ALU u Zagrebu, odsjeka koji je počeo bitno doprinositi porastu kvalitete u nas. Uz to još i dvije panorame, jedna povijesna koja se bavila godinama 1962-63. i jedna aktualna, s recentno završenim filmovima. Uz to se još može i spomenuti da su u program festivala u Annecyju ušla i druga dva filma u veliko i još dva u studentsko natjecanje, čime se također ne može pohvaliti velik broj zemalja.